Piše: Ivana Perković Rosan
Magistrica inženjerka kriznog menadžmenta Nika Markoč jedna je od članica spasilačkog tima koji su s potražnim psima pomagali u traženju stradalih nakon potresa u Turskoj. O tome kako joj je bilo tijekom spasilačkih akcija na terenu kao i kako se njen potražni pas Gizmo, trenutno najpoznatiji potražni pas u Hrvatskoj, snašao u jednoj od najvećih katastrofa razgovarale smo s ovom stručnom suradnicom za pripravnost iz Ravnateljstva civilne zaštite.
‘Po dolasku u Antakyu zatekli smo jedno od najvećih razaranja s kojima se do sada itko susreo, nitko od nas nije bio spreman na razmjere ovog potresa koji će zasigurno ući u udžbenike i stručne literature. Budući da su zgrade bile srušene tako da su se katovi jednostavno složili kao palačinke jedni na druge, na žalost međunarodni timovi su jako malo iskopavanja mogli odraditi samostalno, odnosno bez uporabe bagera i ostale mehanizacije. Naša uloga je prvenstveno bila raditi pretrage ruševina i tako usmjeravati mehanizaciju lokalnih timova kako bi što brže i sigurnije izvukli žrtve koje su još pod ruševinom’, rekla nam je Markoč koja je s Gizmom dala veliki doprinos na terenu.
‘S Gizmom treniram već devet godina i do sada smo stvarno svašta prošli, od raznih vježbi do stvarnih misija što uključuje potres u Albaniji 2019., potrese u Zagrebu i Sisačko-moslavačkoj županiji i naravno sada potres u Turskoj, a koji je zbog svojeg opsega svakako bio kako fizički tako i psihički najzahtjevniji. Gizmo je jedan od sedam pasa koji su bili u ovoj misiji u Turskoj, a koji su u ovom trenutku među najiskusnijima i najspremnijima u RH. Svi psi su odlično radili i odolijevali raznim stresnim situacijama na koje smo nailazili te još jednom pokazali da su apsolutno nezamjenjivi na terenu. U tim pretragama naši psi su pronalazili izvore mirisa koje su označavali lajanjem i time potvrđivali kako se u toj ruševini zaista netko i nalazi. Broj ruševina na kojima je naša pomoć bila potrebna bio je velik pa nismo mogli ostati i dobiti potvrdu jesu li osobe izvučene žive, budući da samo iskapanje nakon pronalaska može trajati još satima’, objasnila je dodavši kako na terenu nisu imali nikakvih neugodnih iskustava s lokalnim stanovništvom.
‘Naravno da smo nailazili na intenzivne situacije gdje su nas prilikom pretraživanja jedne ruševine stanovnici ostalih zgrada/kuća pozivali na niz susjednih ruševina kako bi dobili pomoć u lociranju svojih najmilijih, što je apsolutno normalno i očekivano, no ponekad je u takvim situacijama prilično teško odrediti redoslijed rada bez da se međusobno odvajamo i dovodimo u pitanje našu sigurnost. No svi ljudi s kojima smo se susreli u konačnici su bili izuzetno zahvalni te su nam po putu nudili svoju vodu i hranu’, rekla je istaknuvši kako su imali i dobru suradnju sa spasiocima iz drugih zemalja.
‘Budući da naš trening podrazumijeva opsežnu međunarodnu suradnju i razmjenu iskustava, na terenu smo sretali kolege iz raznih zemalja koje poznajemo godinama i s kojima smo trenirali na nekim od međunarodnih vježbi, koje su temelj pripreme za ovakve realne situacije. Uz to, zahvaljujući volonterima koji su dolazili iz ostatka Turske kako bi pomogli u pogođenom području često smo nailazili na ljude koji pričaju engleski i koji su nam pomagali u sporazumijevanju s lokalnim snagama te tako i stanovništvom ako oni sami nisu govorili engleski’, ispričala nam je.
Pripadnici i pripadnice Ravnateljstva civilne zaštite s potražnim psima / Foto: Ravnateljstvo civilne zaštite
Osim Nike u ovoj spasilačkoj misiji sudjelovalo je još žena koje su dale značajan doprinos, a kako ističe Markoč one su itekako ravnopravne svojim kolegama.
‘Žene koje se odluče baviti spašavanjem iz ruševina oduvijek su smatrane ravnopravnim članovima u našem timu, kako na treninzima tako i u stvarnim misijama. U ovoj misiji sudjelovalo je ukupno šest žena u različitim ulogama te su četiri, od sedam vodiča potražnih pasa, bile žene’, rekla je Markoč koja je prošla niz obuka kako bi postala stručna suradnica za pripravnost.
‘Obuka je dosta kompleksna budući da vodiči paralelno prolaze dvije obuke, jedna je obuka za vodiča potražnog psa koja se provodi u jednoj od nekoliko udruga u Hrvatskoj koje se bave kinološkom disciplinom obuke potražnih pasa, a druga je obuka u sklopu Ravnateljstva civilne zaštite koja se odnosi na osposobljavanje članova tima za sve ostalo, uključujući tehnike izvlačenja iz ruševina pa sve do obuke za odlazak u međunarodne misije’, rekla je.
I za kraj na pitanje što je najviše veseli u poslu ova hrabra magistrica inženjerka kriznog menadžmenta odgovorila nam je ovako:
‘Najviše me veseli dinamičnost posla i naravno fantastična zajednica ljudi koji ovaj posao rade iz ljubavi i s ciljem da svi zajedno pomognemo onima kojima je pomoć potrebna’.
