Piše: Ivana Perković Rosan
Duo Cayenne postoji dvije godine i njihovo vrijeme tek stiže. Dokazale su to violinistice Emanuela Jerčić i pijanistica Paula Ropuš humanitarnim koncertom u dvorani Hrvatskog društva skladatelja gdje su skupljale donacije za Caritasovu Kuću ljubavi. O terapeutskom utjecaju glazbe, položaju žena u svijetu klasične glazbe, ali i o njihovom glazbenom putu te planovima porazgovarale smo s ovim inspirativnim mladim ženama.
Violinistica Emanuela Jerčić i pijanistica Paula Ropuš nisu samo talentirane glazbenice i profesorice glazbe već su i aktivne u humanitarnom radu koji ih posebno veseli. Paula nam je objasnila kako su se odlučile zaradu od ulaznica s njihovog koncerta u Hrvatskom društvu skladatelja darovati baš Kući ljubavi jer je imala prilike upoznati njihov rad.
‘Odlučile smo donirati novce skupljene na koncertu upravo za Kuću ljubavi jer sam ih ovog Božića posjetila u sklopu humanitarne akcije u kojoj su sudjelovali i neki kolege iz moje glazbene škole Rudolfa Matza. Iskreno, oni su mi do tog trenutka bili potpuno nepoznati, a nakon što sam upoznala voditeljicu i posjetila tu predivnu djecu i majke koje su smještene u Kući, odlučila sam nastaviti suradnju s njima te u nju uključiti i Emanuelu te naš Duo. Smatram da je naša dužnost kao umjetnica koristiti svoj talent za pomoć drugima, a drago mi je i reći kako će se suradnja s Kućom ljubavi nastaviti u obliku glazbenih radionica za djecu i sličnih aktivnosti koje su im potrebne. Volontiranje i humanitarni rad se često smatra ”besplatnom pomoći”, ali to zapravo nije tako. Kad ugledate oči pune znatiželje i osmijeh na licu djeteta koje tek započinje svoj život, shvatite da je vaše malo njima mnogo. Nema tog novca koji bi zamijenio osjećaj zahvalnosti i sreće nastale u tim trenucima’, rekla je Paula.
Duo Cayenne, Paula Ropuš i Emanuela Jerčić nakon održanog humanitarnog koncerta u HDS-u / Foto: privatni album
Inače, na repertoaru nedavnog koncerta Dua Cayenne našla se i sonata naše prve hrvatske skladateljice Dore Pejačević koja je ove godine dobila svoj festival. O Dori i položaju žena u svijetu klasične glazbe priupitali smo Emanuelu.
‘Skladateljice klasične glazbe gotovo su nepoznat pojam. Jako je malen broj poznatih skladateljica, a široj publici su sasvim nepoznate. Nama je drago što je upravo hrvatska skladateljica jedna od najpoznatijih i priznatijih skladateljica na svijetu. Bilo je žena u prošlosti koje su se bavile skladanjem, no nisu imale toliko prilika objavljivati svoja djela i doživjeti da ih netko izvede. Na skladanje se gledalo više kao na muški posao. Žene su u glazbi češće bile u ulozi izvođača. To je možda glavni razlog zašto nema toliko poznatih ženskih imena u svijetu skladanja. Dora Pejačević skladateljica je s prepoznatljivim stilom, a njezina Sonata u D-duru za violinu i klavir koju smo izvele na koncertu, nama je jedna od dražih skladbi za izvoditi. Sretne smo što je prepoznata njezina važnost i vrijednost u klasičnoj glazbi’, rekla je Emanuela dok je Paula dodala kako se kroz svoj glazbeni put susretala s neravnopravnošću.
Nebrojeno puta čula sam rečenicu: “Klavir je muški instrument”
‘Odmalena sam nastupala na raznim festivalima, koncertima i natjecanjima te sam nebrojeno puta čula rečenicu: ‘’Klavir je muški instrument’’. Tad mi to nije previše značilo, ali sad kad gledam unazad shvaćam koliko sam bila pod opterećenjem dokazivanja drugima i ispunjavanjem tuđih očekivanja. Žene su vrlo senzibilne i imam dojam da nas svaka nekonstruktivna kritika pogađa više nego što bi trebala te da zbog toga imamo osjećaj da se trebamo truditi još više. Mi smo nevjerojatna bića, a kroz nježnost i senzualnost koju svaka od nas posjeduje smatram da možemo puno toga dati kroz glazbu i dotaknuti publiku na drugačije načine. Stoga se nadam da će u budućnosti žene u glazbi biti još više cijenjene i primijećene, istaknula je Paula.
Uz nastupe s Duom Cayenne Emanuela je aktivna članica i ženske klape Oželanda s kojom je osvojila niz nagrada i s kojom je snimila album koji bi uskoro trebao ugledati svjetlo dana. Jerčić objašnjava kako su i u svijetu klapa žene te koje su u nezavidnijem položaju.
‘Što se tiče položaja ženskih klapa, one su dugi niz godina bile u sjeni muških klapa i široj publici nezanimljive. Primjećujem da se ta situacija polako mijenja i da se na klapskoj sceni prepoznaju ženske klape kao jednako vrijedne, s tim da je dalek put do toga da im se pridaje jednaka važnost kao i muškima, pogotovo u kontekstu slike ženskih klapa u oku i uhu šireg pučanstva i slušateljstva’, rekla je Emanuela koja je aktivna kao volonterka u Hrvatskoj mreži beskućnika.
O koncertu za beskućnike – Vidite odmah na licima koliko im znači osnovni, zdravi ljudski kontakt u kojem nema osude.
‘Iz mojega iskustva u volontiranju mogu reći kako su beskućnici, kao i svaka druga socijalno marginalizirana i ugrožena skupina, jako zahvalni. Dovoljno je malo vremena posvetiti, dati malo pažnje, poslušati, nasmiješiti se – jednostavno, odnositi se prema njima s poštovanjem koje zaslužuje svaka osoba. Vidite odmah na licima koliko im znači osnovni, zdravi ljudski kontakt u kojem nema osude. Ljudsko dostojanstvo nadilazi socijalne podjele, a u društvu nažalost često vlada stav kako je čovjek vrijedan onoliko koliko posjeduje ili zarađuje. Po toj računici, beskućnici su na samom dnu važnosti što je jedan od najvećih problema, ali i velika sramota našega društva. Prošle godine organizirali smo u prostorijama Hrvatske mreže beskućnika koncert na kojem sam nastupala solo s violinom. Koncert je bio intiman, s malobrojnom publikom, ali to je bila možda najbolja publika pred kojom sam nastupala. Od jednog sam korisnika udruge dobila na poklon cvijet na kraju koncerta. Glazba ima moć probuditi emociju u svakom čovjeku. Glazba je luksuz i ljepota koju si svi mogu priuštiti. Nije neophodna za život, ali ga uljepšava. Nakon koncerta sam doživjela da sam prisutnima uljepšala taj dan – za mene kao izvođača to je najbitnija stvar. Planiramo nastaviti s projektom i redovito organizirati koncerte. Svi mogu potvrditi kako glazba može snažno utjecati na čovjekovo raspoloženje. Mislim da će nam uvijek ostati jednim dijelom misterij, nešto što povezuje duhovnu sferu ljudskog postojanja s materijalnom’, rekla je Emanuela. Paula nam ispričala i o novom projektu koji je ona pokrenula.
Voljela bih kad bi klasična glazba zauzela veći prostor u medijima.
‘Ove godine sam odlučila pokrenuti jedan inozemni projekt, Gostovanje osnivača metode Respiro e Movimento, gospodina Giuseppea Ravìja. Radi se o inovativnoj metodi koja pomaže umjetnicima da dostignu svoj puni potencijal i u potpunosti se izraze kroz glazbu. Bilo je jako teško organizirati klavirsku radionicu ovog tipa, ali moram spomenuti da su financijski najviše pomogle upravo tvrtke koje nemaju nikakve veze s glazbom. Radionica je na kraju bila i medijski popraćena te se napravio prilog u Vijestima iz kulture što mi je ipak dalo nadu da je klasična glazba i rad umjetnika primijećen i cijenjen. Ljudi smatraju da trebaju biti glazbeno obrazovani kako bi razumjeli ovu vrstu glazbe, ali to nije točno. Klasična glazba je paleta emocija i jedini jezik koji apsolutno svi razumiju te vjerujem da je treba što više živjeti i poticati druge da čine isto. Nikako nisam protiv zabavne glazbe jer svaki žanr ima svoju svrhu, ali naravno da bih voljela kad bi i klasična glazba zauzela veći prostor u medijima’, rekla je Ropuš dok je Jerčić istaknula i kako bi se trebalo više ulagati u klasičnu glazbu.
‘Osobno me ne smeta manjak medijskog prostora koliko manjak ulaganja u klasične glazbenike i događaje u čijem je centru klasična glazba te zanemarivanje njegovanja kulture odlaska na koncerte klasične glazbe. Jasno je da mnogima klasična glazba nije blizak žanr, no to je posljedica neodgajanja publike. Što osoba češće sluša određeni tip glazbe, to ga sve više razumije. Klasična glazba traži veći mentalni angažman od popularne, ali nije nipošto ni dosadna ni nezanimljiva kao što je to mišljenje većine. Mislim da je ključ u tome da se od malih nogu djeci približi klasična glazba i da odgajamo publiku koja će razumjeti i voljeti klasičnu glazbu i hrliti na koncerte. Duo Cayenne radi na tome i nema nam veće radosti od toga kada nam publika nakon koncerta kaže da je uživala. Na naše koncerte dolaze i prijatelji koji nisu nužno ljubitelji klasične glazbe i kada oni odu zadovoljni i puni pozitivnih dojmova s koncerta, to je nama najveća nagrada. Mi glazbenici imamo privilegiju – naš je posao uživati’, zaključila je.
