Piše: Ivana Perković Rosan
Ravnateljicu Drame zagrebačkog HNK, splitsku redateljicu Nenni Delmestre većina poznaje po njenim brojnim nagrađivanim predstavama, no manje je poznato da je ova iznimna žena nekad bila najbolja mlada tenisačica u bivšoj Jugoslaviji. Sa sportskom stipendijom otišla je u 18-oj godini studirati u Sjedinjene Američke Države i na kraju je završila dva fakulteta. S ovom svestranom umjetnicom razgovarale smo o Americi nekad i sada, o položaju žena u kazališnom svijetu, kao i o premijerama koje nas iščekuju u zagrebačkom HNK.
U novoj sezoni spremate niz dramskih premijera, možete li nam otkriti malo više o tome?
Pripremamo četiri premijere na glavnoj sceni, među kojima su hrvatski klasik, Begovićev ‘Pustolov pred vratima’ u režiji Helene Petković, Shakespeareovu dramu ‘Mjera za mjeru’ u režiji Ivana Plazibata, praizvedbu drame Tomislava Zajeca ‘Nestajanje’, koje je dobilo Nagradu Marin Držić, u režiji Dore Ruždjak Podolski, te veliki svjetski hit ‘Nebeski svod’, proslavljene engleske spisateljice Lucy Kirkwood. Također pripremamo i dvije praizvedbe u tonskoj kabini; autorski projekt ‘Zbilja’, Tomislava Šobana, i projekt ‘Fafarikul’ Ivana Planinića i Mirne Rustemović, baziran na istoimenoj zbirci priča Đurđice Čilić.
Svi su ovi projekti stilski različiti, ali su donekle objedinjeni pitanjima zašto nam se nešto događa i zašto isto ponavljamo?
15. listopada na programu je prva dramska premijera ‘Zbilja’ s Ninom Violić i Livijom Badurinom?
Da, radi se o svojevrsnom kazališnom eksperimentu, koji je započeo razmišljanjima o tome što nas danas povezuje s Beckettovim teatrom apsurda, razvijao se inspiriran idejama s predavanja fizičara Richarda Feynmana, a gdje će završiti još ne znamo, ali je sigurno da će u njemu biti utisnuti umjetnički senzibiliteti Nine Violić, Livija Badurine, Tomislava Šobana i dramaturga Marina Lisjaka.
‘Zbilja’ je prva ovosezonska dramska premijera zagrebačkog HNK, Nina Violić i Livio Badurina / Foto: HNK u Zagrebu
Prošle ste godine režirali ‘Plodnu vodu’ Marine Vujčić. Bilo je to drugi put da režirate u HNK nakon 1996., kakav je bio osjećaj vratiti se na isto mjesto u sličnoj ulozi nakon 26 godina?
Bilo je lijepo, ali moram priznati da nisam ovih 26 godina previše razmišljala o tome kako ne radim u HNK-u u Zagrebu, osim kada bih pročitala da su me u tom periodu neki intendanti najavljivali. Radila sam u puno drugih kazališta u zemlji i inozemstvu, pa nije bilo vremena sjetiti se da je prošlo 26 godina od HNK u Zagrebu. Bilo je i malo tužno jer iz naše Hedde Gabler više nema Ene Begović, Bože Oreškovića i Melanie Dugandžić. S druge strane, jako sam sretna što radim s ovako sjajnim glumicama i glumcima.
Imate li u planu neki novi redateljski projekt?
Imam, naravno, režija je moj poziv, i ne bih bila sretna da nemam planova za nove projekte, ali ne bih za sada otkrivala gdje i što.
Koliko se položaj žena u kazališnom svijetu promijenio od Vaših početaka?
Mislim da se društvo u zapadnoj civilizaciji kojoj pripadamo generalno dosta promijenilo nabolje u tretmanu žene kao ravnopravnog sudionika na tržištu rada za visoko kvalificirane profesionalce. Umjetnost tu uvijek prednjači i osobno nisam nikada doživjela neku diskriminaciju ili diskreditaciju zato što sam žena. Naravno, to još nije idealno, ima tu još puno posla i nelagode kada osjetite da još uvijek postoje neki muškarci kojima smeta ravnopravnost spolova.
Žene su sada na dosta vodećih položaja, a puno lakše dolaze i do redateljskih angažmana?
Što se režije tiče, kada sam ja počinjala bila je relevantna samo Ivica Boban. Danas imamo cijelu plejadu izvrsnih redateljica srednje i mlađe generacije i mislim da se ni jedna više ne mora boriti s predrasudama što se bavi nečim što je donedavno bio “muški” posao. Kolegice redateljice su odreda “jake igračice” i ne bojim se za njihovu budućnost.
Uz Poslovnu ravnateljicu Paolu Beltrame, od pet članova Uprave HNK u Zagrebu četiri su žene – na fotografiji ravnatelj Baleta Massimiliano Volpini, intendantica Iva Hraste Sočo, ravnateljica Opere Željka Barišić Pulig i ravnateljica Drame Nenni Delmestre / Foto: HNK u Zagrebu
Mnogo se govori i o potrebi decentralizaciji potpora u kulturi, koliko je teže redateljima/redateljicama izvan Zagreba?
Iz mog osobnog iskustva mogu reći da je dosta teško dobiti režiju u Zagrebu, ako nemate osiguran smještaj. U svojih 37 godina bavljenja kazalištem, u slovenskim kazalištima sam režirala 17 predstava, a u Zagrebu 5?! To je nešto što nikada nisam mogla razumjeti. Zagrebačkim kazalištima nije problem dovesti nekoga s kraja svijeta i osigurati mu smještaj, ali je problem ako netko iz drugih gradova Hrvatske mora imati smještaj na dva mjeseca. Takvim se kriterijima u HNK-u ova uprava ne vodi jer želimo da su svim kvalitetnim umjetnicima koji se uklapaju u naše programe, vrata otvorena. Potpore u kulturi na nacionalnoj razini ovise o ljudima koji procjenjuju kvalitetu programa i realnu mogućnost realizacije. Ako želimo imati kulturniji, napredniji, inteligentniji, obrazovaniji narod onda je nužno da i manje sredine dobiju sredstva za svoje kulturne projekte.
Studirali ste u Americi, a tamo ste otišli s 18 godina jer ste dobili stipendiju kao najbolja mlada tenisačica u tadašnjoj Jugoslaviji. Koji je bio prijelomni trenutak kada ste shvatili da tenis ipak nije vaš poziv, a da kazalište jest?
Nije bilo nekog prijelomnog trenutka, ali se sjećam jednog “incidenta” na turniru u Keniji. Bila sam u trećem razredu gimnazije, obzirom da sam izbivala tri mjeseca s nastave morala sam polagati ispite. Tako sam za ispit iz književnosti između teniskih mečeva čitala Dostojevskoga. U jednom meču, dok sam se pripremala servirati udarala sam lopticom o zemlju puno više nego što je to uobičajeno, sudac me opomenuo da je vrijeme za servis, ali ja ga nisam čula jer sam mislila na Raskoljnikova. Nakon toga je prošlo još puno mečeva, puno ispita, i taj neki crv koji je bušio unutra, ta teatarska zaraza, formirala se u potrebu da kroz taj način artikuliram neke svoje misli i emocije.
Kao bivša sportašica Nenni Delmestre sudjelovala je na konferenciji ‘Uspješne u sportu, uspješne u poslu’ u listopadu 2023. u organizaciji HGK-a i HOO-a / Foto: Antonija Dujmović
Možete li usporediti Ameriku nekada i sada?
“Moja Amerika” s kraja sedamdesetih i polovinom osamdesetih bila je zemlja ljubaznih, toplih,tolerantnih i širokogrudnih ljudi. Ovu Ameriku, u kojoj svaka budala može kupiti automatsko oružje i pobiti desetke ljudi, ja više ne prepoznajem. Žalosna sam i uplašena u što se pretvorila jedna sjajna zemlja koja je uistinu davala mogućnost svim sanjačima spremnima da pošteno rade.
Osim kazališne režije u Americi ste završili i studij tehnologije komunikacija. Čak ste jednom dobili priliku pisati za New York Times o Olimpijskim igrama u Sarajevu. Je li Vam novinarstvo kao zanimanje ikad bilo opcija?
Nisam se nikada mislila baviti novinarstvom. Pišem teško i dugo, treba mi puno riječi da izrečem nešto jednostavno. Da sam tada prihvatila ponudu glavnog urednika New York Timesa možda bih se izvježbala i nešto naučila, ali nikada neću znati, tko mi je kriv, ha, ha…
Što vas najviše veseli?
Kad “anđeo proleti preko pozornice”, onaj trenutak na probi ili predstavi kad nešto klikne i znam da je to ono pravo. A onda more, brod i pogled prema horizontu…
