Piše: Ivana Perković Rosan
Petra Vukelić je umjetnička ravnateljica Teatra Prima Vista, glumica i redateljica koju je kazališna publika imala prilike upoznati i kroz njene redateljske uratke u kazalištu mladih Naranča u Puli. Nakon režiranja “Zlatokose” i “Plave boje snijege“ Vukelić se odlučila na autorski projekt, monodramu “Kutija od ogledala” u kojoj se nalazi i u ulozi redateljice i glumice. U ovoj predstavi obračunava se s narcizmom koji je, kako objašnjava, poprimio gotovo pandemijske razmjere. O predstavi koja se od 15. veljače može pogledati u zagrebačkom KNAP-u popričali smo s autoricom.
“Kutija od ogledala” monodrama je u kojoj progovarate o problemu narcisoidnosti, odnosno Vaša predstava tematizira oporavak jedne žene nakon odnosa s narcisoidnim partnerom? Kako ste se odlučili baš na tu tematiku?
“Kutija od ogledala“ moja je autorska monodrama. Glavni lik je Eva, mlada žena koja godinu dana nakon izlaska iz veze s narcisoidnim partnerom i dalje osjeća razorne posljedice tog kaotičnog odnosa, čime se željelo istaknuti kako prekid veze s narcisom nažalost nije uvijek isto što i instant oslobođenje, već uglavnom predstavlja tek prvi korak prema uklanjanju posljedica doživljene traume, odnosno prema oporavku. Također, Eva je snažna, kreativna, samostalna i sposobna žena, pa samim time njezina tragedija postaje veća jer ni njoj samoj nije jasno kako je uspjela pasti u manipulativnu zamku, odnosno metaforičku kutiju projekcija svog bivšeg partnera. Time se, jasno, željelo podcrtati da žrtva ovakvih odnosa nikako nije kriva za to što je povjerovala narcisoidnom partneru naspram vlastitom razumu, jer narcisi koriste brojne unaprijed smišljene taktike kako bi psihički onesposobili svoju metu. Takav žrtvi neshvatljiv potez je jednom narcisu lako izvediv zato što narcis nema empatije, a okomljuje se na osobu koja je, reklo bi se, ima i previše pa partnerova nedjela opravdava jer naprosto ne može prihvatiti njegovu bezrazložnu malicioznost. „Kutija od ogledala“ nudi odmak od klasičnih načina na koje se ova tema najčešće portretira jer se ovdje pripovijedanje odvija post festum odnosa s narcisoidnim partnerom i naglasak je u potpunosti na raznim načinima na koje se junakinja bori i oporavlja od svega što je proživjela te je njezina priča u konačnici ohrabrujuća. Ovakav pristup u pripovijedanju u neku je ruku i moj dodatni bunt protiv narcisa – kradem im njihov metaforički reflektor te sam ga umjesto na njih u ovoj priči u potpunosti usmjerila na žrtvu tog odnosa i na njezin proces oporavka, odnosno na njezin povratak samoj sebi. Želim naglasiti kako je, unatoč zaista zahtjevnoj i ozbiljnoj tematici, „Kutija od ogledala“ ustvari tragikomedija i obiluje duhovitim i gotovo apsurdnim situacijama u koje Eva upada na putu svog oporavka. Cilj mi je bio portretirati česte životne situacije u kojima se žrtve nađu dok se hvataju za svaku slamku spasa na putu oporavka, a mnoge od njih su kako to već biva u životu igrom slučaja izrazito komične. „Kutija od ogledala“ je simbolikom prožeta gorko-slatka životna priča koja će gledateljima ponuditi i suze i smijeh i vjerujem prepoznavanje, jer su manipulacijske taktike narcisa nešto što smo nažalost svi u nekom obliku iskusili u životu. Na temu sam se odlučila iz razloga što smatram da je narcizam danas zaista poprimio gotovo pandemijske razmjere i mislim kako je nužno da se o ovoj temi što više govori, kako bismo shvatili koliko razoran utjecaj narcis može imati na mentalno zdravlje osobe koju je odabrao kao žrtvu.
Predstava “Kutija od ogledala” u zagrebačkom KNAP-u / Foto: Ana Šesto
Ističete kako je riječ o problemu koji je poprimio gotovo pandemijske razmjere i kako bi se o ovoj temi trebalo više govoriti u medijima?
Smatram da empatija i čovječnost nažalost u posljednje vrijeme nisu u modi, a samim se time stvara plodno tlo za prešutno odobravanje raznih vrsta ugnjetavanja i zlostavljanja u društvu. Odsustvo empatije, arogancija i egoizam često se pozdravljaju kao poželjne karakterne osobine jer se sasvim pogrešno brkaju s asertivnošću, osobinama vođe i čvrstim osjećajem za vlastiti identitet. Dakako, to znači da se, paradoksalno, empatija i čovječnost guraju u drugu krajnost i proglašavaju slabostima. Dodamo li svemu tome patrijarhalni okvir koji je još uvijek dominantan način percipiranja stvarnosti, metom ovakvih napada u partnerskim odnosima najčešće bivaju žene, iako dakako postoje i brojni obrnuti slučajevi, a i sam problem narcisoidnog zlostavljanja dakako puno je širi od samo partnerskih okvira te se proteže i na poslovne, prijateljske pa i obiteljske odnose. Mislim kako je nužno da se o ovoj temi što više govori, kako bi žrtve takvih odnosa shvatile kako nisu same te kako bi potražile pomoć, što je svakako prva stepenica oporavka, ali i kako bi se ljudi educirali o tome kako na vrijeme prepoznati toksične osobe i zaštititi se od istih.
“Kutija od ogledala” – pretpremijerna izvedba u prosincu 2022. / Foto: Ana Šesto
Riječ je svakako o obliku zlostavljanja, emocionalnom i psihičkom, koje nažalost proživljavaju brojne žene diljem svijeta. No, problem je i u tome što je teško dokaziv pa čak često i bliski ljudi oko osobe koja to doživljava umanjuju težinu situacije?
Psihičko zlostavljanje često se naziva “nasiljem bez masnica” što sugerira tešku uočljivost pa samim time i tešku dokazivost takvih zločina. Narcisoidne osobe destabiliziraju žrtve prividno bezazlenim riječima, aluzijama ili čak tobože dobronamjernim savjetima vezanim za to kako bi se žrtva trebala promijeniti i tako na perfidan način mogu poljuljati percepciju stvarnosti žrtve pa čak i potpuno slomiti žrtvu, a da njezina okolina to ni ne primijeti. Dapače, narcisi su često izrazito šarmantni te ih upravo taj njihov površni šarm iskupljuje kod okoline koja zavedena njihovim taktikama čestu stupa na njihovu stranu i okomljuje se na žrtvu. Prebacivanje odgovornosti i krivnje za napad koji joj se dogodio na samu žrtvu nažalost nije rijetkost. Upravo iz tih razloga nužno je senzibiliziranje javnost za postojanje ovog izrazito delikatnog problema te educiranje što većeg broja ljudi o raspoznavanju načina manipulacije kakvima se služe narcisi. Naime, jednom kad se otkrije njihov modus operandi lako ga je uočiti i kod budućih narcisa jer su oni često predvidljivi u ponavljanju uvijek istih taktika manipulacije.
Petra Vukelić kao Eva u monodrami “Kutija od ogledala” / Foto: Ana Šesto
U Londonu ste i završili program klasične glume na London Academy of Dramatic Art, a 2020. ste i debitirali na londonskoj kazališnoj sceni, možete li usporediti položaj glumica, i općenito žena, u Hrvatskoj i u Velikoj Britaniji?
Puno toga je u Velikoj Britaniji bolje uređeno, konkretnije i zakonski bolje regulirano pa su žene puno zaštićenije nego u Hrvatskoj, ali u praksi je to i dalje daleko od idealnog. Smatram da je položaj žena nažalost generalno još uvijek u, sada već poslovično spominjanoj, sferi Drugog i da se ta pozicija unutar već poznate čvrsto ustoličene binarne strukture vrlo sporo mijenja te da se taj nesklad proteže na sve sektore djelovanja žena pa tako i na glumački poziv. Za žene naprosto i dalje ne vrijede ista pravila i to je nešto protiv čega se moramo boriti na sve načine I u svim zemljama. Umjetnost je svakako jedna od predivnih metoda i platformi borbe i pruža neslućene mogućnosti koje ne smijemo propustiti iskoristiti.
Umjetnička ste voditeljica i osnivačica Kazališne družine Teatar Prima Vista kojoj je jedan od ciljeva i istraživanje ljudske psihologije, ali i organizacija radionica ?
Tako je, osim kazališne produkcije u okviru koje ćemo se baviti tematikom aktualnih problemima današnjeg društva s naglaskom na detaljnu psihologizaciju karaktera, Teatar Prima Vista nastavlja i sa svojim edukativnim djelovanjem. Od samog osnutka umjetničke organizacije, ideja mi je bila kazališnim i filmskim profesionalcima ponuditi masterclass radionice raznih stručnjaka iz područja izvedbenih umjetnosti te svake godine dovesti određenog svjetskog stručnjaka koji bi održao masterclass uživo u Zagrebu. Time želim Hrvatsku upisati na kartu sve većeg broja međunarodnih stručnjaka te domaćim profesionalcima pružiti priliku da na domaćem terenu surađuju s poznatim svjetskim predavačima. Početak tog edukativnog projekta označio je dolazak holivudskog casting agenta Paula Webera u Zagreb 2021. godine, koji je tada za Teatar Prima Vista održao casting radionicu, a 18. ožujka nam stiže i Luci Lenox, casting agentica koja je radila na projektima poput „Vicky Cristina Barcelona“, „Parfem“, „Victoria“ i dr. i koja će održati masterclass na temu Self-tape audicije. Nakon radionice s Luci, krećemo s pripremama za novu predstavu, komediju #Zombie#Apokalipsa.
Petra Vukelić / Foto: Matea Smolčić Senčar
Iza sebe imate i dva redateljska uratka, predstave “Zlatokosa” i “Plava boja snijega” u kazalištu mladih Naranča u Puli, po čemu pamtite te projekte, volite li više glumu ili režiju?
S Teatrom Naranča predivno surađujem već niz godina i zaista obožavam svaki naš zajednički projekt, bilo da sam u njemu sudjelovala kao glumica ili, kao što je to slučaj s predstavama „Plava boja snijega“ i „Zlatokosa“, kao redateljica. Moram priznati da mi je prvo redateljsko iskustvo na spomenutoj predstavi “Plava boja snijega” zaista bilo iznimno ugodno, prije svega zahvaljujući odličnom ansamblu Teatra Naranča te divnom cjelokupnom kreativnom timu. Svi su oni svojim talentom i kreativnošću pridonijeli zajedničkom stvaranju ovog meni izuzetno dragog projekta. Na predstavi „Zlatokosa“ smo također ostvarili divnu suradnju, ali taj projekt ću pamtiti i po preprekama u vidu korone koja nas je nažalost u jednom trenutku sve uhvatila pa smo neke probe morali odraditi i preko Zooma, no snalazili smo se i na kraju mi je taj projekt ostao u posebno lijepom sjećanju jer smo unatoč svim preprekama izašli s predivnim projektom, a ansambl Naranče je još jednom dokazao da za njih prepreke ne postoje te su opravdali staru maksimu “na muci se poznaju junaci”. Moj treći redateljski uradak je potpuno drugačiji od prethodna dva zato što sam sada režirala samo jednu osobu – sebe. “Kutija od ogledala” moj je autorski projekt, što znači da sam uz pisanje teksta i izvođenje i režirala predstavu. Nastanak predstave “Kutija od ogledala” bio je dugotrajan i zahtjevan, ali i iznimno kreativan i uzbudljiv proces višemjesečnog istraživanja, pisanja, promišljanja, proba pa tako u krug nekoliko puta, sve dok napokon nije izašla finalna verzija koja je pretpremijerno izvedena u prosincu u našem partnerskom Kazalištu KNAP. Bio je to zaista iscrpan proces, a kako je riječ o mojoj prvoj monodrami, izazov je bio tim veći, ali osjećaj sreće i ispunjenosti nakon što je predstava izašla je nenadmašiv. Dakako, ništa od toga ne bi bilo izvedivo da nemam odličan tim stručnih suradnika koji mi je svojim znanjem, kreativnošću, talentom i bezrezervnom potporom i vjerom u projekt pomagao ostvariti moju viziju i izvana sve to nadzirao, a to su prije svega dramaturginja Ivana Gudelj te redateljica Iva Srnec Hamer kojima sam neopisivo zahvalna. Volim li više glumu nego režiju? Volim biti glumica koja voli i povremeno režirati.
