Prenosimo tekst Dubravke Vukoje “Iz prve ruke: Dubravka Vukoja” objavljen na portalu Udruge “Žene u Domovinskom ratu” Bjelovarsko-bilogorske županije. Tekst je, kao dio projekta “Ratne novinarke” realiziran u okviru Programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Dubravka Vukoja, ratna novinarka, osnivač prvog ratnog radija u Republici Hrvatskoj 1991. godine, dragovoljka Domovinskog rata, pjesnikinja, predsjednica i osnivačica, udruge „Žene u Domovinskom ratu“ Bjelovarsko-bilogorske županije, članica HNIP-a i ZRI-a HRT-a.
– Ratne novinarke iz 1991. godine, su danas rijetki svjedoci ratnog užasa u Hrvatskoj, brojnih zločina nad svojim narodom: braniteljima, civilima i djecom. Svjedoci smo razaranja i rušenja Domovine, bez ikakvog razloga i povoda od strane bezumnog, osvajačkog i ubilačkog neprijatelja.
– Biti novinar, do ratne 1991. godine u mirnodopskim uvjetima, obavljati uobičajene novinarske zadatke, te preko noći, odjednom, doživjeti nametnuti rat. Rat, koji smo do tada gledali samo na tv ekranima, odjednom je tu pokraj tebe u tvojoj zemlji! To je neopisivo stanje u kojemu se čovjek nađe, iznenadno i ne planirano. Moj život više nije bio moj, okrenuo se je za 180 stupnjeva i ti više nisi ti, podsvijest ti govori da si svakodnevna neprijateljska meta i da opasnost prijeti na svakom koraku, da je neprijatelj svuda oko tebe, od petokolonaša do domaćih izdajnika druge nacionalnosti i vjeroispovijesti. Životne odluke, trebaš doslovno donositi u minutama…prvo, kako i kuda zbrinuti, malu djecu, Žanu i Željka? Zagreb, Nazorova 14, adresa moji roditelja, majke Margarete i oca Ivana !Odlučila sam, unatoč životne opasnosti, ostati i braniti Domovinu Hrvatsku ! Mnogi su me tada i za vrijeme rata a i kroz sva ova desetljeća pitali, koji je to bio glavni poticaj u meni da donesem tako čvrstu odluku.
– Rođena sam u Hrvatskoj, roditelji, bake i djedovi su mi svi Hrvati, Hrvatska je moja Domovina a to nisam smjela do tada glasno govoriti, tako su nas učili naši, od prvih koraka u životu… Uvijek sam se pitala, zašto!?
Kada sam krajem listopada 1990. primijetila da se u susjedstvu u kasnim večernjim satima tajno okupljaju poznata lica srpske nacionalnosti, od ranije, poznati kao buntovnici protiv svega što ima predznak „Hrvatsko“, shvatila sam da se „nešto sprema“, ali na rat nisam niti pomišljala, jer smo mi imali baš lijepi obiteljski život, novu kuću, dvoje djece, životinje i sve što treba mladoj obitelji. Tek, kada sam slučajno otkrila da se „komšije“ naoružavaju, shvatila sam svu opasnost i ozbiljnost situacije. U meni se je probudio neki bunt i otpor, prema onima, zbog kojih nikada nisam smjela naglas reći tko sam i što sam, jer bi moj otac mogao dobiti otkaz na poslu a on je bio hranitelj obitelji. Hrvatske pjesme, pjevali smo iza dobro zatvorenih duplih vrata, dok su baka i djed, uvijek nešto tiho šaputali o komunističkim zločinima nad Hrvatskim ljudima, koji su odlazili za kruhom u Njemačku i nisu se nikada vratili u Domovinu. Jedan od nestalih je i moj stric Miško koji je otišao zaraditi novac za tek rođenog sina.
– U ljeto 1991., prijavila sam se u Krizni štab Grubišno Polje s ciljem direktnog uključivanja u obranu Domovine. Tadašnji povjerenik Vlade RH daje mi ratni zadatak: „Hitno osnovati ratni radio i to od nabavke cjelovite opreme, montaže radio stanice do organizacije rada za početak emitiranja ratnog programa“. Osnovni cilj, bio je medijski povezati zapadnu Slavoniju s javnim medijem, HRT-om, kako bi istina s ratnih područja došla do cijele Hrvatske i svijeta.
– Ponosna sam, što sam uz nekoliko domoljuba i stručnih ljudi s našeg područja uspjela ostvariti najveći projekat života, koji je ušao u povijest, 17. rujna 1990. kada sam točno u 12 sati, uzbuđenim glasom u eter rekla: “Dobar Vam dan, drage naše slušateljice i slušatelji, ovdje Hrvatski ratni radio Grubišno Polje na frekvenciji 103,1 MHz !…“ Tog dana, bila sam najsretnija mlada novinarka na svijetu! Bila sam svjesna svoje domoljubne zadaće u Domovinskom ratu. Moj tehničar, Željko Smola i ja znali smo da smo postali jedina veza između naših branitelja na ratištu i građana koji su s nestrpljenjem čekali svaku našu vijest.
– Za mene je prestao dotadašnji život. Više „nemam“ obitelji, moj dom postaje radio stanica, sve sam podredila ratnim uvjetima života, postaje mi jasno da sam u ratu na samo kilometar udaljenosti od jakog četničkog uporišta u Velikoj Peratovici i da moramo braniti i obraniti Hrvatsku. Nisam osjećala u sebi strah već neki čudan osjećaj u tijelu prepun adrenalina da se događa nešto silno veliko i važno za sve nas! Preko noći, u neposrednoj blizini dobro naoružanih srbočetničkih pripadnika, postala sam, ratna novinarka, braniteljica Domovine sa fotoaparatom, snimačem i telefonom! Povijesni, 17. rujan je dan koji ću pamtiti cijeli život, prvi puta u eteru se je čulo: HRVATSKI RADIO, slušatelji su dolazili spontano i donosili nam kazete sa starim domoljubnim pjesmama koje su do tada bile zabranjene javno emitirati, čak i pjevati. Još i danas pamtim sreću na licima slušatelja. Uslijedile su brojne prijetnje telefonom, da će mi djeca stradati , da će me mrak progutati, da će mi dignuti kuću u zrak… Ne znam kako, ali dobila sam još veću snagu, izgubila sam potrebu za snom i hranom. Kući sam odlazila samo po čistu odjeću i nahraniti životinje, obavezno sa malim pištoljem u torbici.
– Izvještavam za Hrvatski radio Zagreb s bojišnica, vojno redarstvenih operacija: Orkan 91, Papuk 91., Bilogora 91., Otkos 10 i VRA Bljesak. Javljam se s ratišta direktno u program HRT-a sa „motorolom“ jer nismo imali druge tehnike za javljanje. Život mi je bio u stalnoj opasnosti, a što sam danas živa mogu zahvaliti jednom branitelju iz Pakraca, koji me je srušio na zemlju dok je u toj sekundi pored mene proletio četnički metak iz okolnog Pakračkog brda. Tada sam osjetila najveći strah u životu i doživjela šok, svjesna da je pretanka nit između života i smrti.
– Ponosna sam, što sam dragovoljno stupila u obranu i stvaranje Domovine Hrvatske za razliku od mnogih mladih ljudi koji su otišli u sigurnost stranih zemalja, kukavički su se vratili u oslobođenu Hrvatsku i danas imaju veća prava od ranjenih branitelja koji su danas na margini našeg društva. Nikada, za vrijeme rata, nisam mogla ni zamisliti da ću danas bespomoćno gledati u ratnog invalida kako kopa po kantama smeća, tražeći plastične boce, kako bi prehranio obitelj. To me boli i kao čovjeka i kao braniteljicu da dojučerašnji neprijatelji svega Hrvatskog, danas uživaju privilegije, zaštićene abolirane skupine, te besramno optužuju ljude koji su branili i obranili Hrvatsku. Boli me da danas slobodno šeću silovatelji naših žena, među kojima je i jedna moja kolegica… kazne za zločine i zločince, čije se dobro zna ime i prezime, čekaju vrijeme kada će moja generacija zauvijek otići. Na sreću, iza nas ostaju ratni novinarski zapisi, tonske snimke i snimljeni filmski materijal koje će svjedočiti istinu o stvaranju Hrvatske na najbrutalniji način.
– Pripadnik sam 77. samostalnog bataljuna i danas moram priznati da nas je rat ,sve, potpuno promijenio, proživjeli smo i doživjeli što nije niti jedna generacija, prije,a vjerujem i želim da neće ni poslije nas. U meni još živo žive slike: teško ranjenog i umirućeg branitelja, mrtvih civila, posljednji ispraćaji prijatelja – branitelja, ruševine, eksplozije i požari.
– Za svoj doprinos u Domovinskom ratu, Odlukom prvog predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, odlikovana sam: Redom Hrvatskog Trolista, dobitnica sam Spomenice Domovinskog rata 1990- 1992., i dobitnica sam Medalje Bjelovarsko-bilogorske županije za izuzetan doprinos u demokratskom usmjerenju i promicanju ugleda županije. Posebno su mi drage Zahvalnice postrojbi u kojima su bili moji prijatelji i poznanici, branitelji sa kojima sam bila na ratištu jer smo svjedoci povijesnog stvaranja Hrvatske a svaki dan nas je sve manje i manje…Odlazimo zauvijek sa samo 53 godine života prosječne starosti…zbog razočaranja, tuge, nezadovoljstva, siromaštva, oboljenja od malignih bolesti, duševnih i tjelesnih boli, suicida…Vjerujem, da će jednog dana svjetlo ljubavi i mira nadvladati zlo a mi više nikada nećemo ići u rat!
