Piše: Leonida Kifer
Iako službena psihologija ne poznaje ovaj termin, mnoge od nas ga itekako poznaju, a i kroz život upoznaju. Naime, kako se za blagdane često istrošimo izvan granica svojih mogućnosti, a siječanj ima 31 dan, lako upadnemo u stanje koje nazivamo siječanjskom depresijom.
Hladni i kratki dani s malo sunca dodatno utječu na naše raspoloženje, pa kada se sve spoji, ispada da je čitava sjeverna Zemljina polutka u svojevrsnoj siječanjskoj depresiji. Mnogi ne znaju od kud polazi ovaj termin „siječanjska depresija“, radi se o spinu jedne putničke agencije, koji se brzo proširio među ljudima i postao opće popularan pojam, iako rijetko ima stvarne veze s bolesti pod nazivom depresija. Depresija je ozbiljna bolest i jedino je stručna osoba, psihijatar, može ustanoviti.
Prema brojnim istraživanjima, mi žene smo često sklonije pretjerivati za vrijeme blagdana, pa kada nam u siječnju dođe naplata računa i kartica, raspoloženje nam značajno opada, što je normalno stanje nakon bilo koje veće kupnje. U ovom slučaju, radi se o spoju nekoliko čimbenika koji nas zatvaraju u četiri zida. Ponekad govorimo o zidovima kuća ili stanova, a ponekad ih izgradimo unutar sebe kako bi se pokušale zaštititi od bombardiranja očekivanjima okoline. Kada god sam ovaj mjesec vodila razgovor s osobom ženskog spola, uvijek smo spominjale kako jedva čekamo da siječanj prođe. Vjerujem da je u podlozi naše psihološko „rješavanje zime i doček proljeća“, a i veljača je najkraći mjesec u godini pa se tješimo da će brže proći. Siječanjska depresija je igra mašte i stvarnosti u mom iskustvu, iako priznajem da je okidač za razne procese unutar mene.
Kroz godinu taložim u sebi mnoge emocije i stavove, mnoga razočaranja i neizgovorene riječi i već krajem godine osjećam preveliku zasićenost svime. Ove godine sam se posebno zatvorila u iznajmljenu sobu, zavaravajući sama sebe da bježim u carstvo ponovnog učenja. Zapravo, bježala sam sama od sebe. Bježala sam od suočavanja s vlastitim strahovima i nemirima. Bježala sam od hladnoće koja se često uvuče u druge ljude, a nisu je svi svjesni, dok ne počne zaleđivati odnose. Kako mi se tijelo 24 sata dnevno bori s bolovima, gubim snagu boriti se i sa psihičkim bolovima. Zanemarila sam se ovaj mjesec i upala u kolotečinu misli – samo da prođe. A prolaskom datuma na veljaču, koja možda i nije veljača za čitav planet, ako ne počnem raditi na sebi i za sebe uz pomoć psihoterapije i nadzora stručnih ljudi, neće se ništa promijeniti, osim što ću nastaviti sve više i više tonuti.
Mnoge žene se suočavaju s ovim problemom i znam da su generacije žena odgajane kao i ja – ne traži za sebe ništa, stavljaj sebe na zadnje mjesto, sramota je tražiti psihološku pomoć. Da ne spominjem sredine u kojima je traženje stručne pomoći u smislu terapije više nego dovoljan razlog da te za sva vremena obilježe i proglase ludom ženom.
Sreća pa postoji Internet i društvene mreže kao prozor u svijet i mnoge ideje dopiru do ljudi i polako se pomiču tabui iz društva, iako nekad imam osjećaj da kako maknemo jedan tabu, drugi se rađa. Ako ništa drugo, preko Interneta možemo saznati tko i gdje i kada daje terapijsku uslugu. Nismo ni svjesne koliko takve informacije puno znače. No, na takvo što nas nitko ne može i ne bi smio natjerati, to je naša odluka i naše zdravlje.
Nikome nije lako početi. Nije ni meni, iako o tome nastojim pisati i progovarati, s ciljem osvještavanja ljudi o važnosti zdravlja. Svjesna sam da ako ja ne krenem boriti se sama za sebe, neće nitko drugi. Velika je razlika između upasti u nižu razinu raspoloženja i imati depresiju. Vjerujte mi, znam što pišem. Depresija je dio mog života posljednje 3 godine.
Za kraj, samo vas želim ohrabriti i reći vam da niste same. Ne mogu nikome reći što da učini ili što da ne učini, mogu samo ohrabriti i podržati. Ja svoj put znam, mene čeka borba. A vama želim da do borbe protiv bolesti depresije nikada ne dođe, a ako je već došla ili dolazi u vaš život, da imate snage oduprijeti se njezinom crnilu koje ne poznaje ni dan ni mjesec ni godinu.
