Piše: Antonija Dujmović
Masovno ubojstvo u beogradskoj osnovnoj školi počinjeno od strane 13-godišnjeg djeteta vrlo zorno razotkriva koliku moć i utjecaj imaju mediji, općenito medijski posredovana stvarnost, na živote pojedinaca i društva. Medijska histerija izvještavanja o ovom mučnom slučaju, u kojem je živote izgubilo osmero djece i jedna odrasla osoba te ranjena još nekolicina njih, bila je evidentni okidač drugom masovnom ubojstvu kojega je u okolici Mladenovca počinio 21-godišnjak samo dan kasnije. Kao lančana reakcija dogodili su se daljnji incidenti u regiji kojima je u pozadini odobravanje ovakvih činova uz otvorene prijetnje na društvenim mrežama.
Kada se radi o ovako osjetljivim slučajevima gdje su uključena djeca nužno je postupati s posebnim oprezom u izvještavanju jer su djeca ujedno i konzumenti takvih sadržaja, a poznato je da oponašanje ima ključnu ulogu u njihovu psiho-socijalnom razvoju. Iznoseći detaljne informacije o ovim konkretnim slučajevima i počiniteljima, odgovorne osobe i mediji učinili su veliku i dugoročnu štetu društvu. Izvještavati se o nasilju mora, ali se mora znati i kako! Pogotovo kada je riječ o djeci i ranjivim osobama. U tom je pogledu i Svjetska zdravstvena organizacija prepoznala važnost izvještavanja o suicidu (preporuke) ukazujući na povezanost učestalosti suicida s načinom medijskog tretmana ove teme.
Što je zapravo ogolio ovaj slučaj iz Srbije? Nedostatak temeljnih znanja, a prije svega etičkog pristupa u profesionalnom obavljanju novinarsko-uredničkog posla, nedostatak osjećaja društvene odgovornosti za prikazano, izgovoreno i napisano te, na koncu, beskrupuloznost u utrci za informacijama, pa i dezinformacijama, u cilju tobožnjeg zadovoljavanja interesa javnosti. A interes javnosti, naprimjer, zasigurno nije detaljan članak o vrsti oružja iz kojega je maloljetni počinitelj pucao, sa svim njegovim karakteristikama pa čak i nabavnom cijenom. Članak, svojevrsna reklama za pištolj, objavljen je u Slobodnoj Dalmaciji, a prenio ga je i Jutarnji list. Ovo je samo jedan zrcalni primjer u poplavi tekstova (apel HND-a) koji su se dotaknuli svega i svačega samo kako bi se što više jahalo na valu teme koja pobuđuje veliki interes medijskih konzumenata.
Preporuka Vijeća za elektroničke medije o zaštiti identiteta maloljetnika u elektroničkim medijima
A što bi bio interes javnosti u ovim slučajevima? Kao i kod svakog izvještavanja o nasilju, pored iznošenja osnovnih informacija o zločinu, odnosno događaju nasilja, glavna uloga medija trebala bi biti u jasnoj osudi nasilničkog ponašanja, senzibilizaciji javnosti za žrtve te ukazivanju na društvene pojave i propuste koji su doveli do takvih teških posljedica. U ovim konkretnim slučajevima iz Srbije riječ je o širokoj dostupnosti oružja te popularizaciji nasilja i kriminala upakiranoj u zabavne medijske formate i glazbu. Pored fenomena njegovanja ‘kulture’ oružja i nasilja, tu je prisutan još jedan globalni fenomen – djecu umjesto roditelja sve više odgaja internet. I to su ovdje dvije glavne teme u kojima bi se trebale ogledati društvena odgovornost i uloga medija.
Senzacionalističko i eksplicitno izvještavanje o nasilju u cilju zadovoljavanja nečije znatiželje za detaljima i pikanterijama izrazito je štetno jer samo doprinosi perpetuiranju nasilnih obrazaca. Gomilanje negativnih epiteta u opisivanju slučaja te seciranje psihološkog profila počinitelja kao i objavljivanje njegovih fotografija zadovoljava površnu znatiželju i pobuđuje emocije ali nikako i razum koji jedini može detektirati uzročno-posljedičnu vezu i tako pridonijeti pozitivnim promjenama.
