Ružica Ljubičić
Irena Sever Globan je rođena u Zagrebu prije 43 godine, a svoje najljepše dane djetinjstva provela je u velikogoričkom turopoljskom kraju. Nakon završene gimnazije upisala je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu. Budući da je za vrijeme studija počela honorarno pisati za jedne vjerske novine te razmišljala i o novinarskoj karijeri, nakon diplome iz teologije odlučila se odseliti u Rim i tamo upisati studij komunikologije na Papinskom sveučilištu Salesiana. U Rimu je provela sedam godina gdje je diplomirala i doktorirala iz komunikacijskih znanosti i to na temu religije, filmske umjetnosti i feminizma spojivši tako svoja tri intelektualna interesa u jedan. Život u Italiji možda je i najviše utjecao na oblikovanje njenog životnog svjetonazora te kasnije mnoge profesionalne i privatne izbore. Njen akademski život nakon Rima započeo je u Osijeku gdje je kao postdoktorandica predavala na Odjelu za kulturologiju pri Sveučilištu J. J. Strossmayer, a veoma brzo je osječku adresu zamijenila zagrebačkom te došla raditi na Hrvatsko katoličko sveučilište. Na Odjelu za komunikologiju na HKS-u kao izvanredna profesorica predaje kolegije Povijest i teoriju filma, Interpersonalnu komunikaciju, Međunarodnu komunikaciju, Etiku u filmu i Teorije medija, a što se tiče znanstvene djelatnosti najviše piše o prikazu i položaju žena u medijima. U koautorstvu s dr. sc. Rebekom Anić, objavila je knjigu Marija Magdalena: od Isusove učenice do filmske bludnice. Teološko-kulturalna analiza. Budući da ju je oduvijek jako zanimala i psihologija, u međuvremenu je završila i studij logoterapije Viktora Frankla, a unazad dvije godine poseban je smisao pronašla u Nenasilnoj komunikacije prema modelu američkog kliničkog psihologa Marshalla Rosenberga pa se intenzivno educira u tom smjeru. U slobodno vrijeme voli se družiti sa svoje dvije kćerkice Sarom i Helenom, čitati esejistiku iz područja psihologije, odgoja, religije, duhovnosti, feminizma i filma, i putovati oko svijeta. S ovom inspirativnom profesoricom razgovarali smo o položaju žena u filmskoj industriji, izgrađenim stereotipima o ženskim filmskim ulogama, važnosti ženske kinematografije i pokretu Me too.
Kako biste ocijenili današnji položaj žena u filmskoj industriji, koliko se promijenio u odnosu na prošlost i koje su pozitivne strane veće ženske vidljivosti na filmu?
Film kao medij ogledalo je društveno-povijesne zbilje vremena u kojem nastaje, ali u isto vrijeme i utječe na oblikovanje te zbilje. Neki će film nazvati i suvremenom arenom u kojoj se vode važne bitke i pregovori o rodnim ulogama i položaju žena i muškaraca u društvu. Položaj žena u filmskoj industriji definitivno se mijenjao kroz povijest, baš kao i njihov položaj u drugim granama industrije i umjetnosti. Iako su žene bile prisutne od samih početaka filmske umjetnosti i na filmskome platnu kao glumice i u (post)produkciji, ono što se promijenilo jest njihova kvantitativna prisutnost kao i uloge koje su im dodjeljivane. Tako, na primjer, nekada su poslovi kojima su žene u filmskoj industriji imale pristup bile pretežno oni glumački, zatim često su žene bile kostimografkinje, puno rjeđe montažerke i scenaristice, a samo u iznimnim slučajevima mogli smo čuti da se žena u muškom svijetu filma probila kao redateljica ili producentica. Danas je situacija ipak nešto drugačija pa ćemo posebno od devedesetih godina prošloga stoljeća naovamo imati daleko veći spektar (nestereotipnih) uloga i žanrova u kojima se žene pojavljuju u filmu. Sve češće svjedočimo snažnim protagonisticama i nositeljicama radnje, a susrećemo se i sa ženama redateljicama koje pobjeđuju na filmskim festivalima i osvajaju prestižne filmske nagrade, poput Kathryn Bigalow, Chloé Zhao, Susanne Bier i druge. Pozitivne strane veće ženske vidljivosti na filmu i iza filmskog platna su te što žene imaju veći pristup centrima moći te mogu izreći svoj stav, svoje viđenje svijeta i događaja, ispričati priču iz svog ugla. Čim više imamo žene u različitim glumačkim ulogama, u različitim filmskim žanrovima, različitih izgleda, različite rase i dobi, u različitim životnim situacijama i sa različitim karijerama, tim je veća mogućnost da će poruka doprijeti do većeg broja gledatelja i gledateljica koji će graditi uvjerenja da je svijet pun mogućnosti i izbora i za žene, a ne samo muškarce. Prikazi žena i muškaraca u različitim ulogama i s različitim osobinama važni su kako bi dali primjer novim generacijama mladih žena da mogu ostvariti svoje ciljeve bez rodnih ograničenja. Dosad smo uglavnom imali priče čiji su protagonisti bili muškarci kao pokretači radnje i neovisni subjekti koji mijenjaju svijet, dok su žene pasivne i s nadasve ograničenim mogućnostima, nerijetko ukras aktivnom muškarcu. Takvi prikazi definitivno mogu negativno utjecati na samopercepciju i samopoštovanje kod žena, ali i nerealna očekivanja koja muškarci imaju od žena. Ipak, iako su se stvari promijenile, potrebno je istaknuti da još uvijek ne možemo govoriti o ravnopravnom prikazu žena i muškaraca u filmu jer nam recentna istraživanja pokazuju da je broj ženskih likova u sto najgledanijih sjevernoameričkih filmova oko 35 %, broj žena protagonistica 30 %, a 85 % filmova ima više muških negoli ženskih likova. Kada je riječ o redateljicama, onda se unazad deset godina situacija nešto poboljšala, iako je i dalje daleko od one priželjkivane: u 2011. u SAD-u smo imali 4.1 % žena redateljica, dok je 2021. taj broj bio pet puta veći i iznosio 21.8 %. Nešto se dakle ipak mijenja, no polaganim koracima, a navedeni podaci pokazuju da još uvijek vrijedi rečenica koju je prije tridesetak godina izrekao jedan filmski teoretičar, a ta je da je žena iznimka, a muškarac tvornička postavka. No važno je naglasiti da je u filmovima s barem jednom ženom redateljicom ili scenaristicom veća šansa da ćemo gledati žene protagonistice i to čak za 57 %, negoli kada je riječ o muškim redateljima i scenaristima koji će tek u 19 % slučajeva aktivnu i vodeću ulogu dodijeliti ženi. Ovi nam podaci ukazuju na to da dokle god imamo veliku većinu muških aktera u filmskoj industriji, vjerojatnije je da će biti i više priča u kojima se cijene dostignuća muškaraca koja se muškim redateljima i scenaristima očito čine zanimljivijima.
Pojava neovisnih žena na filmu
Koliko se promijenio spektar izbora ženskih uloga i koliko je izašao iz patrijarhalnih okvira u kojima je žena bila samo nečija žena, ljubavnica i majka?
Istina je da su ženski likovi dugo u filmovima imali veoma ograničen spektar uloga koje su tumačili i one su najčešće odražavale patrijarhalni odnos moći između žena i muškaraca. Ženski likovi veoma su često u povijesti kinematografije bili sporedni likovi, ovisni o muškom partneru, u ulozi majke ili supruge ukoliko su bile pozitivke, a negativke u ulozi ljubavnice, seksualno slobodne žene ili pak one koja je u bilo kojem smislu neovisna od muškarca. Naravno, ne mogu generalizirati na cjelokupnu svjetsku filmografiju jer u to nemam uvid, no neki standard što se tiče europske i američke kinematografije je bio prilično patrijarhalan kada je riječ o ženskim ulogama. Kao posljedica tri vala feminizma, raznih pokreta za ženska prava i rodnu jednakost, osvijestila se važnost medijske reprezentacije određenih društvenih skupina, posebno onih koji su kroz povijest bili marginalizirani i podčinjavani, kao što su to žene, pa se paleta uloga koje se dodjeljuje ženama itekako mijenja, a čemu svjedoče kako američki, tako i europski pa onda i hrvatski film. Danas nam je sasvim normalno gledati ženske likove koji spašavaju svijet, kojima se život vrti oko karijere, osobnih životnih ciljeva koji nisu nužno vezani samo za obitelj i potragu za savršenim muškarcem uz kojeg će pronaći životni smisao, iako to ipak ne bismo mogli nazvati pravilom u filmskom narativu. Jedna moja studentica nedavno je pisala diplomski rad o prikazu žena u suvremenom sjevernomameričkom filmu i pokazala da tamo gdje žene imaju vodeću ulogu nerijetko su prikazane kao neovisne, bez braka i djece, te čak i pomalo pomuškarčene preuzimajući muški agresivniji stil vodstva, ali i odijevanja, što isto može postati problematičnim u novom prikazu žene. Da bismo govorili o nestereotipnom i ravnopravnom prikazu žena kakav priželjkujemo u medijima, to ne znači da sada žena treba preuzeti stereotipne osobine muškaraca. Ono čemu se zapravo teži jest da joj se dopusti da se nađe u ulogama koje su različite i bogate, baš kao što to biva u stvarnom životu i baš kako se to čini s prikazom muških likova u filmu. To nikako ne znači da se ženski lik treba odreći svoje romantične strane, partnerskog odnosa, roditeljstva ili emotivnosti kako bi bio neovisan i snažan, već da ga se ne treba svesti samo na te osobine i uloge. Isto tako, navedene osobine i uloge koje su nam zajedničke svima kao ljudskim bićima želimo gledati i u muškim likovima.
Ženski glas kroz plač i vrisak u odnosu na dominantnog muškarca
Koji su najčešći stereotipi koji se ponavljaju kada gledamo ženske likove? Možete li izdvojiti neke značajne filmove u kojima je žena predstavljena izvan okvira u povijesti filmske industrije? Koliko su te uloge bile kontroverzne?
Kako će žene biti percipirane u društvu itekako ovisi o tome kako se one prikazuje u medijima, a stereotipno prikazivanje uglavnom ima negativnije implikacije za žene negoli za muškarce iz razloga što su stereotipi koji se dodjeljuju ženama u našem društvu smatrani manje vrijednima. Upravo su feminističke filmske teoretičarke od polovice prošlog stoljeća s drugim valom feminizma počele ukazivati i propitkivati dominaciju patrijarhata te rodnu stereotipizaciju u filmu i marginalizaciju žena bilo u filmskom sadržaju bilo u procesu proizvodnje. Laura Mulvey je sedamdesetih godina prošloga stoljeća recimo postavila hipotezu o tome da je u cjelokupnoj dotadašnjoj holivudskoj industriji žena prikazivana isključivo kao pasivni objekt muškog pogleda te da je njena jedina svrha bila pružiti užitak bilo muškim likovima u filmu bilo muškim gledateljima filma kojima je mainstream kinematografija zapravo i namijenjena. Time što imamo aktivnog muškarca koji gleda i pasivnu ženu čija je uloga da bude lijepa, privlačna i gledana, žena automatski dolazi u podređeni položaj. One žene koje bi u filmovima i bile aktivne pokretačice radnje, bile bi okarakterizirane kao muškobanjaste te bi ih prije ili kasnije stigla neka kazna za njihovo remećenje rodnih očekivanja. Jedna druga teoretičarka, Mary Ann Doane, zaključila je kroz svoje filmske analize da su žene redovito bile prikazivane kroz stereotip pretjerane emotivnosti, neurotičnosti i poremećaja osobnosti, dok Kaja Silverman upozorava da su ženski glasovi u holivudskom filmu uglavnom prisutni u obliku vriska, plača ili uzdisanja. Ženski stereotipi koje bismo posebno mogli istaknuti kao sveprisutne jesu da su ženski likovi uglavnom mladi i lijepi, naglašeno erotizirani, neodlučni, submisivni, ovisni, definirani u odnosu na supruga, oca, sina, šefa ili nekog drugog muškarca oko kojeg se vrti njihov život. Nadalje, ženskim se likovima daleko češće ističe bračni status negoli muškima, češće su im ciljevi vezani za privatni život dok muškarce češće gledamo u poslovnom okruženju. Indikativno je i to što većina suvremenim filmova još uvijek ne prolazi na Bechdel testu, a riječ je metodi analize (ne)stereotipnog portretiranja ženskih likova u fiktivnim pričama kroz odgovare na sljedeća pitanja: donosi li priča barem dva ženska lika, čija su nam imena poznata, koja međusobno razgovaraju i to o temi koja se ne tiče muškaraca. Ipak, postoje naravno mnogi filmovi, i sve ih je više, u kojima je žena predstavljena izvan tih stereotipnih okvira. Danas svakako uočavamo da je došlo do promjena s obzirom na prilaz žena u filmu u smislu da su sve više nositeljice radnje i aktivni subjekti te svijet promatramo iz njihove perspektive. Neki razlog vide u sve osvještenijoj ženskoj publici koja na velikom platnu traži uzore kroz dominantne žene koje prkose rodnim ulogama i stereotipima. Žanr koji je posebno napravio pomak u nestereotipnom prikazivanju ženskih likova je definitivno akcijski film. Jedan od prvih filmova koji se ističe s netipičnom junakinjom je ZF film Alien Ridleya Scotta iz 1979. Protagonisticu Ellen Ripley tumači Sigourney Weaver, a njen lik postaje ključan za feminističku teoriju filma. Ona je lukava, dinamična, snalažljiva te iako ima gotovo muževnu privilegiju aktivnog subjekta, ona niti oponaša muškaraca, niti postaje pomuškarčena. Izdvojila bih svakako i film koji na neki način otvara vrata profeminističkim filmovima Thelma i Louise iz 1991. također redatelja Ridleya Scotta. Riječ je o filmu ceste sa snažnom ženskom porukom, a priča prati dvije prijateljice čiji se naoko bezbrižan izlet automobilom pretvara u bijeg od policije, te na simboličnoj razini i bijeg od patrijarhata te pronalazak osobne slobode. Film je dobio pozitivne kritike i publike i filmskih kritičara te je utjecao na niz drugih filmova. Od kraja 20. i u 21. stoljeću imamo niz fimova s nestereotipnim prikazima žena koje su snažne, autonomne i čiji se smisao ne vrti oko muškarca, a nalazimo ih u različitim žanrovima. Izdvajam tek neke protagonistice koje mi prve padaju na pamet: Antonia u filmu Antonia (1995.), Kaha Paikea Apirana u filmu Jahačica kitova (2002.), Rea u Zimska kost (2010.), Maya u Zero Dark Thirty (2012.), Rey u Star Wars: Sila se budi (2015), Furiosa u Mad Max: Divlja cesta (2015.), Myrtle Dunnage u Krojačica (2015.), Mildred Hayes u Tri plakata izvan grada (2017.), Elisabeth Sloane u Gospođica Sloane (2016.), Katherine G. Johnson, Dorothy Vaughan i Mary Jackson u Skrivene brojke (2017.), Lorraine Brougton u Atomska plavuša (2017.), Magdalena u Marija Magdalena (2018.), Cassie Thomas u Djevojka koja obećava (2020.), Fern u Zemlja nomada (2021.), Ona u Žene govore (2022.) itd. Svakako bih voljela naglasiti da su se i u ranijim povijesnim razdobljima filma mogli pronaći filmovima sa nekonvencionalnim duhovitim i samosvojnim protagonisticama koje se rječito suprotstavljaju svojim muškim pandanima, kao npr. u holivudskim screwball komedijama 30-ih godina prošloga stoljeća (npr. Silom dadilja, Dogodilo se jedne noći, Njegova djevojka Petko itd.). Isto mi na pamet pada film Roberta Bressona Suđenje Ivani Orlenaskoj (1962.) u kojoj promatramo hrabru protagonistkinju dok odvažno odgovara svojim tužiteljima koji joj sude na temelju spola, dok redatelj prokazuje i kritizira rodno uvjetovano nasilje.
Kvaliteta ženske kinematografije
Koliko je važno da žene kreiraju filmske priče, da pišu scenarije, režiraju filmove i rade montažu?
Budući da filmski narativi utječu na to kakva očekivanja imamo od žena i muškaraca, određuju što znači biti ženstven a što muževan, uče nas rodnim ulogama i stereotipima ili ih kritiziraju, točnije oblikuju naše stavove i uvjerenja o rodu, nije svejedno kako će žene i muškarci biti prikazivani u filmovima. A pristup rodnim pitanjima kroz film vidljivo ovisi i o spolu onoga koji film režira i iz čije se perspektive i svjetonazora svijet promatra. Već sam prije naglasila da kada žene režiraju i pišu scenarije daleko je veća mogućnost da ćemo imati za protagonisticu ženu, koja je k tome aktivan subjekt svog života, te da će progovoriti o određenim temama iz ženske perspektive, uključiti ženski pogled na određene problematike, biti rodno inkluzivnije i propitivati rodne uloge i stereotipe. Zato i filmske teoretičarke Kaja Silverman i Terese de Laurentis pozivaju upravo žene redateljice da stvaraju tzv. „žensku kinematografiju“ u kojoj žene režiraju filmove za žensku publiku s ciljem da se ženskim likovima dadne status ravnopravnih društvenih subjekata koji su različiti s obzirom na dob, klasu, rasu itd., a koji bi gledateljicama ponudili likove s kojima se mogu poistovjetiti i s kojima mogu zajedno graditi društvene promjene s obzirom na ženska pitanja. To pak ne znači da i muškarci s jednakom kvalitetom i intenzitetom ne mogu snimiti filmove koji ženama daju središnju ulogu i koji su zasnovani na egalitarnim vrijednostima. Prisjetimo se već spomenutih Thelme i Louise Ridleya Scotta, Alien: Uskrsnuće Jean-Pierrea Jeuneta, Pobješnjeli Max: Divlja cesta Georgea Millera ili Marije Magdalene Gartha Daviesa. Ipak, vjerujem da žena koja piše i režira film u još uvijek dominantno muškom svijetu filmske industrije daje jedan poseban senzibilitet s obzirom na prikaz žene i ženskih pitanja jer samo žena zna kako je stvarno biti žena u određenom povijesno-društvenom trenutku. I zato smatram da ukoliko želimo svijet koji se temelji na egalitarnom svjetonazoru i jednakim mogućnostima koje pripadaju ženama i muškarcima neophodno je da filmove produciraju, pišu i režiraju žene.
Rasizam i patrijarhat na filmu
Koliko etnički, rasni i nacionalni stereotipi utječu na vidljivost žena na filmu, naime vidjeli smo da je Halle Berry prva tamnoputa glumica koja je dobila Oscara 2001., ove godine tek imamo prvu azijsku glumicu Michelle Yeoh koja je nagrađena Oscarom? Postoji li mogućnost da neka glumica balkanskih korijena dobije priliku za nominaciju?
Ideal tip filmskog lika u Hollywoodu jest muškarac, bijelac, srednjih godina, po mogućnosti Amerikanac. To je i dalje statistički podatak koji ukazuje koga najčešće možemo vidjeti u ulozi protagonista na filmskome platnu. Žena bjelkinja, mlađe životne dobi, po mogućnosti Amerikanka ili Europljanka sa Zapada i dalje ima najveće šanse da će se pojaviti kao protagonistica nekog američkog ili europskog filma. No stvari se polako i tu mijenjanu pa kako se sve više progovara o rasnim stereotipima, baš kao i o rodnima, pa se i tu granice polako pomiču. No pužjim koracima. Tako nećemo baš često vidjeti u popularnim filmovima iz anglosaksonskog govornog područja koji dolaze u kina ili na Netflix protagonistice nebjelačkih rasa ili pak glumice iz zemalja koje se smatraju drugim i trećim svijetom (Latinoamerikanke, Azijatkinje, Indijke, Arapkinje, Slavenke, Afrikanke). Dugogodišnja borba za crnačka prava koja su nažalost predugo bila kršena na tlu SAD-a doprinijela je tome da se danas u holivudskom filmu češće dodjeljuju uloge i Afroamerikankama kada je riječ o nebjelačkoj rasi. Zanimljivo je u tom smislu vidjeti i podatke “Hollywood Diversity Report“ iz 2022. godine. Izvješće naime pokazuje da su se Afroamerikanci, koji čine 13.4 % populacije SAD-a, u glavnim ulogama pojavili u čak 15.5 % filmova. Latinoamerikanci, s druge strane, iako čine 18.7 % populacije SAD-a, u filmovima su se pojavili u ispodprosječnom broju sa 7.1 % u glavnim ulogama, u 5.6 % kao scenaristi i u 7,1 % kao redatelji. Azijate, koji čine 6 % populacije, gledali smo u 5.6 % glavnih uloga, dok su se američki domoroci pojavili u tek 0.4 % vodećih uloga, a čine 1.3 % američke populacije, ostajući tako gotovo nevidljivi u Hollywoodu. Kada je riječ o Arapima, koji čine 0.9 % stanovništva SAD-a, oni u 2021. nisu zabilježeni niti u jednom bolje kotiranom filmu u glavnoj ulozi, dok ih je 1.6 % redatelja. Žene glumice nisu uspjele postići jednakost sa svojim muškim kolegama ni među bijelcima, ni Crncima, niti Azijatima u filmovima iz 2021. Stoga je izvješće zaključilo kako odluke o tome koji će filmski projekt dobiti zeleno svjetlo te čija će priča biti ispričana, još uvijek uvelike ovisi o muškarcima bijelcima. Trebali smo čekati 73 godine da Oscara dobije jedna Crnkinja, te 94 godine da ga dobije Azijatkinja, a kada je riječ o glumici naših korijena i Oscaru, trenutno mi niti jedna ne pada na pamet, a da bi imala zavidnu holivudsku karijeru pa da je možemo očekivati u skorašnjoj nominaciji.
Žrtva, majka i svetica na hrvatskom filmu
Kako biste ocijenili položaj žena na filmu na našim područjima? Možete li izdvojiti neke glumice i redateljice, scenaristice koje su ostavile poseban trag u filmskoj industriji?
Osvrnut ću se tu posebno na hrvatsku kinematografiju. Naime, često se znalo čuti kako je žena u hrvatskom filmu nevidljiva te da su nositelji radnje uglavnom muškarci. Ako uzmemo u obzir filmove unazad trideset godina od osamostaljenja Hrvatske, ali i ranije, ono što upada u oči jest da su redatelji bili gotovo pa isključivo muškarci, eventualno s iznimkom Snježane Tribuson koja je snimila par uspješnih filmova sa ženama protagonisticama, no u mnogim segmentima stereotipno prikazanima. Žene su naime u našim filmovima veoma često prikazivane stereotipno, kao one koje su pretjerano emotivne, nesamostalne, ovisne o muškarcu i uglavnom žrtve. Naša redateljica Biljana Čakić Veselić jednom je prilikom rekla kako su žene u hrvatskom filmu uglavnom žrtve, majke, svetice. Mišljenja sam ipak da hrvatski film unazad nekoliko godina doživljava preporod kada je riječ o ženama te svjedočimo jednoj novoj generaciji žena redateljica koje su se probile na hrvatsku filmsku scenu i svojim genijem doprinijele jednoj novoj i drugačijoj rodnoj reprezentaciji stavljajući u središte ženske priče. Tu mislim na redateljice kao što su Ivona Juka, Sonja Tarokić, Antoneta Alamat Kusijanović, Hana Jušić, Barbara Vekarić, Vlatka Vorkapić, Vanja Sviličić, Dana Budisavljević te na njihove filmove poput Ti mene nosiš, Zbornica, Murina, Ne gledaj mi u pijat, Aleksi, Sonja i bik, Zagreb Capuccino, Dnevnik Diane Budisavljević… Ova su imena prepoznata i na svjetskim filmskim festivalima, baš kao i filmovi bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić (Quo vadis, Aida?, Grbavica…) i makedonske redateljice Teone Strugar Mitevske (Bog postoji, njeno ime je Petrunija). Imam dojam da je val žena redateljica i filmova s novim i drugačijim protagonisticama u posljednjih pet do deset godina pokrenuo okrugli stol na temu Vidljivost žena u hrvatskoj kinematografiji 2008. godine naglasivši premalu vidljivost žena u hrvatskoj filmskoj produkciji, čemu u prilog ide činjenica da su 95 % svih hrvatskih igranih filmova bili režirali muškarci pa je i prikaz ženskih likova u tim filmovima bio pretežito muški. Nama je kronično nedostajalo ženskih likova koji imaju moć upravljati vlastitim životom, koji su snažni, neovisni i karizmatični pojedinci s kojima bi se gledateljice osjećale osnaženo. Tako, kada su se i pojavljivali filmovi koji su željeli ukazati na pitanje rodne (ne)ravnopravnosti i staviti naglasak na neke probleme koje muči hrvatsko društvo s obzirom na žensku stereotipizaciju i rodne uloge, priče su zapravo završavale tragično po ženske likove koji su odlučili narušiti općeprihvaćeni „sklad“ rodnih uloga u patrijarhatu pa su za to onda bile i kažnjene ubojstvom, silovanjem ili bijegom (npr. Prepoznavanje, Bogorodica, Fine mrtve djevojke itd.). Na spomenutom okruglom stolu ukazalo se i na činjenicu da su redateljice često bile uskraćivane za financijska sredstva kada je riječ o dugometražnim filmovima, a koji čini se jesu tradicionalno privilegij muških redatelja. Istaknula bih i to kako je komparativna studija brojnosti i udjela žena u filmskoj industriji u Hrvatskoj i EU pokazala da su između 1990. i 2018. godine žene bile snimateljice u 2.6 % hrvatskih filmova, redateljice u 7 %, scenaristice u 12 %, producentice i montažerke u 26 %, scenografkinje u 23 %, skladale filmsku glazbu u 2.7 %, te bile kostimografkinje u čak 94.2 % filmova hrvatske produkcije.
Osvještavanje kroz Me too pokret
Pokret Me too ukazao je na veliki problem o seksualnom zlostavljanju glumica i javnih osoba? Koliko je taj pokret pomogao osnaživanju žena i povećanju individualne i kolektivne svijesti o nasilju nad ženama?
Mislim da je pokret MeToo doprinio osvješćivanju o seksualnom uznemiravanju i zlostavljanju žena u svijetu korporacija i medija kao ništa drugo do sada, ukazavši na to koliko je teško ženama napredovati u poslovnome svijetu koji kroje muškarci te koriste svoju moć kako bi uvjetovali žensku karijeru kroz rodno uvjetovano nasilje. Iako je ovaj pokret nastao 2006., postaje globalno poznat 2017. godine nakon što su žene iz filmske industrije počele izlaziti u javnost sa svojim svjedočanstvima seksualnog uznemiravanja. Na taj način stvorila se mreža ženske solidarnosti i potpore te su se žene diljem svijeta osjetile osnažene i ohrabrene da istupe javno sa svojim pričama i raskrinkaju rodno uvjetovano nasilje u medijskim kućama, filmskoj industriji i raznim drugim poslovnim sektorima. Film je moćan medij čije priče mogu doći do milijuna gledatelja i tako potaknuti svijest o određenim problemima, a primjer su filmski narativi koji su itekako doprinijeli povećanju svijesti o rodno uvjetovanom nasilju, poput Bombshells, A Promissing Young Woman ili She Said. Mislim i da je ovaj pokret potaknuo neke glumice da svjesno počnu birati filmove u kojima će glumiti nestereotipne likove s jasnom porukom o važnosti preispitivanja položaja žena u društvu, poput Francis McDormand, Charlize Teron, Jessice Chastain, Rooney Mare, Saoirse Ronan, da spomenem tek neke koje sam zamijetila po njihovim često specifičnim filmskim ulogama nespecifičnih ženskih likova.
