Piše: Ivana Perković Rosan
Priznata znanstvenica i spisateljica Ivana Lovrić Jović svojim prvim romanom ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ pobrala je sjajne kritike, no ipak nije očekivala da će dvije godine kasnije njen roman biti uprizoren u Dubrovniku, gradu gdje je odrasla. Redatelj Paolo Tišljarić i dramaturginja Marijana Fumić prenijeli su priču o Ivaninu životu na scenu Dubrovačkih ljetnih igara, a njene likove oživjele su glumice Marija Šegvić (Antica), Sandra Lončarić (majka Lunette) i Mirej Stanić (baka Anna). Prije svog prvijenca Ivana Lovrić Jović izdala je zbirku pjesama ‘U skutima tango’ i pet znanstvenih knjiga. Svoj znanstveni rad na Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje posvetila je istraživanju dubrovačkog govora, no ipak poeziju i prozu ne piše na dijalektu. Na pitanja o romanu, predstavi i planovima odgovorila nam je u svom stilu, iskreno i intrigantno.
‘Vidi kako Lokrum pere zube’ Vaš je prvi roman, koji je objavljen prije dvije godine, a ovo ljeto uprizoren je na Dubrovačkim ljetnim igrama, kakav je bio osjećaj vidjeti priču o Vama i Vašoj obitelji na pozornici?
Zamaman, zahtjevan i snažan. Imala sam se hrabrosti izložiti, no cijelo me to iskustvo ojačalo ondje gdje nisam ni znala da sam slaba. Stvorila sam neku debelu kožu u kratkom roku, hipnotički. Nisam bila nesvjesna činjenice da je tako duboka iskrenost o stvarnim ljudima teško probavljiv obrok za poslovično zatvorenu dubrovačku sredinu, ali nisam ni sanjala da bi me reakcije ojađenih, neke konkretne, a neke intuitivne, mogle toliko osnažiti. Predstava je, premda moderna, imala važne elemente grčkoga kazališta: kor i katarzu. Publika mi se neposredno poslije svake izvedbe obraćala u suzama. U tome se nisam najbolje snašla. Ipak me iznenadilo. Ispričavala sam im se i divila u isto vrijeme.
Predstava ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ – 74. Dubrovačke ljetne igre / Foto: Aljoša Rebolj
Kakve su bile reakcije bliskih Vam osoba na roman, kako ste se osjećali dok ste ga pisali i koliko ste radili na njemu?
Na roman su bliski ljudi reagirali dvojako. Većina mi je izrazila zahvalnost što sam iz njih izvukla zatomljene osjećaje, tako i suze, ali s tim su mi se riječima obraćali i nepoznati ljudi na ulici i preko poruka. Drugi su mi bliski ljudi rekli da su morali odustati od čitanja jer im je bilo prebolno. Ja bih im onda poručila da budu jaki i dopuste bol ili da preskoče prva dva poglavlja. Književni kritičar Srđan Sandić rekao mi je da nikad nije čitao bolji jezični stil u nekom romanu na hrvatskome jeziku, a jedan od najstrožih, Igor Mandić, knjigu je svesrdno preporučio u podnaslovu svoje opsežne kritike u kojoj je imao gotovo samo riječi hvale. Odmah sam ga poželjela upoznati, ali je nekoliko dana poslije osvanula vijest o njegovoj smrti. To mu je bio posljednji tekst. Velik dio romana posvećen je umiranju oca, a za njim je umro i cinični otac polemike.
Roman sam pisala nekoliko godina u razmacima. Bila sam tad zaboravila što to znači slobodno vrijeme. Djeca su bila mala, a posao znanstvenice oduzimao mi je više od takozvanoga radnog vremena. Pisati prozu za mene je bilo ono što nekome predstavlja odlazak u toplice. Zatim je rukopis godinama čekao svoj red pohranjen kod nakladnika Vuković&Runjić. Nisam ih požurivala, kao ni sebe pri pisanju.
U knjizi između ostalog progovarate o bulimiji s kojom ste se borili devet godina? Koliko Vam je bilo teško otvoriti se o tome razdoblju života?
Sve je u tome romanu za mene bilo teško zapisati. Zato sam ga napisala. Umjetnost je uglavnom preobličeni ružni dio stvarnosti. Ni produhovljenost ne dolazi iz sretnih trenutaka. Imala sam i svijest o utilitarnosti toga zapisa. O tome da bi mogao potaknuti promjenu, da bi mogao i u drugih istinu staviti na važnije mjesto – na vidjelo. Tema bulimije u tome je smislu bila jako važna. Upoznati procese i način života bulimične osobe važno je za uočavanje bulimije u bližnjih, sestara, kćeri, prijateljica i nećakinja (rijetka je u muškaraca). Važno je za razumijevanje te osobe i za izbjegavanje optuživanja ili banaliziranja toga problema. Moje prijateljice koje su znale da patim od te vrste depresije, tek su u romanu shvatile njezine razmjere. Nije bilo dovoljno što su znale da se bolest somatizirala, da sam dobila mnoge tegobe (hormonski poremećaj, anovulatorne cikluse, aritmiju, bolest nadbubrežne žlijezde s posljedicom zadržavanja tekućine, probleme sa zubima itd.). Tek su u romanu shvatile kako sam se zapravo osjećala kad sam bila dobro. Gore nego kad sam bila loše. No, ne bih o tome pisala da to poglavlje nije imalo sretan kraj. Kao i sva druga poglavlja u knjizi. Ljudima se posebno svidjelo to što u romanu nema lamentiranja, a ima duhovitosti.
Predstava ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ – 74. Dubrovačke ljetne igre / Foto: Aljoša Rebolj
Luko Paljetak za roman je napisao kako je ‘osvježenje u novoj hrvatskoj prozi ženskog okusa’, što Vi mislite uopće o terminu žensko pismo i smatrate li se autoricom ženskog pisma?
Mogu se s akademikom Paljetkom složiti oko tog izraza, dok god nije upotrijebljen kao termin. Poznato je da muškarci i žene stvarnost doživljavaju drugačije. Stoga su im misli drugačije. Urednica sam književnoga časopisa i tekstove često čitam bez uvida u ime autora. Uglavnom pogodim kojega su roda. Međutim, ženska proza kao termin nije mi prihvatljiva. Sve dok ne postoji muška proza kao termin. Možete li zamisliti da neki ratni roman prepun muških likova i nasilja književni teoretičar nazove muškom prozom?
Iako u romanu nije naglasak na muško-ženskim odnosima ipak se dotičete i te teme pa tako u jednom dijelu poručujete: ‘Znate li vi, gospodine, da će vam vaša supruga, htjela ona to ili ne, iznenada ili postupno, vratiti svu ovu potlačenost u lice ili barem iza leđa.’ Smatrate li da su novije generacije svjesnije važnosti ravnopravnosti?
U većim sredinama i naprednijim zemljama su svjesne i to više nije predmet brige ili borbe. Ali, ja još uvijek svjedočim prizoru u kojemu planirano posjećujem prijateljicu poslije mnogo vremena i ona za vrijeme razgovora ustaje da bi suprugu, koji je tad stigao u kuću, poslužila obrok. Meni je to na razini društva u kojemu su žene morale imati prekrivena koljena, držati noge prekrižene u području iznad stopala i nisu imale pravo glasa. Naravno, postići ravnopravnost u heteroseksualnom braku, u Hrvatskoj, za ženu znači svakodnevni dodatni trud, da ne kažem borbu. To nije lako pa je ugodnije prepustiti se starim lošim navadama. Mnogo je razloga zašto žene vole držati tri ugla kuće, a neki nisu nimalo altruistični: nekima odgovara poručiti da bi bez njih domaćinstvo propalo i ukućani bi gladovali.
Predstava ‘Vidi kako Lokrum pere zube’ – 74. Dubrovačke ljetne igre / Foto: Aljoša Rebolj
Prije dvadesetak godina napisali ste rad o seksizmu u jeziku i tada su Vam zamjerili termin seksizam u naslovu rada pa ste ga umjesto u znanstvenom časopisu objavili u feminističkom magazinu Kruh i ruže? Koliko se situacija u međuvremenu promijenila što se tiče seksizma u jeziku i općenito položaja žena u Hrvatskoj?
Seksizam u jeziku odraz je iste pojave u društvu. Mijenjanje jezičnih elemenata neće promijeniti stvarnost u kojoj se taj jezik govori. Normalno nam je reći nastavnica ili vlasnica jer vidimo da postoje, ali dok god govorimo jezikom države koja se nalazi među tri najgore zemlje u Europskoj uniji po broju femicida licemjerno je ustrajati na pozdravnim riječima koje uključuju građanke i građane, posjetiteljice pa tek onda posjetitelje itd. Naravno, jezični normativisti u jeziku poštuju ravnopravnost, to je njihova dužnost, kao i ona da ponude ženske parnjake naziva zanimanja i sličnih izraza. U formularima je sad već najnormalnije da se nalaze obje inačice, ali ja se, eto, onda pitam zašto muška uvijek prethodi ženskoj.
Na čemu sada radite, spomenuli ste jednom da planirate napisati roman i o životu Vašeg muža?
Namjeravam napisati istinitu priču o fenomenu nazvanome galeb kroz iskustva svoga muža. Nagovorena sam. Nije bilo lako, ali je prijateljica sociologinja bila najargumentiranija. To je vrijedno priče koja će mnogo toga reći o životu na priobalju prije pet desetljeća.
Međutim, dva su se druga naslova probila preko reda. Pišem roman u kojemu pripovijedam dojmljiv život jedne žene koja se primiče devedesetoj, ali ću ga morati prekinuti, jer mi iz misli hitno mora na tipkovnicu isteći jedan dramski tekst, točnije, antidramski, koji se, zbog odgode ugode, u moždanima (kako bi Dubrovčani rekli) skladištio gotovo pet godina.
