Piše: Ivana Perković Rosan
Tara Rosandić, Erna Rudnički i Marija Kolb glumice su koje stoje iza projekta 6 glumica traži autora. Riječ je o hvaljenom projektu koji potiče žensko stvaralaštvo, a ujedno progovara i o teškim temama poput nasilja nad ženama, potplaćenosti, diskriminaciji pa i ženskim neprijateljstvima odnosno internaliziranoj mizoginiji. Dosad je održano devet Čitanja NJE, u Zagrebu (4), Rijeci, Karlovcu, Varaždinu, Bjelovaru i Virovitici, a o cijelom projektu razgovarale smo s autoricama Tarom, Ernom i Marijom.
Marija Kolb je istaknula kako je glavni cilj projekta poticanje i predstavljanje hrvatskog suvremenog dramskog i ženskog stvaralaštva te stvaranje kreativnog okruženja odnosno platforme koja će afirmirati umjetnice i umjetnike iz područja scenskih i izvedbenih te audiovizualnih umjetnosti te ih umrežiti.
‘Kroz realizaciju glavnog programa pod nazivom Čitanje NJE, koji je pokrenut 2020., uz predstavljanje drama i organizaciju stručnih predavanja, rastvaramo problem podreprezentacije žena u medijima, ali i probleme koji se odnose na pitanja rodne ravnopravnosti, položaj žena u audioviuzualnoj i izvedbenoj umjetnosti te položaj žena u društvu uopće. Putem stručnih predavanja nastojimo educirati i senzibilizirati javnost o gore navedenim pitanjima, potaknuti na kritički odnos, ostvariti komunikaciju između umjetnika i publike i doprinijeti osnaživanju žena’, kaže Kolb. Osim položaja žena općenito u svojem projektu glumice se dotiču i problema s kojima se susreću svakodnevno.
Jedan od problema s kojima se hrvatske glumice još uvijek suočavaju jest to da je ženskih uloga premalo, a i ono što ih ima često su stereotipne i seksualizirane. To je jedan od razloga, kako objašnjava Erna Rudnički, zašto su zasukali rukave i stvorili jake ženske likove.
‘Sve je veći broj kolegica, a kompleksnih, višedimenzionalnih, jakih ženskih uloga nedostaje i često se susrećemo sa stereotipnim ženskim ulogama. Istina je da se pozicija žena mijenja na bolje, ali na žalost stereotipi i spolne predrasude duboko su ukorijenjeni u društvo, i mišljenja smo da se o tome treba govoriti, i da se po tom pitanju ima još puno toga za napraviti. Ovo je način da ukažemo na tu problematiku, da upozorimo na pitanje reprezentacije žena u medijima, i da potaknemo raspravu svjedočeći o vlastitim dosadašnjim iskustvima. Na žalost, živimo u 21. stoljeću i još uvijek se bavimo pitanjem nejednakosti. Da ne govorimo da se u našoj branši još uvijek događa da muškarci ponekad dobivaju veće honorare od žena za istu količinu odrađenog posla, a to je u najmanju ruku suludo. Rodni stereotipi posljedice su i uzrok duboko ukorijenjenih stavova, vrijednosti, normi i predrasuda.Ovakvim projektima možemo pridonijeti uspjehu autorica, ženskih drama i poticati priče, filmove, kazališne komade sa ženskim likovima u fokusu. Takva djela imaju moć osvijestiti društvo. Kazalište, filmovi, osobito televizija i internet, usko su povezani s proizvodnjom i utjelovljenjem kulturnih identiteta’, rekla je Rudnički.
Foto: 6 glumica traži autora
Tara Rosandić se osvrnula i na to kako je uopće još uvijek moguće da muški honorari za isti posao budu veći od ženskih.
‘To je realnost za naš ‘nježniji’ spol. Čudesno su smirene žene, s obzirom na to što si razne družbe i kompanije dopuštaju. Većina siromašne populacije na svijetu su mlade žene i njihova nejač. To je financijski rat koji se vojuje psihološki, društvenim utjecajem i kondicioniranjem. Najviše ga osjećaju najsiromašnije’, istaknula je Rosandić.
Jedan od razloga zašto je projekt i pokrenut jest što su umjetnici u koroni ostali bez većine angažmana. Rudnički objašnjava kako je za izvedbene umjetnike bio veliki izazov preživjeti sve to jer jednostavno ogroman dio nezavisne scene nije radio.
‘Realno, situacija je bila loša, i ljudi se još uvijek oporavljaju. I bez korone nije neka sretna situacija. Naime, samostalni umjetnik, odnosno netko tko obavlja samostalnu umjetničku djelatnost i to mu je glavni izvor prihoda, ne može dobiti minus po tekućem računu, ostvariti kreditno pravo pa tako ni kupiti nekretninu. Ne može čak ni dobiti kreditnu karticu ili karticu tekućeg računa za plaćanje na rate. Plaćeno bolovanje može ostvariti tek nakon dokazanih 40 dana bolesti. Kada nismo bili u mogućnosti raditi, dobili smo pomoć. Moram priznati da me ovaj projekt jako veseli, mislim da je dosta bitan, a naročito sada, u ovoj situaciji. Neki ljudi nisu imali priliku svoj tekst predstaviti javnosti, neke glumice, pogotovo mlade, kojih je zbog broja akademija sve više, nisu imale priliku nikada stati na scenu kroz ovaj projekt možda nađu budući tim. Mnoge kolegice željne su posla, željne novih, dobrih, jakih, kompleksnih uloga’, rekla je Rudnički.
Unutar projekta Šest glumica traži autora napravljene su i tri drame koje su nastale nakon što su autorice razgovarale sa štićenicama Sigurne kuće u Bjelovaru.
‘Specifičnost bjelovarskog izdanja „Čitanja NJE“ jest ta da je po prvi puta namjenski kreirana drama „Sigurna kuća“ koja je nastala kao kompilacija kratkih drama. Ženske snage izvedbenih umjetnosti su se udružile kako bi iz nevidljivosti izvukle još važnije priče: priče koje preispituju ženama serviran mit sigurnosti, ljubavi i doma u smislu vrijednosti usko vezanih uz muškarca te u tom obliku nužnih… čak i pod cijenu vlastite dobrobiti, zdravlja i života. Ti su mitovi na žalost duboko ukorijenjeni u našoj kulturi. Te mitove i njihove potencijalno toksične reperkusije u realnosti u tom specijalnom izdanju „Čitanja NJE“ obradile su tri suvremene dramske autorice prema stvarnim pričama štićenica Ženske kuće u Bjelovaru. Svaka je autorica preuzela jednu od tri teme: sigurnost, dom ili ljubav. Inspiraciju su pronašle iz zapisa dobivenih iz razgovora sa štićenicama Ženske kuće. Njihove priče ovdje nisu izložene javnosti; imena i događaji nisu korišteni u smislu prerade i prepričavanja; u svrhu stvaranja dramskog teksta poslužili su tek motivi i uvidi dobiveni iz intervjua’, rekla je Erna.
No, nisu uvijek muškarci ti koji ženama zagorčavaju život, nekada su to i same žene. Tako je u popratnom programu petog Čitanja NJE redateljica Ksenija Krčar održala predavanja o internaliziranoj mizoginiji. Tara Rosandić ističe koliko joj je jako drago da su se dotaknuli i te teme.
‘Internalizirana mizoginija je prilično tužna stvar, baza mu je kondicionirani samoprijezir. Žene koje “ne vole žene”, ne mogu voljeti niti vlastitu ženskost, a to je strahovito toksično za jednu osobnost. Sve je to, zapravo, unutarnji odraz ženske “drugotnosti” u javnosti, zazora od ženskosti u našem društvu, za koji ne postoji apsolutno nikakav zdravorazumski temelj. Štoviše, toliko je vidljivo koliko su mizoginija, kao i mačizam, očajno nezdravi za duševno zdravlje ljudi, a kamo li mladih koji se formiraju. Ja mislim da je upravo tu pravo mjesto za početi istraživati “svoj feminizam”. Tek kada stanemo i čujemo što govorimo same sebi kada govorimo s grubošću o drugim ženama, tek tada se možda zapitamo: “Zašto ja to o sebi mislim? Kada sam to o sebi naučila? Od koga?”. Tu je prostor za primjećivanje društvenih paradigmi koje nam škode, koje nisu istinite niti korisne. Kada osjetimo slobodu “revolucije iznutra”, prema Gloriji Steinem, možda drugačije osjetimo i ljude oko nas’, istaknula je Rosandić.
Foto: 6 glumica traži autora
Marija Kolb je otkrila kako programom planiraju obuhvatiti cijeli prostor Hrvatske.
‘Program je do sada održan četiri puta u Zagrebu, u Karlovcu, Varaždinu, Rijeci, Bjelovaru i Virovitici, a u budućnosti želja nam je programom obuhvatiti čitav prostor RH s ciljem umrežavanja i razmjena umjetnika iz različitih dijelova države, poticanja suradnje među gradovima i ostvarivanja suradnje s različitim dionicima kulturnog, socijalnog i obrazovnog sektora. U narednom periodu planiramo realizirati program u Čakovcu, Koprivnici i Puli u suradnji s lokalnim umjetnicima i kazalištima. U budućnosti nam je želja projekt stabilizirati kroz europske fondove, ostvariti suradnje sa susjednim državama te proširiti djelovanje u vidu postavljanja na scenu drama sa snažnim ženskim licima odnosno produkcije profesionalnih predstava’, rekla je Kolb.
Za kraj Marija Kolb je najavila i kako će sljedeće čitanje biti održano 8. ožujka, na Međunarodni dan žena u Rijeci i to u suradnji s Centrom za nenasilje i ljudska prava SOS Rijeka. ‘Na prijedlog SOS Centra i uz podršku, sad već stalnih partnerica, psihologinje Lorene Zec i pravnice Ive Čatipović, ponovit ćemo program održan u Bjelovaru pod nazivom “Sigurna kuća” zbog važnosti same tematike rodno uvjetovanog nasilja i nasilja u obitelji. Mišljenja smo da bi upravo tu kompilaciju triju drama koja vrlo plastično i realno prikazuje obrasce nasilja, kao i stručno predavanje “Zašto ne odeš?” koje naglasak stavlja na žrtve nasilja tj. njihovu borbu i razloge (psihološke, pravne, ekonomske) koji im onemogućuju bijeg od zlostavljača, trebalo vidjeti čim više ljudi jer se radi o kompleksnom problemu čije rješavanje zahtjeva i mijenjanje pravnih okvira i zakona i puno veći angažman države i društva kako bi došlo do nužne promjene i ne veće, nego najosnovnije zaštite žrtava nasilja uz pružanje uvjeta u kojem u budućnosti mogu započeti novi život, dostojanstveno i sigurno’, zaključila je Kolb.
Na prvom čitanju predstavljeno je i istraživanje Kako žive umjetnice koje nažalost pokazuje zabrinjavajuće podatke. Kako objašnjava Erna riječ je o istraživanju koje su 2017. i 2018. provele Selma Banich i Nina Gojić i u kojem je sudjelovalo preko stotinu umjetnica i radnica u kulturi iz Rijeke i okolice.
‘Provedeno istraživanje pokazuje da za 83 posto ispitanica primanja u struci ili mirovina nisu dovoljni za podmirivanje realnih životnih potreba, da su mjesečni prihodi od kulturnog ili pedagoškog rada za čak 55 posto ispitanica manji od hrvatskog prosjeka, a za 34,8 posto ispitanica i od hrvatskog minimalca te da preko 68 posto ispitanica koje su majke smatra da primanja od umjetničkog odnosno pedagoškog rada nisu (ili većinom nisu) dovoljna za uzdržavanje djece. Zatim, da preko 61 posto ispitanica nema trajno riješeno stambeno pitanje, da je za 80 posto ispitanica stambeni prostor ponekad ili uvijek ujedno i njihov radni prostor te da velika većina ispitanica, uključujući i zaposlene umjetnice, ulaže vlastite resurse u svoju umjetničku i/ili pedagošku praksu. Nadalje, 48 posto ispitanica susrelo se s nekim oblikom diskriminacije na radnom mjestu i izvan njega (većina ispitanica bile su diskriminirane na osnovi spola i rodnog identiteta, a jedan dio na osnovi rase, etničke pripadnosti i kao pripadnice nacionalne manjine), čak 36,8 posto ispitanica bilo je izloženo mobbingu na radnom mjestu (pritom se etička povjerenstva, strukovne udruge i sindikati nisu pokazali kao efikasni saveznici u pružanju potrebne podrške), a preko 25 posto ispitanica je za isti posao plaćeno manje od svojih muških kolega.
* Predavanje Ksenije Krčar Internalizirana mizoginija ili kad žena mrzi ženu možete pogledati na snimci Čitanja NJE iz Varaždina na stranici 6glumicatraziautora.com
