Razgovarala: Nika Šintić
Iako predstavljaju važnu kariku između umjetnika i kolekcionara, privatnim galerijama nije uvijek zajamčeno uspješno poslovanje. Za početak, manjak dugoročne kulturne strategije odrazio se i u odsustvu značajnijih državnih poticaja ovoj branši. Nadalje, inflacija i mahnit uzlet cijena smanjili su kupovnu moć građana, no ako ponetko i pronađe novca za umjetnine, češće će posegnuti za ‘klasicima’ čija je razmjenska vrijednost već poznata i postojana. Sve to negativno utječe i na same umjetnike, koji su ionako prilično nezaštićena vrsta.
Usuprot sve većoj potražnji za suvremenim autorima zabilježenoj na međunarodnom tržištu, u Hrvatskoj još uvijek prednjače djela nastala prije Drugog svjetskog rata; razlog bi mogao ležati i u poratnom siromaštvu srednje klase, koja je sa svojim solidnim likovnim obrazovanjem i otvorenošću za suvremeni izričaj pružala bitnu podršku novijim generacijama umjetnika. S vremenom su tako umjetničke galerije ‘ekskluzivirane’ i ocijenjene kao sastajališta ljubomornih akademika i samodopadnih artista (no koliko artisti imaju luksuza biti samodopadni, a na koga su točno akademici ljubomorni, ostaje upitno). Kako bilo da bilo, malo ih je voljno zastupati mlade umjetnike, a još manje onih koje će svojim pristupačnim pristupom privlačiti posjetioce i potencijalne kupce.
Pa ipak, povremeno se naiđe na galeriju koja zadovoljava oba kriterija, time dokazujući da spomenute predrasude nisu sasvim utemeljene u stvarnosti, nego u izokrenutoj predodžbi nikloj na rasteru različitih okolnosti. Jedna od takvih galerija smjestila se na vrhu Radićeve ulice u Zagrebu, u elegantnom podrumskom kutku koji uvijek miriše na svježe cvijeće. Riječ je o Galeriji Modro, razmjerno novom izložbeno-prodajnom prostoru čiji jedinstven ugođaj potječe od vještog oka i vizije njegove vlasnice Irene Jurković. U nastavku donosimo razgovor s njom.
Recite nam nešto o sebi i o tome kako je uopće nastala Galerija Modro:
‘Nakon završetka likovne akademije nastavila sam se baviti slikarstvom i dizajnom. Na ovim prostorima uistinu nije lako opstati kao umjetnik, i vrlo je malen broj onih koji si uspiju osigurati egzistenciju kroz bavljenje isključivo umjetničkim radom. Rodila se potreba da se život malo strukturira i ‘uozbilji’, i zato mi se činilo da bi otvaranje galerije moglo pomiriti moju ljubav prema umjetnosti i – stvarnost. Uslijedio je prilično dug period adaptiranja prostora, ali, u konačnici, nakon puno muka, na mjestu zapuštenog i trulog podruma iznikao je prostor galerije koji, čini se tako, ljude iznenadi svojom ljepotom i ugođajem. Galerija je napokon otvorena u veljači 2022. godine, a u lipnju smo, izvan okvira službenog izlagačkog programa, ugostili diplomsku izložbu Nikole Grabovca. Odaziv je bio sjajan i to mi je pružilo iznimnu motivaciju, jer sam imala priliku sagledati kako bi cjelokupan proces organizacije izložbe i otvorenja mogao izgledati. U ovoj, prvoj sezoni organizirali smo šest izložbi.’
Čime je potaknuto ime galerije?
‘Od početka sam znala da želim galeriju koja bi ‘ugostila’ i primijenjenu umjetnost i dizajn, i ilustraciju, i fotografiju, a ne samo ‘lijepu’ visoku umjetnost. Htjela sam stvoriti mjesto na kojemu takva djela mogu živjeti zajedno, s time da je kriterij koji ne želim kompromitirati svakako kvaliteta. U ponudi se mogu naći djela kako akademski obrazovanih, tako i samoukih autora; može to biti skulptura lijevana u bronci ili komad nakita, konačna cijena djela može biti pet ili pet tisuća eura, ali oboje mora zadovoljavati isti uvjet vrsnoće i dosljednosti. Primijetila sam da kod nas ljudi često zaziru od odlaska u galerije, jer tamo očekuju ekskluzivni sadržaj za vrlo probranu publiku; sjećam se još iz studentskih dana, prijateljičin je otac bio vlasnik galerije, i svi smo mi kroz nju prošli i u njoj nešto radili, ali uvijek je bila prazna; doslovce bi jednom tjedno netko provirio u nju, kao da su se ljudi bojali preći prag. Znala sam da takvo nešto ne želim. Htjela sam da prostor bude pristupačan, da se u njemu ljudi osjećaju ugodno i pozvano uživati u umjetnosti. Ta se namjera reflektirala i u imenu, jer mi je bilo važno da ne zvuči toliko pretenciozno da čovjek mora rovariti po rječniku stranih riječi kako bi mu odgonetnuo značenje. Opet, modra boja ovdje nije slučajno i nosi jednu emociju i namjeru koja mi puno znači.’
Irena Jurković, Galerija Modro / Foto: Sanjin Kaštelan
Kako odabirete umjetnike koje predstavljate?
‘Pri odabiru umjetnika koje galerija predstavlja vodim se zapravo osobnim ukusom i senzibilitetom. Obratila sam se umjetnicima čiji rad volim i cijenim. Za sada galerija predstavlja autore kao što su Svjetlan Junaković, Roberta Vilić, Ivica Malčić, Marko Tokić, Sanjin Kaštelan, Iva Haramina Milinković, Lidija Šeler, Božica Dea Matasić, Davor Dmitrović, Damir Kamenar, Olga Karlovac, Boris Berc, Petra Podnarčuk, Kristina Ivanković, Željko Lesar, Iris Jambrek, Cella Anita Celić, Tonči Adulmar, Nikola Grabovac, i puno je još onih koje bismo voljeli ugostiti.’
Kakvu ulogu ima izložbeni aspekt u vašoj viziji galerije?
‘Silno želim da galerija bude mjesto susreta. Tako se prirodno nametnula ideja da se krene s izložbama, a odaziv sa svih strana pokazao je koliko je zapravo velika potreba ljudi da na neki način budu u doticaju s umjetnošću. Svaki put me iznova oduševi tolika nesebičnost i spremnost ljudi da pomognu; moji prijatelji (Sanjin Kaštelan, Dunja Bebek, Roberta Vilić, Damir Vidaković, Marko Tokić i mnogi drugi) vrlo velikodušno sudjeluju u čitavom procesu pripreme, od postava i prijevoza radova preko prevođenja i lektoriranja popratnih tekstova te fotografiranja otvorenja i sastavljanja kataloga pa sve do služenja pića gostima i pranja čaša. To sve doprinosi otvorenosti same galerije i konačni rezultat je sjajan; otvorenja su poput nekakve proslave te pozitivne snage i entuzijazma ljudi koji su u to uključeni. Da nema izložbi, ne bi bilo ni toga svega.
Izložba s kojom je galerija službeno startala svoj izlagački život bili su Pušači Svjetlana Junakovića, i to je bio ogroman vjetar u leđa. Krenuti s izložbom tako svjetski priznatog i vrijednog umjetnika je svakako postavilo ljestvicu jako visoko. Neizmjerno sam zahvalna Svjetlanu Junakoviću na nesebičnosti i povjerenju koje je iskazao galeriji koja je bila na samom početku. Uslijedila je kiparska izložba Ive Haramine Milinković, potom izložba slika Roberte Vilić, fotografija Lorne Kijurko, izložba slika Marka Tokića i, napokon, izložba fotografija Olge Karlovac. 17. lipnja održana je i promocija knjige crteža ‘Svjetlan Junaković – crteži iz blokova 2011.-2021.’ urednice Jasmine Fučkan u izdanju Sandorfa.
Često se susretnem s upitom naplaćuju li se izložbe. Kao što sam već spomenula, presudan mi je kriterij kvalitete i smatram da bi se naplaćivanjem izgubio svaki kredibilitet.’
Bi li se ovaj pozitivan odaziv mogao pripisati i nekakvoj svijesti o nedostatku sličnog sadržaja u javnom prostoru?
‘Čini se da da, jer je priličan broj ljudi koji redovito posjećuju naše izložbe. Čaki i oni koji su slučajno otkrili galeriju, vraćaju se i nastavljaju pratiti njezin program. Jedna mi se klijentica nakon posjeta izložbi, pri čemu se odlučila i na kupnju jednog djela, javila zahvaliti i pritom nazvala galeriju mjestom učenja. Takve riječi i susreti znače strahovito puno i neizmjerno motiviraju.’
Galerija Modro / Foto: Sanjin Kaštelan
Imaju li ljudi kod nas naviku kupovanja umjetničkih djela?
‘Dojma sam da prevladava uvjerenje da ona umjetnost koja je vrijedna ne može biti i komercijalna. Ljudi često ne shvaćaju da bez tog aspekta ni sama umjetnost ne može opstati; kada ni umjetnici ni vlasnici galerija ne bi mogli živjeti od toga, ne bi bilo ni jednih ni drugih. Unatoč ovoj strukturnoj dimenziji, svi mi imamo osobnu odgovornost, i možemo dati svoj mali doprinos tome da se stvari polako mijenjaju i da se odgoji neka nova publika. Drago mi je vidjeti koliko ljude razveseli – a vjerujem i oplemeni – odluka da kupe umjetničko djelo.’
Jeste li prilikom suradnje s umjetnicima motivirani i aspektom jednakomjerne zastupljenosti spolova?
‘Zanimljivo je da mi je prijateljica spomenula da stalno guram žensku umjetnost, pa me iznenadilo kada smo pobrojale izložbe i ispalo je da smo imali četiri autorice i dva autora. Iako to apsolutno nije bio kriterij odabira umjetnika, jasno mi je da su mi taj luksuz osigurale neke hrabre žene koje su taj posao odradile prije mene. Svjesna sam toga da je fokus javnosti više usmjeren na muške autore, no više brine činjenica da često ženski autori pristupaju umjetnosti kroz neki muški princip, jer, vjerujem, misle da će tada biti ozbiljnije shvaćene.’
Kakvi su planovi za predstojeće razdoblje?
‘Na jesen otvaramo sezonu izložbom mobila ilustratorice Ane Kovačić. U sezoni 2023./2024. namjeravamo ugostiti i fotografa Sanjina Kaštelana te slikaricu Lidiju Šeler, a u planu je i skupna izložba ilustracija studenata dizajna na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u izboru Pauline Jazvić.
Uz stalni postav galerije u planu je također nastavak promocija umjetničkih knjiga, organizacija umjetničkih sajmova (Advent u Galeriji Modro) te organiziranje okruglih stolova na temu estetike i umjetnosti općenito. Protekla je sezona nadmašila očekivanja u odazivu ljudi, a nadam se da će prepoznavanje i posjećenost rasti i u godinama koje slijede.’
