Piše: Ivana Perković Rosan
Ovogodišnja dobitnica nagrade Hrvatskog glumišta za svekoliko umjetničko djelovanje iz područja baleta, Maja Bezjak, je 91-godišnjakinja koja ima toliko toga još za reći, dati i napisati. Bila je primabalerina i prvakinja zagrebačkog HNK koja je prva otplesala bijelog i crnog labuda u bivšoj državi, dvije godine je plesala u putujućoj trupi s kojom je obišla pola svijeta, počela se baviti koreografijom još dok je plesala, autorica je brojnih baletnih emisija i začetnica baletnog filma. Uz sve to napisala je i dvije knjige, a još uvijek piše i baletnu kritiku. Puna elana i dan danas bez dlake na jeziku govori o politici kojom se svojedobno i aktivno bavila. O njenoj karijeri, životu, tajni dugog i ispunjenog života, ali i položaju žena i balerina nekada i sada razgovarali smo s ovom iznimnom umjetnicom.
Na jubilarnoj 30. dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta Maja Bezjak je svojim govorom izazvala ovacije publike u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu na čijim je daskama ostavila neizbrisiv trag / Foto: Biljana Šimić
‘Baletna umjetnost nije samo plesanje, već je i pedagogija, koreografija i kritičarski posao koji ja radim preko 40 godina do danas. Ja sam aktivno stalno u toj umjetnosti i to je ono što me možda razlikuje od ostalih plesača. Oni uglavnom završe kao pedagozi, rijetki kao koreografi i gotovo. Meni je baletna umjetnost bila moj životni odabir, ja sam napustila muzičku akademiju gdje sam provela 12 godina pijanistički smjer i prešla u balet. Kad jedna djevojka s 19 godina odabere balet teško će uspjeti, ali ja sam to napravila. To je bio jedan veliki rad, odricanje, ali mene je to veselilo tako da sam brzo napredovala. Stvorila sam niz baletnih emisija i pet baletnih filmova, začetnica sam baletnog filma, izdali su mi knjige. Mislim da sam se kao umjetnica uspjela realizirati. Ja živim svoj samozatajni život, puno čitam i pišem. Navršila sam 91. godinu i još uvijek sve pratim, imam malo zdravstvenih poteškoća s kralježnicom, ali to je sve sitno. To je život’, o svojoj karijeri gotovo u jednom dahu priča ova svestrana umjetnica koja je usporedila položaj balerina nekada i sada.
Foto: Arhiva HNK u Zagrebu
‘Nekad su balerine bile zvijezde. Kad bih završila predstavu ne bih mogla izaći vani koliko je publike čekalo da me vidi, da im se potpišem. Kada su bile predstave za našu muzičku omladinu portir je morao tjerati djecu, govorio bi im ‘idite doma jer bute dobili batina’. Toga danas nema. Plesači izađu vani, nitko se ne obazire, mislim da je to zanemaren odgoj. Naša baletna škola je dvadeset godina u ruševnom stanju, mi 40 godina uvozimo strance, sva tri ansambla to je 95 posto stranaca’, bez dlake na jeziku je ispričala ova vitalna 91-godišnjakinja koja se osvrnula i na to koliko se promijenio položaj žena.
Foto: Arhiva HNK u Zagrebu
‘Ženama je bilo teže. Od žene se očekivalo da se uda i bude gazdarica kuće. Mojoj majci roditelji nisu dali da studira iako je bila vrlo muzikalna, ona je privatno išla na poduku, ali na akademiju ne. Moja generacija je već išla na fakultete. Moj tata kada sam mu nakon 12 godina na akademiji rekla da idem na balet se skoro onesvijestio. Rekao je: ‘ Što ću reći mojim kolegama advokatima, da mi kćer sa muzičke akademije ide na daske?. A ja sam onakva kakva jesam tvrdoglava odgovorila: ‘Još ćete se vi ponositi sa mnom’. I vrlo brzo je došlo to vrijeme’, istaknula je. O tome je li nekada u baletnom svijetu bilo nesmiljenosti kao u filmu ‘Crni labud’ Bezjak je rekla:
Foto: Arhiva HNK u Zagrebu
‘Ovisi o tom kakva je uprava, naravno da postoji konkurencija, naravno da postoje i raznorazne nemile stvari, ali ja sam na neki način stavila zid između mene i toga, nisam htjela biti član niti jedne grupe, nego sam radila na sebi, nadograđivala svoju plesnu kulturu. Kad je došao prvi koreograf iz Engleske Walter Gore, on je tri baleta koreografirao, a u dva baleta sam dobila primabalerinski part. To nisu mogle vjerovati one unutarnje grupe, to je bilo početkom 59. godine. Tri mjeseca nakon toga je Ivo Vuljević rekao da se javi tko želi koreografirati neki balet. Ja sam prijavila Rapsodiju na Paganinijevu temu i to je bilo prihvaćeno. To je bila predstava takva da je 21 put zastor išao gore nakon završetka. Tu je ta Vuljevićeva genijalna misao, pokrenuti balet i dati mladima šansu. Mi danas nemamo koreografa jer im se ne pruža šansa’, ustvrdila je. Nakon velikog uspjeha u Zagrebu i brojnih uloga Bezjak 64. ide u Pariz gdje s trupom Janine Charrat i Milorada Miškovića obilazi svijet.
“Rapsodija” 31.5.1959. Maja Bezjak, Damir Novak, ansambl / Foto: Arhiva HNK u Zagrebu
‘Dvije godine bila sam na turnejama, kako je išla trupa Ane Pavlove tako smo i mi živjeli. To je bio specifičan život, mogu reći da me ništa u baletnom svijetu nije mimoišlo. Plesač koji je stacioniran on ne zna što znači biti plesač koji putuje, koji svaki dan nastupa. Jako sam sretna jer sam kao balerina obišla pola svijeta, ne znam u kojem gradu Francuske, Nizozemske, Grčke nisam bila. Čitavu Italiju, čitavu sjevernu Afriku od Maroka do Libanona sam obišla i to širi vidike’, kaže umjetnica koju u životu nisu mimoišle ni tragedije.
Foto: Arhiva HNK u Zagrebu
‘Postala sam majka kada mi je predloženo da preuzmem balet kao direktorica. Dogodio se taj nesretan slučaj, poginula je moja mlađa sestra i njen suprug, ostalo je dvoje djece iza nje, djevojčica od deset godina iz sestrinog prvog braka i dječak od deset mjeseci kojeg su kod mene ostavili. Ja sam ga posvojila i sada sam jako sretna da je on tako uspješan čovjek, imam dvije unučice predivne, žive u Čakovcu, ali smo svaki dan na telefonskoj vezi. Oni se jako ponose sa mnom, a ja sa njima jer su krasna djeca. Ništa me nije mimoišlo u životu’, prisjetila se. Kao tajnu svoje dugovječnosti ističe svoju discipliniranost i optimističan duh.
Foto: Arhiva HNK u Zagrebu
‘Svaki dan vježbam gimnastiku da razgibam sve zglobove i imam 42 kile isto kao kada sam plesala. Pazim što jedem i relativno sam zdravi čovjek, nikad nemam gripu. Jedem raznoliku hranu, volim povrće, salate na sve načine, manje slatkoga, mesa jedem svaki dan i mliječne proizvode, a ribu jedem rijetko jer mi teško padne. Čitav život sam radila posao koji me veseli, jako sam disciplinirana, vodim normalan život, brinem za svoju kuću, volim prirodu, pratim politiku, sve što život donosi treba probati i apsolvirati’, kaže Bezjak koja se svojedobno i aktivno bavila politikom.
Maja Bezjak u Baletu HNK angažirana je 1955. godine, a 1959. postala je solistica i prvakinja Baleta / Foto: Arhiva HNK u Zagrebu
‘Trebalo bi promijeniti puno toga. Bila sam u stranci Vlade Gotovca, bili smo u gradskom poglavarstvu, dvije godine bila sam savjetnica za kulturu, obišli smo sve institucije, u program stavili izgradnju muzičke akademije, obnovu Lisinskog koja je bila u nemogućem stanju. Jako puno smo radili i to me je veselilo. Tu sam mogla primijeniti svoje iskustvo. Mene zanima ne samo pitanje kulture, mene zanima i pitanje obrazovanja, mene zanima ekonomsko pitanje. Sve ove afere koje se događaju utječu direktno na naš život i na strah hoćemo li se smrzavati po zimi. Ja i svi ostali ljudi. Za koji dan kada dođe euro ja ne znam hoću li izlaziti na kraj, moja mirovina iznosi 570 eura. Ja vas lijepo pitam nakon svega što sam radila ako imam samo tolika primanja, dok električar vani ima 1 500 eura, onda s nama nešto ne valja. Pitaju me ‘zašto te politika zanima’. Pa politika ti kroji život, moj djed je bio političar i od malih nogu sam pod stolom slušala politiku, a nešto i djetetu u ušima i ostane’, kaže Bezjak koja se prisjetila i bivših režima kojima je kao dijete svjedočila.
‘Sva te države, slom stare Jugoslavije, dolazak endehazije, sva ta uhićivanja po noći, kada djeca gledaju kako hapse i u kamionima odvode naše susjede i znance. Iza toga dođu ovi i drugi dan nam tatu odvedu i ne znamo gdje je. Uhićivali su one koje nisu imali veze s ničim, samo zato što su Hrvati. Žene su se u tom stanju straha obraćale vidovnjacima. Sjećam se i moja je mama zvala vidovnjaka, jer nismo znali gdje nam je tata, on je rekao da će se tata vratiti i da će biti velika amnestija. U jednom trenu se vidovnjak zagledao u mene i rekao: Ovo će vam dijete biti slavno. Pa na neki način da. Bio je to dugi put’, zaključila je Bezjak.
