Piše: Ivana Perković Rosan
Sociologinja i dugogodišnja suradnica Centra za mirovne studije Tea Vidović Dalipi svojim dokumentarcem ‘Snajka: Dnevnik očekivanja’ osvojila je već na prvom festivalu, Dokufestu na Kosovu, nagradu publike. To je, kako je rekla u intervjuu za Žene i medije, i najbolja nagrada koju je njen prvi redateljski uradak mogao dobiti. Naime, ovaj dokumentarac se itekako tiče Kosova, odnosno njene ljubavi, braka i roditeljstva s kosovskim Romom Mirsadom. O filmu, položaju Roma u Hrvatskoj, kao i o njenom iskustvu u radu za Centar za mirovne studije razgovarale smo s Teom Vidović Dalipi.
Vaš prvi dokumentarac ‘Snajka: Dnevnik očekivanja’ govori o Vašem životu i braku s Romom s Kosova, a ujedno progovara i o kulturnim razlikama te diskriminaciji s kojom se Romi susreću u Hrvatskoj?
Moj prvi dokumentarni film “Snajka: Dnevnik očekivanja” je moja priča koja se razvijala paralelno s mojim pohađanjem Restartove škole dokumentarnog filma. Tada sam za završnu vježbu na školi napravila kratki film “Snajka traži sreću” koji je u fokusu imao tradicionalnu haljinu koju snajke na Kosovu nose. Nakon završetka škole, moj mentor Oliver Sertić mi je ponudio da radimo dalje na dužoj verziji filma i priče – koja se razvijala. Tada sam radila u Centru za mirovne studije u području migracija i svakodnevno bila u doticaju s izazovima s kojima se nose stranci u Hrvatskoj, a paralelno je to postajao i dio mog života. Pratila sam ono što se događalo nama, s apsolutnom sviješću da nismo jedini koji to proživljavaju. Željela sam progovoriti o dvjema društvenim bolestima – patrijarhatu i rasizmu; koji su jednako prisutni u Hrvatskoj i Kosovu. Napravila sam to kroz prizmu vlastite priče, vrlo otvoreno i pozvala publiku u svoju intimu – bio mi je važan cinema verite pristup tijekom rada na filmu. Film jednako govori o hrvatskom i kosovskom kontekstu, ali rekla bih i o regionalnom. Film govori o položaju snajke u obitelji i društvu – snajka koja je ujedno i žena i muškarac jer oboje imaju utege oko vrata i očekivanja od obitelji i društva.
Scena iz dokumentarnog filma ‘Snajka: Dnevnik očekivanja’
U jednom intervjuu rekli ste kako se s diskriminacijom susrećete svakodnevno kao i Vaša kćer Frida?
Uredništvo jednog dnevnog lista je složilo naslov članka tako da je to tako ispalo, no ja to nisam rekla. S diskriminacijom se ne susrećem ja, bijela žena, koliko se s njom susreće Mirsad ili bilo koji drugi stranac koji je vidno drugačiji od većinske populacije u Hrvatskoj. Moj doticaj s rasnom diskriminacijom je onaj koji sam indirektno i neizravno proživljavala onda kada se ona izravno manifestirala prema njemu. Druga stvar koje se događala jest da su se ljudi, otkad se naša kćer rodila, iščuđavali tome što je ona tako tamna. Dok je bila beba bilo je pitanja upućenih meni kao njenoj majci “je l’ ju vodim na kvarcanje” pa do onoga što spominjem u filmu – da nas je jedna žena zaustavila i njoj direktno rekla da ne može biti tako crna dok joj je majka bijela. Kome uopće padna na pamet tako nešto reći? Koji je cilj i namjera takvih izjava? To su ležerni svakodnevni rasizmi koji trebaju prestati. Živimo u ovom društvu raznoliki, ima nas svih boja, religija i nacionalnosti – i to je predivno!
Koliko ste dugo radili na dokumentarcu i kako ste se odlučili na snimanje istog?
Na dokumentarcu sam sve ukupno radila oko 10 godina – oko 8 godina smo snimali, a oko godinu i po smo bili u montaži. Paralelno uz rad na filmu, imala sam redovan posao u Centru za mirovne studije tako da nije uvijek bilo vremena za film – zato je toliko i trajalo. Kao što sam ranije rekla, ideja za film se razvila tijekom pohađanja Restartove škole dokumentarnog filma gdje smo redovno odrađivali vježbe. Te godine su, više manje, svi polaznici radili teme koje su imale veze s njima osobno. Tada mi je jedan od mentora, Nebojša Slijepčević, dao smjer da pratim haljinu koja je postajala problem ili izazov u mom bračnom odnosu. Radi se o tradicionalnoj haljini koja uključuje dimije, košulju i plašt zvan “dalam” – koja je jako skupa i koja se nosi isključivo na tradicionalnim svadbama. Tada mi nije bilo sasvim jasno zašto bi se meni takva haljina kupila s obzirom na ekonomske prilike obitelji moga muža. Sve većim ulaženjem u dubinu značenja same haljine – dolazila sam do zaključka da trebam reći “ne”. Naravno tu je bilo i dileme koliko ću povrijediti obitelj i mogu li prijeći preko toga radi određenog poštenja prema njima. No, nisam pristala na haljinu i mislim da je to bila dobra odluka. Za mene ta haljina predstavlja patrijarhalnu praksu koju ne želim njegovati ni poticati. Film je tu i da mojoj kćeri pomogne u promišljanju istih pitanja i traženja vlastitog identiteta jednoga dana kada dođe u tu fazu. Nadam se i drugim djevojčicama.
Scena iz dokumentarnog filma ‘Snajka: Dnevnik očekivanja’
U ‘Snajki: Dnevniku očekivanja’ progovarate i o očekivanjima od Vas i običajima s Kosova u koje se teško uklapate?
Zato se film i zove “Dnevnik očekivanja”. To su očekivanja koja dolaze od obitelji, a potom i od nas samih. Ona koja si sami namećemo kao pojedinci, a onda i ona koja imamo od naših partnera i naših odnosa. Ta dimenzija je zajednička vjerojatno svim obiteljima i parovima. Zbog očekivanja se neki odnosi mogu i raspasti. Pitanje je kako balansiramo očekivanja i odgovore na iste. Najgora su tradicionalna očekivanja koja želiš odbiti ili napustiti, a ne možeš. Zato kažem da snajka nije samo uloga za ženu već i za muškarca. Svi smo mi snajke u neku ruku jer se od svih nas nešto očekuje. Ja ne želim biti snajka u onom pravom tradicionalnom smislu. Ne živim na Kosovu, želim raditi i stvarati, želim biti ekonomski neovisna i stabilna; i isto očekujem od svog partnera. Zasad dobro balansiramo ta očekivanja, a hoće li nas ona jednog dana slomiti – vidjet ćemo! Nadam se da film pomaže u balansiranju.
Dokumentarac je već na prvom festivalu na kojem je prikazan osvojio nagradu publike, koliko Vam to znači?
Nagrada publike na festivalu dokumentarnog filma Dokufest na Kosovu je najbolja nagrada koju je ovaj film mogao dobiti. To je nagrada za obitelj mog supruga, moju kćer i sve članove naše obitelji koji žive na Kosovu. Bila sam jako sretna kada smo dobili vijest o nagradi. Bili su sretni i ponosni Mirsadovi roditelji, baka i sestre. Nagrada je ostala kod njih u Ferizaju, u Kosovu. To je njihova nagrada. Za njih! Nije mi palo na pamet da je nosim svojoj kući u Zagreb. Njihov pristanak da budu dio filma, otvore se i daju priliku publici da uđe u njihovu svakodnevicu – je velika stvar, velika hrabrost i apsolutno su zaslužili ovu nagradu za to! Naša priča je priča mnogih obitelji na Kosovu, što su pokazale i reakcije nakon projekcije. Ljudi su nam prilazili i dijelili svoje priče s nama – što je lijepo. Drago mi je da je film poticaj za razgovor.
Sociologinja ste, završili ste Mirovne studije u Zagrebu i dugogodišnja ste suradnica Centra za mirovne studije gdje ste razvijali programe za azil i migracije. Kakva su Vaša iskustva, koliko je Hrvatska otvorena prema migrantima?
U Centru za mirovne studije sam radila deset godina u području azila i migracija, na različitim pozicijama i u različitim fazama razvoja migracijske politike i prakse u Hrvatskoj. Počela sam raditi u periodu kada Hrvatska nije bila dio Europske unije – kada je broj izbjeglica bio malen, kada smo razvijali sustav azila i usklađivali ga s pravnom stečevinom EU. Tada je izgledalo kao da se krećemo prema nečem boljem no suradnici iz drugih zemalja su nam govorili da će se sve promijeniti kada postanemo rub EU. Tako je i bilo. Dogodio se porast broja tražitelja azila, onda se dogodila 2015.godina kada je velik broj izbjeglica prošao kroz Hrvatsku. Neki su ostali ovdje, neke su vraćali iz drugih zemalja EU zbog Dublinske Uredbe, a neki su ostali izvan EU – u BIH. Hrvatska je potom bila kandidatkinja za Schengen te je u tom procesu trebalo udovoljiti brojnim zahtjevima EU. Tada su se počela objavljivati svjedočanstva o nasilnim i nezakonitim protjerivanjima iz Hrvatske – najpoznatiji je slučaj u kojem je smrtno stradala 6-godišnja djevojčica Madina iz Afganistana. Madinina obitelj je tužila Hrvatsku zbog smrti svoje kćeri i pobijedila na Europskom sudu za ljudska prava. Mislim da to mnogo govori o tome kako se Hrvatska i EU odnose prema migrantima. Na našim granicama, u šumama i rijekama – ljudi gube svoje živote. Oni koji su vidljivi u društvu i imaju status – se bore za život jer je integracijska politika i praksa nikakva. Od 2019. godine Hrvatska nema Integracijski akcijski plan.
Posljednjih godina sve je više migrantskih radnika u Hrvatskoj – koji su brojčano nadmašili izbjeglice, a na njih se Integracijska politika RH ne odnosi. Hrvatska je strance izbacila iz svoje integracijske politike tamo negdje 2014.godine jer je tadašnja procjena bila da njima ne treba integracija. Danas vidimo da je to bila pogrešna odluka. Integracijska politika treba uključivati sve, a kada se borimo za bolje plaće i radne uvjete – onda to isto tako trebamo činiti za sve. Nažalost, danas se uvoze strani radnici da bi radili za onu plaću za koju Hrvati više ne žele raditi. A s tom plaćom koju primaju uzdržavaju svoje obitelji na drugom kraju svijeta dok u Hrvatskoj žive u nehumanim uvjetima.
Scena iz dokumentarnog filma ‘Snajka: Dnevnik očekivanja’
I Vaš suprug Mirsad, se kroz Udrugu Status M bavio ljudskim pravima i rodnom ravnopravnosti i radio kao edukator u programu pozitivnog roditeljstva i to s očevima u kaznionicama u Hrvatskoj, a radio je i s migrantima?
Mirsad je surađivao s nekoliko udruga u Hrvatskoj – suradnja sa Status M je bila značajna zbog iskustva rada s očevima u kaznionicama u Hrvatskoj, ali i zbog radionica za muškarce migrante o rodnoj ravnopravnosti. Surađivao je i s udrugom ROM HR – gdje je radio kao edukator mentor za mlade Rome u školama. Na Kosovu je surađivao s fondacijom Care International koje je razvila edukacijske programe za muškarce. No danas je fokusiran na glazbu koja je njegova prva ljubav. Mirsad je bubnjar koji svira s raznim autorima i izvođačima u Hrvatskoj i izvan nje. To su bili, a neki još i jesu: Edo Maajka, Mario Rašić, Yoghi Lonich, Toni Starešinić, Regis Kattie, Nikola Marjanović, Davor Doležal, Zvonimir Bajević; s bendovima Balkanzoo, Azil Jazz Trio, Davor Doležal Quartet itd. Ovo ljeto je bio polaznik prvog Ponta Lopud Jazz Festivala na Lopudu gdje je svirao i učio od vrsnih glazbenika.
