Ivana Perković Rosan
Doktorica znanosti i sveučilišna profesorica Katarina Ivon nedavno je objavila knjigu ‘Jagoda Truhelka – poetika na margini’ kojom je ispravila povijesnu nepravdu prema ovoj gotovo zaboravljenoj, a iznimnoj književnici, pedagoginji i začetnici ženskog pisma u Hrvatskoj. Naime, Ivon je na 392 stranice dala uvid u Truhelkino stvaralaštvo, ali i njenu borbu da kroz obrazovanje djevojkama i ženama omogući priliku za ravnopravniji položaj. O tom, ne tako davnom, vremenu kada su učiteljice smjele biti samo neudane žene i kada su se književnice morale skrivati iza pseudonima razgovarale smo s rođenom Zadrankom Katarinom Ivon.
Što Vas je inspiriralo na pisanje knjige o Jagodi Truhelki i koliko ste radili na knjizi?
Vodila sam se uvjerenjem da je Jagoda Truhelka zaslužila veću književnu i kulturnu pozornost nego što je danas uživa u nacionalnom kulturnom prostoru. Također me intrigirala činjenica da je Jagodi Truhelki nanesena književnopovijesna i kulturnopovijesna nepravda u ideološki divergentnim razdobljima hrvatske povijesti koji zamućuju njezinu pravu ulogu, potpuno nezasluženo. Moj znanstveni interes za Jagodu Truhelku započeo je 2014. godine, međutim on nije bio kontinuiran, fragmentarno sam zahvaćala dijelove njezina književnog opusa, posebice produkciju za djecu. Prijedlog o pisanju knjige o Jagodi Truhelki došao je iz nakladničke kuće Ljevak, konkretno urednika knjige Nenada Rizvanovića, 2020. godine. Tada sam intenzivno počela promišljati o njezinoj strukturi i oblikovanju i raditi na arhivskim izvorima koji bi mi donekle rekonstruirali i Truhelkin osobni lik jer je riječ o reprezentativnoj figuri hrvatske ženske književne i kulturne povijest s kraja 19. stoljeća. Iako mislim da je potreba preispitivanja i problematiziranja položaja Jagode Truhelke u hrvatskoj književnosti i kulturi u meni s vremenom sve više sazrijevala i samo je čekala neki izvanjski poticaj. Željela sam otvoriti Truhelkinu priču, ponuditi i drugačija viđenja njezine društvene, povijesne, književne i kulturne uloge koja nerijetko rekonstruiraju i demistificiraju određeni prostor i vrijeme.
Jagoda Truhelka je najpoznatija po dječjoj književnosti, no ona je prva koja je ženu u hrvatskoj književnosti počela prikazivati na drukčiji način i zbog toga se smatra začetnicom ženskog pisma (Plein air, 1897.). Točnije, bila je prva koja je u književnosti pisala o položaju žene u društvu, odnosno bavila se ženskim pravima, brakom i društvenim stereotipima?
Tako je, književna povijest prepoznaje Jagodu Truhelku kao prvu autoricu koja se pozabavila položajem žena u društvu, a njezin spomenuti roman ‘Plein air’ početkom modernog ženskog pisma. Truhelkina Zdenka Podravac (glavni lik romana) definitivno je superioran ženski lik (slikarica koja sama zarađuje za život) koji je tada, krajem 19. stoljeća, novost u hrvatskoj književnosti. Zdenka je odvažna i hrabra, ujedno iznimno topla i empatična te neprestano docira o ženskim pravima i odnosu društva prema ženi i ženskoj emancipaciji. Iako mi je u kontekstu koji spominjete, o položaju žena, bračnim odnosima i društvenim stereotipima, još zanimljivije Truhelka progovorila u pripovijetci ‘Strast i dužnost’ objavljenoj u Viencu dvije godine ranije, 1895. U njoj Truhelka eksplicitnije tematizira stereotipne uloge i bračne odnose, što sugerira i samim naslovom u kojemu se muško-ženska dihotomija podcrtava društvenim zadaćama: muškom strašću i ženskom dužnošću. Središnji ženski lik Zorka u razgovoru sa suprugom jasno artikulira svoj bunt protiv društvenih stereotipa i nametnutih uloga, ujedno otvarajući i podcrtavajući lajtmotiv svog književnog i kulturnog rada, a to je potreba ženskog obrazovanja i rada kao izvora ženskog zdravlja i samopouzdanja.
Prije nje žene su u hrvatskoj književnosti bile ili idealizirane ili demonizirane?
Da, rekla bih da Truhelka u svom književnom stvaralaštvu, ali i društvenom angažmanu od početka pozorno prati ženski (društveni) hod, osluškuje i kulturno i književno djeluje, pokušavajući ispraviti nepravde koje im se nanose, zato su i takvi njezini književni likovi. Refleks su vremena u kojima su nastajali, sa svim problemima s kojima su se žene tada susretale. Potvrđuju to i osvrti na njezin tadašnji književni rad.
Truhelki je jedan od glavnih ciljeva bilo obrazovanje djevojaka, pa su i njeni romani za djevojke poput ‘Tugomile’ bile pisane s ciljem poučavanja?
Truhelkini književni početci 1890-ih bili su tendenciozno usmjereni djevojačkoj publici, stoga ih možemo odrediti kao odgojnu literaturu za mlade djevojke. Njezin prvi roman Tugomila napisan 1894. odgovor je na deficitarnost literature namijenjene djevojkama od 14. do 19. godina, što je naznačila u tekstu objavljenom u Napretku godinu ranije „Što da čitaju naše mlade djevojke“, i očito odmah djelovala. U njemu je ponudila lik Tugomile kao ispravan primjer djevojačke ustrajnosti i požrtvovnosti. Nešto kasnije objavljuje i roman ‘Naša djeca’ (1896.) također namijenjen djevojkama, a prati niz različitih djevojačkih identiteta i njihovih kasnijih sudbina, na tragu ‘Malih žena’, L.M. Alcott. Vrhuncem Truhelkina pedagoško-funkcionalnog diskursa možemo razumijevati odgojni epistolar ‘U carstvu duše’ (1910.) koji je pisan u formi pisama učiteljice svojoj učenici, a u kojemu autorica, u razdoblju svoje profesionalne i ljudske zrelosti, nudi filozofiju ljudskog postojanja, života i rada zasigurno onako kako ju je ona razumijevala i živjela.
Krajem 19. stoljeća bila je suradnica časopisa Vienac i sarajevskog časopisa Nada u kojima je objavljivala pripovijesti koji tematiziraju položaj žene zbog čega je često objavljivala pod pseudonimom A.M. Sandučić… U to doba žene su se u časopisima još uvijek morale skrivati iza pseudonima?
Da, mogu reći da je ovo „paralelni“ dio njezina književnog djelovanja spomenutih 1890-ih godina. Ovaj dio stvaranja svojevrstan je odmak od pedagoško-funkcionalnog pisanja, riječ je o angažiranom ženskom diskursu, a vezuje se za književne časopise zagrebački Vienac i sarajevsku Nadu, u kojima većinom objavljuje pod pseudonimom. Konkretno, u Nadi u nastavcima izlazi spomenuti roman ‘Plein air’, ali i zanimljiv povijesni roman ‘Vojača’ kojemu je u središtu interesa bosanska kraljica Vojača i njezin unutarnji svijet, objavljen i kao zasebna knjiga 1899. godine. Posebno mi je zanimljivo bilo otvaranje njezine književne produkcije u Viencu, o kojoj se dosad nije detaljnije pisalo, niti je ikad kasnije opus iz Vienca bio ponovno objavljen, osim jedne pripovijetke 1997. Truhelka se potpisuje pseudonimom A.M.S. ili A.M. Sandučić , što se odnosi na njezino kršteno ime Agatha Mariana, a do početka 20. stoljeća objavljuje ih četrnaest u Viencu. Upravo u njima Truhelka nudi ženske likove koji prkose dominirajućoj patrijarhalnoj kulturi. Njezine žene vrlo su aktivne, zauzimaju se za sebe te žele mijenjati svoj status potvrđujući žensku snagu i moć. S druge strane poneki ženski likovi nisu imali dovoljno snage nadići nametnute pozicije te tragično završavaju, njih treba promatrati društveno apelativno.
Autorica knjige Katarina Ivon dala je na 392 stranice uvid u bogato Truhelkino stvaralaštvo / Foto: privatni album
Važno je spomenuti da je Truhelka bila učiteljica u vrijeme kada je zakon bio takav da su učiteljice smjele biti samo neudane žene, a kasnije su iznimke bile žene koje su se udale za učitelje, s tim da one ne bi ostale bez posla, ali bi dobivale samo pola plaće?
Bila su to vremena kada se žene koje se odluče za učiteljski posao držalo u svojevrsnom celibatu i nepovoljnijem financijskom položaju od muških kolega. Truhelka je to osjećala na vlastitoj koži, nikad se nije udavala, niti imala vlastite djece. Bila je u potpunosti posvećena svom učiteljskom pozivu, iako u privatnoj korespondenciji, posebice u kasnijim godinama, izražava žal zbog toga. Ta posvećenost obrazovanju djevojaka (žena) očito ju je držala u uvjerenju da život sve izravnava i da ona čini nešto posebno (pisala je o tome u korespondenciji). Zbog toga su učiteljice imale i tako prisne odnose sa svojim učenicama kasnije, osjećajući ih poput vlastite djece.
U to doba još uvijek su postojale velike predrasude prema ženama pa tako i prema učenicama te se smatralo da one nemaju jednak kapacitet za učenje kao muškarci. Jedna od glavnih poluga za emancipaciju je bilo baš obrazovanje i zagrebački licej je puno značio kao mogućnost daljnjeg fakultetskog obrazovanja. Zbog takve situacije učiteljice i učenice su bile još povezanije, jer su se zajedno borile za veća prava?
Segment obrazovanja je bio ključan u emancipaciji žena i njemu je Truhelka posvetila sve svoje profesionalne snage. Tek je dvije godine nakon završene preparandije radila u osječkoj gornjogradskoj pučkoj školi. Nakon toga je položila ispit za rad u višim djevojačkim školama i otada se neprestano bavi djevojačkim obrazovanjem, u uvjetima kada je školske institucije trebalo oformiti (posebice Gospić i Banja Luka) i dati im vjetar u leđa za početni rad. Nakon sedam gospićkih godina, Truhelka je kao nastavnica bila pozvana u Privremeni zagrebački licej, jedinstvene institucije u Monarhiji koja je djevojkama ponudila mogućnost gimnazijskog obrazovanja. Licej je bio uistinu značajna točka obrazovne politike usmjerene ženama, jer je gimnazijsko, a kasnije i akademsko obrazovanje bilo dotad dostupno samo muškarcima. Iako su i u obrazovnoj politici Liceja (statutu) postojali ograničavajući faktori (npr. negativno ocjenjivanje – učenice viših razreda Liceja nisu ponovno mogle izlaziti na ispit za razliku od muških kolega, izrazito visoke školarine u usporedbi s gimnazijama te činjenica da se u Liceju nisu održavali javni ispiti, što je značilo da djevojke (latinskog smjera) javnu maturu za upis na sveučilište moraju polagati u muškoj gimnaziji. Posebnost Liceja je odnos između nastavnica i učenica koji se nastavljao i nakon završetka školovanja, a koji je pun razumijevanja i ženske solidarnosti. U Truhelkinu slučaju tome svjedoči bogata korespondencija (gotovo 40-ak godina) sa učenicama zagrebačkog liceja Zdenkom Marković i Elzom Kučerom kojima je bila nastavnicom, obje su u konačnici postale doktorice znanosti. Zdenka Marković ističe upravo Truhelku kao nastavnicu koja je najviše utjecala na njezin razvitak i formiranje ličnosti. Možda ponajbolje tu njihovu žensku privrženost iščitavamo iz Truhelkina pisma upućenog Hermini Tomić (1909.) u kojemu Truhelka piše o svojoj osamljenosti u Banjoj Luci i odnosu prema bivšim učenicama:
„…Osobito učenice moje blaže mi dušu, kad ih vidim, onako gdje zdravo dozrijevaju i napreduju pa stizaju ono što ja više ne mogoh da stignem u životu. Čini mi se da su nastavak moga ja, što raste spram budućnosti, kamo sama više ne mogu da dospijem. To je za nas, kojima sudbina nije dala djece rogjene, isto, što je i roditeljima njihov pomladak…“
Kao učiteljica Truhelka se dosta selila, karijeru je počela u Osijeku, nastavila u Gospiću, pa Zagrebu, Banja Luci i na kraju Sarajevu. Posebno joj je bilo teško u Banja Luci gdje su mještani nerado slali žensku djecu u školu?
Fascinantan je Truhelkin učiteljski put, Truhelka ga je razumijevala i tumačila kao koncept dužnosti kojim se vodila cijeloga života. Jedino tako možemo i razumijevati njezinu neumornu kreativnu i radnu energiju. Tek je dvije godine nakon završene preparandije provela ponovno u Osijeku u spomenutoj gornjogradskoj pučkoj školi (1882. – 1884.), zatim je otišla u Gospić kao privremena predstojnica novoosnovane Više djevojačke škole, a četiri je godine nakon imenovana pravom „ravnajućom učiteljicom“ djevojačke škole u Gospiću. O razdoblju provedenom u Gospiću Truhelka piše kao o neumoljivoj školi života koju je u konačnici teška srca ostavila. Sedmogodišnje gospićko razdoblje prekida povratkom u zagrebački Licej gdje provodi devet aktivnih književnih i kulturnih godina. Zatim mjesto ravnateljice Više djevojačke škole u Banjoj Luci u kojoj je provela, također, devet godina. Truhelka navodi kako joj je banjolučko razdoblje bilo prilično izazovno jer je trebalo napora da škola stekne ugled i veći broj djece jer su mnoge obitelji odbijale slati žensku djecu u školu. Osim toga dočekalo ju je i preuređenje nove zgrade koja je dodijeljena u školske svrhe, što je utjecalo na prilično zanemarivanje njezina književnog rada. Odlukom iz 1910. godine Truhelka se imenuje direktoricom Državne djevojačke više narodne škole u Sarajevu, a već iduće godine je prebačena u novootvorenu državnu preparandiju u Sarajevu. Treba istaknuti kako ju je i u Sarajevu dočekala situacija slična onoj u Banjoj Luci, prevelik nastavnički zbor, ali i trzavice uoči Prvog svjetskog rata koji Truhelka većinom provodi u Sarajevu.
Dr. sc. Katarina Ivon izvanredna je profesorica na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru / Foto: privatni album
Koliko je Truhelka bila talentirana govori i podatak da je svoj prvi roman ‘Tugomilu’ sama ilustrirala?
Da, Truhelka je ilustrirala svoj prvi roman ‘Tugomilu’, tako da je u tom segmentu i prva poznata ilustratorica dječje knjige u Hrvatskoj u 19. stoljeću. Često je u korespondenciji navodila da se opušta slikajući, a ljubav prema slikanju, očito i snažan talent, imali su svi članovi njezine obitelji (braća Ćiro i Dragoš).
Tema žene i majčinstva u vrijeme Prvog svjetskog rata i nakon njega dotakla se u pripovijetci ‘Božja Ovčica’ i dječjem romanu ‘Zlatko’, prikazala je kako su ta teška vremena odrazile na one najranjivije?
Prvi svjetski rat za Truhelku je predstavljao prilično traumatično iskustvo. Truhelka ga većinom provodi u Sarajevu, a u svojoj autobiografiji navodi da je ratna neuroza iznimno pogoršala njezino zdravstveno stanje. Iz privatne korespondenciji doznajemo da je sudjelovala u pomoći vojnicima u ratu, iako ne navodi aktivnosti u kojima je sudjelovala već ističe samo razdoblje od sedam tjedana. Zanimljiv je Truhelkin prikaz rata u stvaralaštvu 1920-ih i 1930-ih godina, u prvom je redu okrenut obitelji, posebice ženama i djeci, potvrđujući Truhelkin suptilan osjećaj za one društveno najranjivije. U pripovijetci ‘Božja ovčica’ Truhelka aktualizira majčinstvo u ekonomski narušenom socijalnom i obiteljskom (ratnom i poslijeratnom) kontekstu. Središnji ženski lik Katuša, seoska žena, realizira svoj majčinski identitet pozicijom samohrane majke, ujedno ga destruirajući ostavljanjem sina na ulici u nadi da će mu netko ponuditi dom, čime otpočinje njezina psihogramska agonija i mučan bijeg od sina, što je u konačnici moralno i fizički ubija. Katušinu (majčinsku) agoniju svakako trebamo iščitavati društveno apelativno i u kontekstu spomenutog poslijeratnog vremena. S druge strane i u romanu ‘Zlatko’ pratimo žensku ratnu traumu i disfunkcionalni obiteljski kontekst. Ratno je stanje ženin emocionalni svijet dovelo u iznimnu tenziju iz koje više nije bilo povratka. U početku tvrdoglavom Cvijetinom odlukom da se uključi u ratni vihor, smatrajući to svojom domoljubnom dužnošću, s čime se u konačnici krhka djevojačka osobnost nije mogla nositi. Pomračenje Cvijetina uma zbog grižnje savjesti rezultat je nepromišljenih mladenačkih odluka u konfuzno ratno vrijeme, a rođenje i kasniju sudbinu njezina sina Zlatka definitivno je odredio Prvi svjetski rat u Sarajevu. Svakako je zanimljivo to Truhelkino pozicioniranje ženskog svijeta i njihove perspektive u ratni kontekst te problematiziranje posljedica koje žene ponajviše pogađaju.
U doba komunizma Truhelka je prepuštena zaboravu jer je smatrana književnicom kršćanskog predznaka, no ni u zadnjih 30 godina još uvijek njena djela nisu dobila važnost i pažnju kakvu zaslužuju? Vaša knjiga ispravlja nepravdu i daje uvid u njen život i doba u kojem je živjela.
Nove društvene okolnosti nakon Drugog svjetskog rata, nažalost, dovele su do gotovo potpunog potiskivanja stvaralaštva Jagode Truhelke u zaborav, vezujući je za vrijednosti koje nisu odgovarale novom socijalističkom društvenom uređenju. Truhelka se određivala kao književnica kršćanske provenijencije što joj nije išlo u prilog. Bojim se da ni u razdoblju nakon 1990-ih Truhelka nije doživjela potpunu i zasluženu afirmaciju, ali su učinjeni znatni napori i sve je više književnih i kulturnih povjesničara i teoretičara koji se bave Truhelkom, pristupajući njezinu opusu iz različitih teorijskih vizura. Nadam se da će knjiga pomoći u aktualizaciji Truhelkina života i djela te rasvjetljavanju njezine zaslužene uloge u hrvatskoj književnosti i kulturi. O Jagodi Truhelki se treba govoriti i Truhelku treba ponovno čitati jer je riječ o dostojanstvenom i neustrašivom ženskom hodu lišenom proračunatosti te vođenom ljubavlju prema čovjeku, koji je naposljetku oblikovao ženski identitet bogatog profesionalnog iskustva i jasnih životnih stavova.
