Piše: Leonida Kifer
Proces pronalaska novog posla je dugotrajan i stresan za svaku osobu, a za određene pripadnike našeg društva, još teži. Zbog specifičnosti njihovog zdravstvenog stanja, usudim se reći na temelju svog iskustva, da je osobama s invaliditetom još teže doći do posla u odnosu na zdrave osobe.
U Hrvatskoj postoje poduzeća koja su osnovana za zapošljavanje osoba s invaliditetom, a moram spomenuti i udruge koje na pojedinim lokalnim područjima uistinu zapošljavaju pripadnike ove skupine društva. Od poduzeća, imamo zaštitne radionice, integrativne radionice i pravne osobe koje zapošljavaju osobe s invaliditetom. Međutim, ako pogledate mapu Hrvatske, vidjet ćete da potencijalni poslodavci nisu ravnomjerno raspoređeni po državi i teško je očekivati da radno sposobne osobe s invaliditetom posjeduju automobil kojim će moći na posao ili imaju na raspolaganju osobu koja će ih voziti tamo gdje je potrebno. Posljednjih mjeseci intenzivno tražim novi posao jer se nisam pronašla u poduzeću u kojem sam zaposlena, jednostavno, to nije mjesto gdje se vidim i gdje osjećam da mogu davati sve od sebe. U cijeli proces traženja posla sam ušla poprilično nadobudno jer sam po društvenim mrežama mjesecima čitala kako su svi otvoreni za zapošljavanje osoba s invaliditetom, ne gledaju što ne možeš nego što možeš… mislila sam da ću do posla doći za najviše 3 mjeseca. I nisam. Pa sam dala rok do kraja godine. I nisam. I sada dalje tražim, a ima već pola godine od kada sam krenula i postajem na trenutke i umorna i očajna. Bila sam od rujna prošle godine na desetak razgovora za posao i događalo mi se svašta. Na neke ponude nažalost nisam mogla pristati jer s minimalnom plaćom ne mogu živjeti u Zagrebu, jednostavno ne mogu sebi dopustiti da si dodatno urušavam psihičko zdravlje zbog svega što bi mi to donijelo. To i je problem, ako se posao i nudi, većinom se nudi minimalna plaća i netko tko se primjerice zbog posla mora preseliti u drugu sredinu, platiti si privatno asistenta ili pomoć da bi uopće mogao doći na posao, nažalost, teško si to može priuštiti. Iz osobnog iskustva mogu reći da je samostalni život ogromna investicija, borba za svaki dan i ono što govorimo u neformalnim razgovorima – „preskup“. Velika prepreka je i nedostatak radnog iskustva jer se u većini natječaja očekuje barem dvije godine radnog iskustva, a osobe s invaliditetom teško mogu doći do te brojke jer nemaju gdje ni započeti radni vijek. Ujedno, većina mjera na koje se osobe zapošljavaju traje do godinu dana. Meni se recimo događa situacija da svugdje imam do godinu dana iskustva i na poslove koji su bolje plaćene ne mogu se javiti jer nemam dovoljno iskustva. Kako sam otvorena i prema privatnom i javnom i neprofitnom sektoru, doživjela sam razne situacije, no često mi se događa da me ljudi izravno pitaju što to za njih znači kada bi me zaposlili s obzirom na moj invaliditet, kakvu prilagodbu očekujem. Došla sam do zaključka da ljudi uopće ne poznaju vrste invalidnosti niti mogućnosti koje netko ima, sve nas trpaju u koš onih koji su potpuno nesamostalni i ništa ne mogu. Nedovoljna i nekvalitetna informiranost o mogućnostima zapošljavanja osoba s invaliditetom kao i nepoznavanje sustava zapošljavanja (razne mjere kojima se to potiče, sufinanciranja) dodatno koče cijeli proces.
Na razgovore sam išla i po preporuci prijatelja s društvenih mreža i po prijavama na natječaje. Najviše me razočarala jedna privatna tvrtka koja mi je kao povratni odgovor na prijavu za radno mjesto prodavačice rekla da me ne žele iz uprave zaposliti jer bih se mogla ozlijediti. S tim da napominjem da se radilo o minimalnoj plaći. Ne tražim posao s namjerom da se ozlijedim, a ozljeda na radu se može dogoditi i potpuno zdravoj osobi. Moja osobna pretpostavka je da im se nisam svidjela jer sa sobom nosim svoj štap kao pomagalo, a to bi im možda „nanijelo štetu ugledu poduzeća“. Sve što sam doživjela, a posebno ne odgovaranja na e mailove kada se prijaviš na natječaj, dovelo me do ogromnog pada u depresiju i umalo sam završila na liječenju na odjelu psihijatrije. Užasno je teško živjeti s osjećajem da si bezvrijedan i obično ništa, a samo želiš raditi i sam se za sebe brinuti.
Srećom, uspjela sam se izvući iz crnila i bez boravka u bolnici i ponovno osjećam da sam spremna na sve izazove i da mi dolaze sretni dani jer onih nesretnih, u posljednje vrijeme, imala sam i previše. Okrenula sam se radu na sebi i usredotočila misli na sve lijepo što dolazi, a kako dolaze sunčaniji dani, vraćam svoju snagu i upornost i veselim se ostvariti svoje snove o novom zaposlenju.
