Piše: Antonija Dujmović
Drugi po redu Zbornik izabranih radova nastalih u okviru Programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije predstavljen je javnosti 14. studenoga u hotelu Westin. Cilj Programa je kroz financijsku potporu omogućiti autorima/cama studiozniji novinarski pristup određenoj temi od javnog interesa. U protekla dva ciklusa, tijekom 2020. i 2021., ukupno su ostvarena 163 novinarska projekta koji obuhvaćaju 1 163 članka objavljena u elektroničkim publikacijama u vrijednosti od gotovo dva milijuna kuna. Treći ciklus je u tijeku, a svoja iskustva, kao sudionica Programa, podijelila je s nama novinarka Hrvatske katoličke mreže dr. sc. Marija Pandžić. U središtu njezinog projekta su žene vjernice.
Pandžić je diplomirala novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, a teologiju na Institutu za teološku kulturu laika KBF. Na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu 2018. završila je poslijediplomski studij kroatologije s doktorskom radnjom “Interaktivnost Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj na župnim mrežnim stranicama – nastanak novog komunikacijsko-pastoralnog modela”. Do sada je sudjelovala u izradi “Leksikona hrvatskog iseljeništva i manjina“ pri Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar“ te je u koautorstvu objavila jedan znanstveni rad. Bogato novinarsko iskustvo stekla je radeći u brojnim redakcijama.
Koliko Vam kao novinarki znači sudjelovanje u Programu poticanja novinarske izvrsnosti AEM-a? U kojoj mjeri Vam je to omogućilo temeljitiji rad na temi?
Već drugu godinu sudjelujem u Programu poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije. Prošle godine sudjelovala sam u Programu s projektom “Međuvjersko zajedništvo u prirodnoj katastrofi – katolički, pravoslavni i muslimanski volonteri Hrvatskog Caritasa”. Naime, elementarna katastrofa zadesila je Banovinu krajem 2020. godine, a to je područje već prilično siromašno u odnosu na druge dijelove Hrvatske te je uistinu bilo potrebno progovoriti o toj temi u posebnom projektu na Hrvatskoj katoličkoj mreži. Kroz projekt upoznala sam brojne volontere koji su pomagali tamošnjem stanovništvu, a mene je ta tema osobno obogatila jer me dirnulo beskompromisno davanje osoba iz svih dijelova Hrvatske. U vremenu kad smo svi okrenuti sebi i postizanju vlastitih ciljeva besplatno davanje se čini gotovo kao san. Donošenje priča “malog čovjeka” obogatilo je sve koji su bili u prilici čitati članke ostvarene u sklopu tog projekta.
Ove godine sam sudjelovala u Programu s projektom “Uloga i valorizacija žena različitih religija i vjeroispovijesti tijekom pandemije koronavirusa”. Sam rad i susret sa ženama različitih struka te različitih religija i vjeroispovijesti oduševio me jer su kroz intervju sugovornice dale sebe i progovorile iskreno o tome što misle kako ih vidi okolina i s kojim se izazovima suočavaju. Ono što me je posebno razveselilo je dubina razgovora koju mi ovaj Program omogućuje jer nam je darovano dovoljno vremena za razradu teme projekta te njegovo ostvarivanje. Izazovi dnevnih obaveza novinara u redovitom poslu ne omogućuju višemjesečni rad na projektu po želji novinara vezanog uz specifičnu temu koja je značajna za društvo u cjelini. Istovremeno treba misliti i na obveze sugovornika te o vremenu koje ima na raspolaganju. Zbog toga uživam raditi na posebnim projektima uz potporu uredništva Hrvatske katoličke mreže jer uredništvo dobiva kvalitetne članke, a novinar ima zadovoljstvo rada na temama na koje se može dodatno fokusirati prema osobnim afinitetima.
U okviru Programa objavljeno je Vaših pet članaka na spomenutu temu “Uloga i valorizacija žena različitih religija i vjeroispovijesti tijekom pandemije koronavirusa”. Što Vas je motiviralo upravo na ovu temu?
Budući da radim kao novinarka na Hrvatskoj katoličkoj mreži te sam upoznata s djelovanjem žena različitih struka koje se izjašnjavaju javno da su vjernice, a istovremeno su i vrhunske u svom poslu, učinilo mi se da javnost premalo zna o njima te kao da su skrivene od medija. Naravno, budući da su moje odabranice predane svom poslu nisu opterećene prisustvom u medijima. Međutim, često se osobu koja se javno izjašnjava da je vjernik ili vjernica osuđuje u poslovnom okruženju i diskriminira. U tome se iščitava i dalje duh komunističkog nasljeđa u 21. stoljeću jer se i dalje osjeća da je biti vjernikom nešto negativno te da drugi to smatraju negativnom karakteristikom osobe koja se izjašnjava vjernikom. I sama sam se redovito u drugim redakcijama izjašnjavala vjernicom pa bih u prvo vrijeme bila neobična svojim kolegama te i sama imam iskustvo da se moj profesionalni rad stavlja u pitanje jer sam vjernica. A dodatni motiv za ovaj projekt je bio taj što sam baš htjela u prvi plan staviti žene jer mi se čini da su manje prisutne u medijima nego muškarci. Htjela sam dati prostora uistinu istaknutim ženama čiji rad ima utjecaja na život ljudi. Moje sugovornice inspiriraju druge na aktivno djelovanje u društvu i pokazuju kako je biti izvrstan u svom poslu što uistinu oduševljava. Istovremeno imale su priliku progovoriti o izazovima s kojima se suočavaju u svom radu.
Tijekom pandemije i potresa mnoge su se časne sestre istaknule svojim djelovanjem. Prvi članak u serijalu posvetili ste sestri Smilji Čirko…
Redovnicu Družbe Kćeri Božje ljubavi Smilju Čirko pamtimo kao neustrašivu koordinatoricu Distributivnog centra Sisačke biskupije koja je u trenucima nakon razornog potresa koji je pogodio područje Banovine krajem prosinca 2020. okupila na tisuće volontera koji su razvrstali pomoć koja je dolazila iz svih krajeva Hrvatske i šire. Njezina misija pomaganja nije tu stala. Uz službu predstojnice Katehetskog ureda Sisačke biskupije i članstva u Upravnom vijeću Caritasa, vrši i službu predsjednice Povjerenstva Caritasa Sisačke biskupije za pomoć stradalima u potresu. Sestru Smilju sam poznavala i prije, međutim putem projekta “Međuvjersko zajedništvo u prirodnoj katastrofi – katolički, pravoslavni i muslimanski volonteri Hrvatskog Caritasa” bolje sam je upoznala te sam imala želju predstaviti je javnosti kroz njezino redovničko poslanje. Iako je već 42 godine redovnica u Družbi Kćeri Božje ljubavi, sestra Smilja ne odustaje od pomaganja ljudima i uistinu je nadahnuće za sve žene. Zanimljivo je kako je rad sestre Smilje u školi gdje je radila 17 godina potaknuo mnoge mlade da se uključe u rad Caritasa Sisačke biskupije. Njezin velikodušni duh inspiracija je da nitko od nas nikad ne odustane od pomaganju bližnjima.
Projektom ste obuhvatili i dvije političarke, jednu sadašnju i jednu bivšu. Što su Vam otkrile saborska zastupnica Marijana Petir i bivša ministrica Bernardica Juretić, susreću li se kao javne osobe s uvredama zato što su žene i uz to još i vjernice?
Jedna od žena u Hrvatskoj koje su se istaknule u javnosti po svom jasnom vjerskom opredjeljenju je zastupnica u Hrvatskom saboru Marijana Petir. Oduvijek je bila svom poslu u potpunosti posvećena, a da je tako i dalje, govori činjenica da se nalazi među deset najaktivnijih zastupnika/ca u Saboru. U razgovoru je Petir poručila kako vjernici laici ne bi trebali bježati od politike te ih pozvala da čine dobro za narod i državu. Među ostalim, Petir je naglasila kako je znaju vrijeđati njezini neistomišljenici baš zato što je žena i vjernica. Ocijenila je kako joj znaju prigovarati da nije u skladu s vremenom i da je nazadna te je žalosno da državne institucije ništa ne čine po pitanju zaštite ljudskih prava i žena vjernica. Da je u javnosti bila otvoreno prozivana zbog svojih vjerskih uvjerenja, potvrdila je u razgovoru i psihologica i ravnateljica Doma za odrasle osobe ovisnike o alkoholu, drogama, kockanju i drugim oblicima ovisnosti “Zajednica Susret” Bernardica Juretić koja je 2016. kratko obnašala dužnost ministrice socijalne politike i mladih. Kako je rekla Juretić, nikad nije bila diskriminirana u svom radu zato što je žena, ali jest zato što je vjernica. Njezino iskustvo je da žene koje su istaknute u javnosti i ističu svoja vjerska uvjerenja, vrlo često su izrugivane i ismijavane od glasne manjine kao i medija koji su izgubili kritičnost i objektivnost ili su plaćeni da propagiraju ono što nema veze sa pravim vrednotama. Uistinu je tužno da si novinari u različitim medijskim redakcijama uzimaju za pravo osuđivati nekoga na temelju vjerskog opredjeljenja, ali vrijedno je da su Petir i Juretić to iskreno i javno izrekle.
Razgovarali ste i s dvije redovnice koje se bave medijskim radom, a mogu se čuti i u eteru Hrvatskog katoličkog radija. Kakva su njihova razmišljanja o medijima? Ima li šira javnost realnu sliku o časnim sestrama, o njihovu radu, životu, dužnostima?
Smatram kako se u javnosti premalo priča o redovnicama te da nisu zanimljive medijima ako nisu uključene u neki skandal ili senzacionalističkom događaju. Često je dobro koje čine široj javnosti nepoznato. To su vrijedne žene koje su odlučile svoj život posvetiti Bogu i svojoj zajednici. Međutim, one imaju brojne obveze, osim u samostanu uglavnom imaju i posao te na taj način financijski pomažu svojoj redovničkoj zajednici. Tako postoje i redovnice koje zanimaju mediji, a među njima i one koje su se uključili u rad Hrvatskog katoličkog radija kako bi vodile emisije. Imala sam čast upoznati članicu Kongregacije sv. Anđela čuvara sestara dominikanki doc. dr. sc. Martinu s. Anu Begić koja je bila dio uređivačkog i voditeljskog tima “Pod križem” radijske sezone 2021./2022. i milosrdnicu sv. Vinka Paulskoga s. M. Benediktu Ninu Krapić koja je jedna od voditelja i urednika emisije “Pozvani i poslani” te piše i članke za portal Hrvatske katoličke mreže. Budući da su mediji postali neophodni za suvremenog čovjeka s. Ana stoga smatra da je bilo važno njezino uključivanje u svijet medija kako bi i putem njih bila u kontaktu s ljudima i imala mogućnost evangelizacije. U razgovoru je istaknula kako joj se sve više ljudi obraća te su ljudi blagonakloni prema njoj. S. M. Benedikta Nina Krapić je ocijenila kako je slika redovnice i danas infantilna te da se redovnice prikazuje kao razigrane i raspjevane žene s gitarom ili loptom te da takav imidž nema veze s istinom ni s razumom i ozbiljno degradira njihovo poslanje i identitet. Naglasila je kako je za redovnice vrijeme za povratak u aktivno kreiranje evanđeoske kulture u društvu. Što se tiče rada u medijima, s. M. Benedikta Nina istaknula je kako je veseli radi na Hrvatskoj katoličkoj mreži jer svaka je osoba riznica Božje ljubavi na Zemlji te je ima priliku približiti široj publici. Moje sugovornice uistinu su shvatile svoje djelovanje u medijima kao priliku kroz koju se mogu približiti suvremenom čovjeku.
Što ste saznali od kolegica novinarki Diane Tikvić i Rašeljke Zemunović? Kakva su njihova iskustva kao medijskih djelatnica i žena?
Ove godine je Hrvatski katolički radio proslavio 25 godina rada pa sam imala želju tu obljetnicu provući kroz ovaj projekt jer je HKR jedna od sastavnica Hrvatske katoličke mreže koju čine Informativna katolička agencije i portal hkm.hr. Ono što je zanimljivo je da je od početka rada HKM-a prije četiri godine ojačana vidljivost sadržaja medija Hrvatske biskupske konferencije na svim poznatijim društvenim mrežama. O tome sam razgovarala s urednicom online sadržaja Dianom Tikvić koja je ujedno i dugogodišnja voditeljica na HKR-u. Kako je otkrila, Tikvić kroz svoj rad na HKM-u pomaže ljudima dobiti širu sliku o svijetu u kojem žive te joj je želja dati ljudima doprinos formaciji njihovih duša nadodavši kako upravo mediji HKM-a često budu jedan most na njihovom putu do Boga. Govoreći o novinarstvu kao pozivu, Tikvić je istaknula kako je novinarstvo zahtjevan i odgovoran posao, ali i posao koji donosi istinsko zadovoljstvo ako se radi pošteno i sa srcem. Da je novinarstvo više od posla, s Tikvić se složila i izvršna urednica portala Bitno.net Rašeljka Zemunović. U razgovoru je naglasila kako joj je važno da čitateljima nude sadržaj koji oni u vlastitoj slobodi mogu odabrati za osobnu nadogradnju. Zemunović vjeruje kako je uloga vjerskih medija nastupati dobronamjerno, otvoreno, iskreno i u ljubavi prema Crkvi, odupirući se napastima autocenzure te stvarati medijske sadržaje koje će s jedne strane oplemenjivati, evangelizirati, ali i s druge strane upozoravati na možebitne grijehe i propuste. Obje smatraju kako su ženama darovani posebni talenti – brižnost, suosjećanje i “nježna snaga” te da je to njihova jakost u radu s ljudima i s medijima, a to su upravo osobine koje se u suvremenom svijetu često ne smatraju vrlinama nego čak i manama. Stoga je razgovor s Tikvić i Zemunović bio inspirirajući i za moje osobno djelovanje kao žene i novinarke.
Razgovarali ste i s evangelističkom pastoricom Elinom Braz de Almeida i mirovnom aktivistkinjom Ernadom Fatimom Avdibegović? Jeste li pratili njihov rad od ranije? Što Vas je privuklo u njihovim životnim pričama?
Do rada na projektu nisam bila upoznata s djelovanjem evangeličke pastorice Eline Braz de Almeide i mirovne aktivistkinje Ernade Fatime Avdibegović. Naime, o njihovom radu doznala sam u razgovoru sa svojim kolegama i kolegicama te sam bila fascinirana ovim izuzetnim ženama jer svakodnevno u radu s ljudima aktivno utječu na njihove živote. Poslanje pastorice Braz de Almeide dovelo ju je iz Finske u Hrvatsku, točnije u Kutinu gdje je posvećena pastoralnom djelovanju. Svoj je život predala Bogu kako bi služila ljudima kao svećenica Evangeličke crkve. Osim službe župnice u lokalnoj zajednici Elina Braz de Almeida djeluje i kao koordinatorica rada djece i mladih na razini Evangeličke crkve u Republici Hrvatskoj (ECRH) te radi sa studentima teologije na Sveučilišnom centru za protestantsku teologiju Matija Vlačić Ilirik u Zagrebu. U razgovoru je poručila kako su njezini uzori u životu one žene koje su u svom životu bile poslušne Bogu i činile su ono što je od njih Bog očekivao – bez pljeska ili s pljeskom. Kao zanimljiva sugovornica je i pripadnica islamske vjeroispovijesti Ernada Fatima Avdibegović koja živi i djeluje Sarajevu, Bosni i Hercegovini, a trenutno se nalazi na specijalističkom poslijediplomskom međureligijskom studiju te je svoj život posvetila izgradnji međureligijskog dijaloga, radeći na promicanju mira među narodima. Smatra kako žene vjernice koje djeluju pri vjerskim zajednicama, samostalno ili pri udruženjima građana nisu dovoljno prepoznate i eksponirane kao važan faktor u stvaranju međuvjerskog dijaloga kao muškarci iako one kroz svakodnevno organiziranje različitih edukacija i manifestacija te brojnih humanitarnih aktivnosti doprinose miru, dijalogu i toleranciji u BiH. Avdibegić okuplja žena iz katoličke, pravoslavne, islamske i židovske zajednice te radi aktivno na međureligijskom dijalogu. Poruka mira i tolerancije pastorice Braz de Alemide i Avdibegović pokazuje kako žene vjernice mogu biti nenametljiv i učinkovit stup zajednice u kojoj djeluju.
Foto: Marija Pandžić
Ima li nešto što povezuje sve žene o kojima ste pisali u okviru svog projekta? Dijelite li s njima možda i Vi neka iskustva?
Ukupno sam imala prilike komunicirati s devet žena na ovom projektu različitih religija i vjeroispovijesti te struka i zanimanja. Ono što ih povezuje je javno izjašnjavanje da su vjernice kao i njihova želja za sudjelovanjem u javnom diskursu. Shvaćaju da je razumijevanje kako mediji funkcioniraju važno za suživot s ljudima koji žive u ovome trenutku. I sama sam se nosila s diskriminacijom da sam vjernica u radnom okruženju i često sam se morala dokazivati da profesionalno radim svoj novinarski posao iako za objektivnu sumnju nije bilo razloga. Već sama činjenica da sam povezana s Katoličkom Crkvom izazvala je negativno ponašanje mojih kolega prema meni koje bi s vremenom nestalo kad bi vidjeli kako radim. Smatram kako je to povezano sa slikom vjernika koju mediji šire jer kad se izvještava o Crkvi i njezinim članovima povezuje je se sa skandalom, a nikako s dobrom koje se čini svakodnevno. Bilo je i razdoblja kad sam mislila da se neću baviti novinarstvom, ali takve krize su nadvladane. Vjerujem kako je vlastitim primjerom moguće pokazati da suvremeni čovjek može biti vjernik te istovremeno okarakteriziran kao osoba koja promišlja, radi na sebi te napreduje na osobnom i profesionalnom planu što se jasno vidi u radu jednog novinara.
Što Vam je osobno značio rad na ovom projektu?
Radeći na ovom projektu osvijestila sam potrebu za razgovor o temama koje su važne ženama, a ovdje je riječ još konkretnije o ženama vjernicama. Često se u člancima nešto pretpostavlja ili se teoretizira, a u ovom projektu kroz razgovor se dolazi do konkretnih životnih situacija i to kroz iskustvo žena koje su predane činjenju dobra. Osobito su mi značile reakcije publike koja je bila oduševljena iskrenošću i dubinom kojom su sugovornice pristupile ovoj temi. Budući da se bavim novinarstvom od svoje 21. godine, oduševljena sam svaki put kad doznam da se netko pronašao u temi koju obrađujem. Veseli me kad moj rad ostavlja traga na drugima jer to je jedino što ima smisla. Novinarstvo, uz svoju funkciju informiranja, ima i važnu ulogu u progovaranju o važnim temama koje se tiču društva u cjelini. Priznali ili ne, mediji nas oblikuju na nesvjesnoj razini te polako postajemo ono što čitamo. Temelji se tog ukusa u čitanju od najranije dobi utiskuju u čovjeka te određuju hoće li kasnije čitati lakše ili teže štivo, a tako je i s medijima. Osobno se volim vratiti izvornim novinarskim formama jer me to veseli i ljudi to znaju cijeniti. Smatram da je rad na projektu obogatio one koji rade projekt, koji su sudjelovali u njemu i oni koji su čitali. Poticanje novinarske izvrsnosti poticaj je za rast samog novinara, ali i napretka novinarske struke. A da bi se u novinarstvu razvijalo, potrebno je osluškivati teme od interesa čovjeka. Da je važno slušanje, poručio je i papa Franjo u ovogodišnjoj poruci za Svjetski dan sredstava društvene komunikacije zaključivši: „Čovjek ne komunicira ako nije prvi slušao i nema dobroga novinarstva bez sposobnosti slušanja. Da biste ponudili temeljite, uravnotežene i cjelovite informacije, potrebno je dugo slušati. Da bi se ispričalo događaj ili opisalo stvarnost u reportaži, bitno je znati slušati, spremni također promijeniti mišljenje, modificirati svoje početne hipoteze.” Uistinu je važno slušati sugovornika kako bi se doznalo o čemu on govori ili što tvrdi, a svrha novinarstva svakako nije prilagođavanje činjenica o događaju ili temi prema određenoj viziji koju novinar ima već je zadaća novinara publici prenijeti činjenice vjerodostojno i etično.
Članci objavljeni u sklopu projekta „Uloga i valorizacija žena različitih religija i vjeroispovijesti tijekom pandemije koronavirusa” mogu se pročitati na ovim poveznicama:
Upoznajte izuzetne žene koje na svoj specifičan način djeluju u društvu šireći ljubav i jedinstvo
