Piše: Nika Šintić
Kada bi sastavljala bilješku o sebi u kakvoj enciklopediji, Ane Paška rekla bi sljedeće: ‘Ane Paška je ljubičasta djevojčica s mjesečevog otoka koja je nakon više života provedenih pjevajući s ciganima odlučila dojahati na zemljad kako bi obožavala svog dječaka/čovjeka i njihovu kćer Luku, te se zahvaljujući svojim darovima upakiranim u različite muzičke instrumente, glas, izvedbu i riječi sasvim spontano, radosno i mirno pretvorila u sretnu baobabu koja svakim danom u svakom pogledu sve više pjeva i zahvaljuje.’
I teško bi bilo dati točniji uvod u osobu i djelo Ane Paške. Mogli bismo, dakako, poći putem puste faktografije, i kazati kako iza nje stoji Ana-Marija Fabijanić, dramaturginja, izvođačica i ilustratorica s otoka Paga čiji životopis uključuje čak dvije diplome (jednu s Odsjeka dramaturgije na ADU u Zagrebu i drugu sa studija filma i videa na splitskom UMAS-u), suosnivanje Kazališta BESA, prvog profesionalnog otočkog kazališta u Hrvatskoj, osebujne autorske projekte poput Slikovnice od pidžame te JaMajka Dream, eksperimentalne filmove, glazbene performanse, izložbe ilustracija, originalne video-spotove i mnogo toga drugoga.
Već će i ove biografske crtice ukazivati na njezinu polivalentnost, okretnost i inventivnost, no one će nositi i implikaciju svojevrsne podvojenosti između Anina civilna i umjetnička identiteta. Ana – Marija Fabijanić ne stoji iza Ane Paška, već Ane Paška stoji – točnije, pleše – u Ani-Mariji; među njima ne postoji procjep, kao što ga nema niti između umjetnosti i svakodnevnog života.
Doduše, ova lijepa životna istina neće visoko kotirati u današnjem društveno-ekonomskom aranžmanu; od umjetnika, čija djelatnost nije shvaćena tek kao posao, već kao pravi poziv, s jedne će se strane očekivati da cjelokupno svoje postojanje posveti radu, do razine na kojoj se istinski slobodno vrijeme pretvara u krajnju nepoznanicu (jer je, kaže se, i stvaralaštvo nekakav odmor!), dok će s druge strane sama njegova umjetnost biti osuđena na ispoljavanje u komodificiranom obliku. Tako će se umjetnik izložiti i osudi da je izdao dostojanstvo svoga reda generirajući jeftine i brze proizvode iz nužde za preživljavanjem, a ono što napokon izlazi iz toga kolotura ponude i potražnje je posvemašnje osiromašenje duha.
Potezom koji istovremeno adresira i tu neophodnost umjetnika za uguravanjem vlastita stvaralaštva u radničke gabarite, i krizu čovjeka kao takva što iz nje proizlazi, Ane Paška ove je godine otvorila i Salon za uljepšavanje duše. Usuprot klasičnim kozmetičkim salonima, predmet mu nije materijalan; on ne služi dotjerivanju vanjštine, nego njegovanju nutrine. To što izvođačica potiče to unutarnje čišćenje u svojoj publici govori puno i o njezinu viđenju same umjetnosti; ona odražava nešto univerzalno, nešto što pripada i dostupno je svima.
Na pitanje bi li se umjetnost stoga mogla shvatiti kao jedna od osnovnih ljudskih potreba, a, slijedom toga, svaki čovjek kao biće kadro postati umjetnikom, Ane Paška odgovara: ‘Rekla bih da umjetnost nije naša potreba nego naša priroda; svaki čovjek može biti umjetnik, a svaka duša jest umjetnost. Salon za uljepšavanje duše postoji kako bi se toga prisjetili.’
Kao multitalentirana umjetnica koja slobodno i vješto prilagođava svoj instrumentarij neposrednom raspoloženju (tako da, recimo, bol u leđima izrazi crtežem a želju za kolektivnim predahom od histerije suvremenosti dugom vokalnom mantrom), njezino kreativno pregnuće način je da konstantno bude u dosluhu sa svojim unutarnjim mijenama. No, kroz susret s publikom ono postaje i medij njihova susreta s vlastitom dušom. Učesnici Aninih izvedbi kući odlaze namirena srca, s osmijehom od uha do uha, a nerijetko i suznih očiju. Svojim terapeutskim nastupima Ane si je tako priskrbila neosporiv integritet i ugled, ali i pratitelje koji je vjerno podržavaju.
No, ovoga ljeta odlučila je učiniti svojevrstan iskorak i okušati se na potpuno drukčijoj platformi – onoj Splitskog festivala. U sebi karakterističnom tonu izvođačica je izvela pjesmu koju je sama napisala, odjevena u modnu kreaciju koju je sama osmislila. Medijska pažnja, čini se, zadržala se na vizualnim kuriozitetima njezina nastupa, premda je narav izvedene pjesme, zvane ‘Tuka’, zapravo daljnji istup, ne samo u kontekstu ‘lakonotaškog’ okruženja u kojemu je predstavljena, nego i glazbeničina opusa. Njome se eksplicitno zakoračilo u društveno angažiran umjetnički registar koji, čak i ako ne progovara o nekim strukturnim problemima, tematizira kulturu osuđivanja i ruganja simboliziranu upravo nazivom pjesme. Baš poput ponosnog purana koji to ime nosi, tuka je autohtono dalmatinsko živinče, izloženo poruzi javnosti zbog vlastita neprilična odnosno neuobičajena ponašanja. Nitko nije dovoljno tankoćutan da bi uvidio kako tukina ‘tukastost’ dolazi iz mjesta ranjivosti i oštećenosti, pa tako ni ona sama „ne shvaća da najveći problem – je upravo njen“. Tuka zato i kreće u protunapad, izvodi drame i štiti se vlastitom ekstravagancijom, a može se pretpostaviti da će svojim pridjevkom počastiti i druge. Svijet se onda preobražava u Schrödingerovu mačku, jer su tuke istodobno i svugdje i nigdje; napokon, „moraš biti još veća tuka kad tuki želiš reći da je tuka“. Gdje da se potraži lijek? Anin odgovor vrlo je jednostavan: lijek je suosjećanju – kako prema sebi, tako i prema drugima.
‘Tuka je terapeutska pjesma, a prolazak kroz terapiju vrlo često nije udobnost vodenog kreveta. Pjesma u sebi ima tri karaktera: jedne koja optužuje, jedne koja brani i jedne koja shvaća: ono što vidimo na površini karaktera i situacija, daleko je od dubokih istina koje nosimo u sebi, a vrlo često ih nosimo kao rane. Zbog nemogućnosti susreta s vlastitom ranom, ranjavamo druge. Takvi se ratovi vode na mikrorazinama brojnih odnosa. Ova pjesma posveta je suosjećanju, razumijevanju i opraštanju, kako njoj, tako i sebi.’
Izvedbom autorske pjesme ‘Tuka’ Ane Paška oduševila je publiku na Splitskom festivalu 2023. odakle je poslala poruku o važnosti neosuđivanja ali i o posljedicama nasilja u obitelji
Ako u vakuumu poruka ljubavi i uvažavanja djeluje suviše općenito da bi gromko odzvonila, autoričina maštovitost, samosvojnost i, doista, humanost, dostavlja nam je na prednja vrata. Bilo kako bilo, ova ljubičasta djevojčica pretvorena u radosnu baobabu može nas još mnogočemu naučiti.