Piše: Nika Šintić
Poznato je da filozofija, kao težnja duha za zahvaćanjem cjeline postojanja, nastaje u antičkoj Grčkoj. Mnogi mislioci u ovoj će tvrdnji uočiti primjesu eurocentrizma, no unatoč tome ostat će joj više-manje naklonjeni; na kraju krajeva, teško je osporiti da upravo na Zapadu sloboda samosvijesti postaje autonomna umna djelatnost. Svoje prvo i potpuno utjelovljenje ona dobiva likom Sokrata, koji pak svoje konačno i vječno utjelovljenje dobiva Platonovim dijalozima. Sokratovo dijalektičko-kritičko propitkivanje te filozofikacija sama čovjeka i običajnosti predstavljaju toliko prijeloman moment u razvoju misli da će sve ono što im prethodi ostati zatvoreno u obzoru ‘naravno-filozofijskog’ i predsokratovskog, obzoru fiziologa koji su se svojim promišljanjima uspjeli odmaknuti od mitologije, ali ne i od varljivosti tjelesnoga i materijalnoga. S druge strane, Sokrat zaranja daleko dublje da bi pronašao ono stalno, nepromjenjivo i postojano u svijetu pojavnosti, pa tako napokon i napušta njegovo tlo. Ustrajući u pravorijeku vlastite svijesti, on ne posustaje pred nikakvim političkim autoritetima i time, činom koji njegovu veličinu i dosljednost pretvara u legendu za sve buduće generacije, odlazi u vlastitu smrt.
U svemu tome Sokrat ostaje sasvim smiren i neuzdrman, te tako košmar vanjskih zbivanja pretvara u priliku za vježbanje duha. No, čak je i ovom velikom filozofu netko, barem povremeno, trebao oprati donje rublje. U svojoj poznijoj dobi Sokrat se ženi za Ksantipu, koja se, piše češki filozof Jan Patočka, po atičkoj bračnoj tradiciji brinula za dom i odgajala mlađu djecu kako bi muža oslobodila privatnih obaveza. Ksantipa je tu ulogu preuzela nimalo pokorno i šutljivo, pa je Sokrat imao puno prigoda za svoj duhovni trening. Ona se čak može shvatiti i kao Sokratov dramaturški protulik, svađalica koja ometa njegov bijeg u logos kao što on sam, dokoličareći atenskim ulicama, svojim dosadnim i teškim pitanjima ometa drugima onu istu svakodnevicu koju ne smatra dostojnom svoga vremena. Međutim, ono što se nadaje kao bezazlena crtica iz povijesti filozofije s vremenom postaje podtekst same discipline: od antičke doksografije prepune primjera ženske priprostosti do strukturnog ugrađivanja onoga ženskoga u temeljne principe svijeta kao kontrapunkta muškom, ispravnom i umnom – kako to čine još Pitagorejci a kodificira Aristotel – antika je svakako iznjedrila filozofiju, ali ju je predala u ruke muškarcima.
A što se onda, da se poslužimo otrcanom sinegdohom, dogodilo našoj Ksantipi? Filozofkinja Ivana Skuhala Karasman ističe da se žene po svojoj prirodi, sklonoj utiscima i emocijama, sustavno diskvalificiralo iz filozofije sve do 20. stoljeća. Ksantipa je tako opravdano zazirala od filozofije, jer je filozofija neopravdano zazirala od nje; puno stoljeća, pa i tisućljeća kasnije, Nietzsche u Genealogiji morala piše da se „filozof užasava braka, zajedno sa svime onime što bi ga moglo nagovoriti da uđe u brak – brak kao zapreka i nepogoda na njegovom putu k optimumu. Koji se veliki filozof dosad ženio? Heraklit, Platon, Descartes, Leibniz, Kant, Schopenhauer – oni se nisu; štoviše, njih se ne može kao oženjene ni zamisliti. Oženjeni filozof pripada komediji, to je moja teza; a ona iznimka, Sokrat, zločesti Sokrat se oženio, izgleda, iz ironije, upravo da bi dokazao ovu tezu.“
Ivana Skuhala Karasman, znanstvena savjetnica na Institutu za filozofiju / Foto: privatni album
Mogli bismo dopustiti Nietzscheu da se nespretno izrazio, da je pod filozofom mislio na svaku osobu kojoj je filozofija životni poziv, pa je kao takva nesklona braku, no tada bismo, nažalost, i mi sprečavali istinu na njezinu putu k optimumu.
Bilo kako bilo, sve do sada rečeno odredivo je kao unutar-filozofski problem, kojega filozof Luka Boršić navodi kao jedan od dva glavna metodološka pravca pri istraživanju pomanjkanja žena u filozofiji. Ovaj pristup polučio je mnoge zanimljive, ali većinom i esencijalistički obojene teze. Osim spolno određenih razlika u prirodi, spominju se i razlike u karakteru: dovoljno je osvrnuti se na strukturu sokratskih dijaloga, vođenih između filozofa, nadmoćnog zbog dubine svoje spoznaje, te neznalice, kojega treba promijeniti i podučiti kako bi postao što sličniji svojemu protivniku. Taj asertivan, nadmetalački ton prije bi se pripisao kakvom dvoboju negoli razgovoru, pa, kaže se, žene zato od njega i bježe (osim, možda, Ksantipe).
Pozivajući se na autorice Vigdis Songe-Møller i Michèle Le Dœuff, Boršić pokazuje da postoje argumenti da filozofski diskurs naprosto živi od toga da osporava i rastvara druge oblike znanja, te se napaja na jednostavnim binomima upravo zato da bi ih nadilazio. Tako shvaćena, filozofija treba opreku u ne-filozofiji, i tu se, drži Boršić, „pojavljuje žena kao ‘ono drugo’ – ona nikad ne smije postati dijelom filozofije jer bi tad filozofija izgubila ‘ono drugo’ koje je in negativo definira“.
Netko će kazati da dublje zalaženje u ovakve narative može imati vrlo štetne posljedice (premda Ivana Skuhala Karasman primjećuje kako je o ženama bitno govoriti u svakom kontekstu), no, srećom, drugi metodološki princip, usredotočen na analizu filozofije kao dijela cjelokupnog akademskog sustava, dovodi nas znatno bliže istini – i putu ka njezinom optimumu. Kao samostalna nauka, filozofija podrazumijeva čitanje, iščitavanje i pisanje literature, držanje predavanja te dijalog s drugim misliocima i znanstvenicima, a sve to iziskuje stanovitu naobrazbu.
Kako su žene uopće i mogle biti filozofkinje kada im se kroz čitavu povijest priječio pristup obrazovanju? Doduše, srednji vijek bilježi razmjeran porast pismenosti žena koji se, ironično, može pripisati upravo njihovoj zaduženosti za odgoj djece. Poneka bi se povremeno izborila i za mjesto na visokom učilištu, a 1678. godine Mlečanki Eleni Cornaro Piscopiji čak je svečano dodijeljena titula magistre i doktorice filozofije u padovanskoj katedrali. Međutim, sve do druge polovice devetnaestog stoljeća takvi su slučajevi toliko rijetki da ih čak i naša androcentrična historiografija smatra vrijednima zapisivanja.
Elza Kučera, psihologinja i filozofkinja (1883.-1972.) / Foto: Institut za filozofiju
Što se pak tiče hrvatskog sveučilišta, na njega se žene kao punopravne polaznice mogu upisivati od 1901. godine, a do Drugog svjetskog rata njih tek četiri doktorira filozofiju (Elza Kučera na ciriškom sveučilištu, a Ivana Rossi, Marija Brida i Elly Ebenspanger na zagrebačkom) no svega jedna (Marija Brida, naslovna fotografija) ostvaruje akademsku karijeru. U osvještavanju njihova doprinosa presudnu je ulogu odigrao zagrebački Institut za filozofiju, koji 2018. godine pokreće projekt ”Hrvatske filozofkinje u europskom kontekstu”. Ciljevi projekta su analitičko proučavanje hrvatskih filozofkinja kroz povijest i objedinjavanje rezultata u posebnu monografiju, te osnivanje Centra za istraživanje žena u filozofiji (CIŽUF) namijenjenog ne samo istraživanju i katalogiziranju hrvatskih filozofkinja nego i proučavanju recepcije stranih autorica u Hrvatskoj, bavljenju poviješću feminizma, feminističke metateorije te žene kao predmeta filozofskog promišljanja. Ivana Skuhala Karasman, inače znanstvena savjetnica na Institutu, navodi da je originalan projekt završio u prosincu 2022. godine, ali da CIŽUF, kao jedini pravno oformljeni centar u okviru Instituta, nastavlja s radom: ‘ Organiziramo predavanja, stalno ažuriramo stranicu s popisom hrvatskih filozofkinja, počeli smo objavljivati oglede, u studenom pripremamo i jednodnevni simpozij o Hedi Festini, osnivačici analitičke filozofije u Hrvatskoj, a u budućnosti ćemo nastojati obrađivati i svjetske filozofkinje i pozivati istraživačice da prezentiraju svoj rad, koji ne mora nužno imati veze s feminizmom i rodnim pitanjima.’
Elly Ebenspanger, filozofkinja (1904.?-1942.) / Foto: Institut za filozofiju
Luka Boršić – ravnatelj Instituta – i Ivana Skuhala Karasman ove su godine objavili i članak Women Philosophers in Communist Socialism: the Case of Croatian Women Philosophers in Years 1945-1989 koji u neku ruku produbljuje spomenuti institucionalni pristup smještajući njegov predmet u konkretan društveno – politički kontekst – onaj bivše Jugoslavije. Njihova analiza pokazala je da je u pokrivenom periodu udio žena koje su se bavile filozofijom u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj bio al pari stanju u zapadnim zemljama danas. Ovakvoj povoljnoj slici (ako se postotak od 26%, koji i dalje odražava mušku dominaciju, može uzeti kao povoljan) svakako je pogodovao socijalistički ustroj države, jer je s jedne strane uklonio administrativne prepreke zaposlenju žena na sveučilištima i znanstvenim institutima, a s druge strane je, budući i sam filozofski utemeljen, stvorio plodno tlo za daljnju artikulaciju i razvoj marksizma. Opisujući idejno-duhovno ozračje poratnih godina i desetljeća, filozofkinja Gordana Bosanac naglašava da je upravo potonjim faktorom bio stavljen neobičan pritisak na uvjerene marksiste jer su zbog dogmatizma državnog vrha bili primorani u istom dahu braniti svoje opredijeljenje i progovarati protiv njegova aktualnog oblika.
Luka Boršić, ravnatelj Instituta za filozofiju / Foto: privatni album
Ova opaska vrlo je znakovita, jer pokazuje da na razini visoke politike nije bilo mjesta slobodi samosvijesti; ta pitajte samo Sokrata kako je skončao. Okolnosti koje su omogućile prodor žena u poslovnu i akademsku sferu uopće nisu nastupile obuhvatnim ideološkim prevratom, već, napominje Boršić, odlukama suhoparnih birokrata koji su propisali jednake plaće i prava muškarcima i ženama.
Naravno, stvari se ne odvijaju u vakuumu, pa će tako i Skuhala Karasman kazati da vjeruje kako je socijalizam kao takav doista pripomogao smanjivanju rodne neravnopravnosti, jer je sve do kraja Drugog svjetskog rata Hrvatska bila vrlo tradicionalna i konzervativna (što možda i objašnjava zašto se u Sloveniji i Srbiji žene zapošljavaju na sveučilištima već 20ih i 30ih godina prošloga stoljeća, a kod nas tek od 60ih godina), a upravo je to novi poredak nastojao suzbiti: ‘mislim da je socijalizam otvorio ženama mogućnost da uđu u poslovni svijet intenzivnije i jače nego prije, a s druge strane su i žene iz nižih slojeva po prvi put dobile mogućnost obrazovanja, i tako su napokon mogle izaći iz svoja četiri zida i zarađivati vlastiti novac’.
Pripadnice vaninstitucionalnih feminističkih struja koje se šire 1970ih godina kritiziraju vlasti zbog nedovoljne pažnje na ženskom pitanju, no, unatoč određenim neslaganjima, s njima dijele stav da je najveća kočnica ženskoj emancipaciji upravo privatna sfera. Obitelj je za njih bila i ostala najveće sjecište atavizma, nezrele svijesti i kruga biološke reprodukcije koji žene, kao i Nietzscheova filozofa, priječi u samoostvarenju.
Predlaganje daljnje strategije za izjednačavanje postotka žena i muškaraca u akademskom prostoru daleko nadilazi razmjer ovoga teksta (a i ingerenciju njegove autorice), no ako žene i idu protiv svoje prirode kada se odvažuju na filozofiju, time samo pomažu njezinoj težnji za obuhvatnom spoznajom. Filozofi smjeraju univerzalnosti, a pitanja koja postavljaju nisu svojstvena samo muškarcima, Grcima i nadljudima, nego – ljudima.
