Piše: Nika Šintić
U Anićevom čuvenom Rječniku hrvatskoga jezika žena se određuje kao: 1. ‘odrasla osoba ženskoga spola; žensko’, 2. razg. ‘bračni drug ženskoga spola’ te 3. (mn) razg. ‘osobe koje spadaju u poslugu ili radnu snagu’, a muškarac je jednostavno ‘odrasla osoba muškog spola; muško’; daljnje elaboracije, primjeri i učestali izrazi za muškarca nisu dani. S druge strane, rubrika s ustaljenim sintagmama za ženu vrlo je živopisna; prije svega navodi se ‘javna žena’, što se, kako stoji u pojašnjenju, ne odnosi na ženu u javnom prostoru, nego na prostitutku; sljedeći je primjer ‘lake žene’, dakle one koja je ‘lako osvojiva’ i ‘lako stupa u intimne odnose’, a odmah potom imamo ‘ženu iz stripa’, odnosno ‘nacrtan izmaštan tip idealno privlačne žene’. Uz priloge ‘ženski’ i ‘muški’ slika je nešto drukčija; ovo prvo tiče se tek ‘ženskog načina, na način žena’ (a kakav je to točno način, na nama je da izmaštamo) dok se ‘muški način’ dodatno obrazlaže kao ‘odlučan, hrabar, smion i odrješit’.
Možda bi se samom Vladimiru Aniću, velikom jezikoslovcu koji je preminuo 2000. godine, ovakvi stereotipi i mogli progledati kroz prste spomenuvši se bezvremenske istine da je svaki, pa i najbriljantniji um, uvijek ograničen pameću svoga vremena, ali to se isto ne može reći za Hrvatski jezični portal koji je dotične definicije preuzeo i digitalizirao, tako da ih i danas, u 2023. godini, uzima kao važeće.
Bi li u pitanju mogao biti tek izostanak suvremenijeg jezičnog priručnika koji bi opsegom i kvalitetom parirao Aniću? U tom bi se slučaju mogao dopustiti pokoji bezazlen prežitak seksizma, kada nam je svima bjelodano da on više ne odražava stvarnost.
Samo, upravo je u tom odražavanju problem. Kada bi jezik doista bio umrtvljen sustav znakova s vlastitom, hermetičnom egzistencijom, strogo odvojenom od društvene realnosti, tada bismo se i mogli zadovoljiti navedenim odredbama i sagledati ih u vakuumu. Međutim, čak i da jezik uzmemo kao puko sredstvo komunikacije, nedvojbeno je da kao sredstvo komunikacije on tu komunikaciju uvjetuje – a to posve mijenja stvari: komuniciranje je neophodno za izgradnju odnosa, a totalitet odnosa, u svoj svojoj razgranatosti, u suštini nije ni više ni manje nego duh nekoga vremena; dakle, jezik ne može biti tek odraz stvarnosti, već nešto što tu stvarnost su-stvara. Filozofkinja Rada Iveković mi o ‘tvorbenoj’ naravi jezika kazuje sljedeće: „Jezik je društvena institucija, kao i mnoge druge. On ima istu strukturu kao i društvo, naravno u drugoj dimenziji ili mediju, tj. u riječima koje nam kondicioniraju mišljenje.“ On je, nastavlja Iveković, „i sam tek ljestvica, tako da ne postoji apsolutno ‘dostignut osviješćeni jezik’, već samo stremljenje ka njemu kao idealu. Tako da se jezik, kao živ organizam, uvijek nanovo prilagođava zadatim prilikama i polako evoluira, a zna i nazadovati.“
Odnosi moći sukonstituirani navedenim rječničkim odredbama jasno ukazuju na spolnu neravnopravnost, koja se često tumači i kao nevidljivost žena u jeziku. No, Iveković drži da su žene itekako uključene u društvo, ali kao niže rangirane, odnosno subalterne: „Podređenost žena je prastara, povijesno starija od većine ostalih nejednakosti, pa ju je teško iskorijeniti jer djeluje u sklopu sa svim drugim binarnim diskriminacijama.“
Usprkos tome, neke lingvistice i lingvisti ističu da na gramatičkoj razini diskriminacije uopće ne može biti, jer je u tom smislu jezik zatvoren sustav s vlastitom logikom, tako da pažnju treba usmjeriti na leksik, ustaljene sintagme i fraze. U takvom se diskursu ističe da se paralelna upotreba množine za muški i ženski rod protivi jednoj od temeljnih značajki jezika, a to je ekonomičnost; supsumiranje muških i ženskih pripadnika neke skupine pod muški rod nije, kažu, nimalo diskriminatorno, jer on a priori označava – i muški i ženski rod; uostalom, čak i u slučajevima udvajanja množine teško se može doskočiti činjenici da predikat muškoga roda povezuje sva tri roda, pa ćemo stoga svejedno reći da su, recimo, studentice i studenti pristupili ispitu.
Nije li, doduše, upravo u ovom pokušaju ograđivanja pojedinih jezičnih sfera od kritike razvidan stanoviti jezični purizam? On pak predstavlja zasebnu problematiku, premda se valja prisjetiti i toga da, po Radi Iveković, nacionalizam (koji redovito stoji iza težnji za čistim jezikom) uvijek dolazi u paketu s patrijarhatom; oni su, kaže, „aspekti iste stvari, iste moći koja se raspoređuje i djeluje na svim poljima. Jezik im je glavni instrument i medij, pa će jezični purizam, kojeg brane patrijarhalne i nacionalne institucije, naravno biti i patrijarhalan i nacionalan i izmišljati jezik što različitiji od susjednog.“
Već je i samo poimanje jezika kao živog organizma, kao elastične, rastezljive smjese umjesto gramatičkim bedemima opasane utvrde koju valja čuvati od stranih i nečistih elemenata, na neki način trn u oko patrijarhalnom sustavu koji se jezikom reproducira, jer pokazuje da taj isti jezik uvijek može biti sredstvo otpora.
Upravo je obračun s rodnom nejednakošću u jeziku predmet bavljenja feminističke lingvistike, interdisciplinarnog naučnog područja koje je 15. rujna na Filozofskom fakultetu u Zagrebu proslavilo svoju polustoljetnu obljetnicu. Za njegov početak, ističe kroatistkinja Tatjana Pišković, jedna od organizatorica međunarodnog znanstvenog kolokvija Pedeset godina feminističke lingvistike: odjeci u kulturi i društvu, uzima se 1973. godina, kada je američka lingvistkinja Robin Lakoff objavila članak Language and Woman’s Place. Taj se događaj smatra prijelomnim jer jasno definira načine jezične diskriminacije žena i mobilizira feministice u njegovu istraživanju i suzbijanju. Lakoff tvrdi da se rodna nejednakost u jeziku provodi na dva načina: prije svega, ženino izražavanje normira se kroz odgoj i obrazovanje, i u tom smislu ulazi u širi obzor podučavanja o damskom ponašanju. Ženski vokabular posljedično sadrži više naziva za boje, više modalnih izraza i intenzifikatora te gramatičkih i leksičkih ‘ublaživača’; žene si dopuštaju tek slabije psovke, dok su u divljenju, odobravanju i afektivnosti daleko ekspresivnije. Ženski se govor stalno podvrgava korekcijama, pa je tako napučen kurtoaznim frazama, isprikama i svojevrsnim oklijevanjima pri izricanju tvrdnji.
Druga se razina očituje u leksiku, ali i u gramatici; Lakoff i mnoge druge feministice po tom su pitanju krajnje nedvosmisleno pozicionirane, tvrdeći da je i uporaba generičkog muškog roda, ma koliko ona bila ‘ekonomična’ i utoliko ‘prirođena’, jasan pokazatelj rodne asimetrije. Leksik, što će priznati i neki konzervativniji jezikoslovci, vrvi živopisnim pejorativima za žene, služeći se svim bogatstvom faunskog svijeta da bi oslikao ženinu blesavost (pa slušamo da su žene kokoši, tuke, koze, krave, krmače i kuje) ali i lepezu vulgarizama da bi posramio njezinu seksualnost (palandra, flundra, drolja, kurva) ili je ismijao zbog nepristalih karakteristika (oštrokondža, rospija, babetina). Svi ovi izrazi, naglašava Tatjana Pišković, daleko okrutnije upućuju na žene negoli je slučaj s njihovim ekvivalentima za muškarce (ako takvi uopće postoje).
U Hrvatskoj se rodnolingvističke teme oprezno otvaraju već sedamdesetih, a naročito osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada se u kroatistici počinje intenzivnije pisati o problematici mocijske tvorbe. Mocijska tvorba odnosi se na izricanje spola sufiksom u situacijama kada od oznake jednoga spola nastaje imenica za oznaku suprotnog spola, primjerice mačak – mačka, gledatelj – gledateljica. Mocijskih je parnjaka najviše među profesijskim imenicama, a kako su žene sve više počele popunjavati razne poslovne i radničke kontingente uslijed urbanizacije SFRJ i masovnih migracija radništva na Zapad, tako je normiranje ovoga područja postalo sve aktualnija tema.
Organizacija koja je među prvima u Hrvatskoj pokrenula priču o rodno osviještenom jeziku je Centar za ženske studije, formiran 1995. godine. U razgovoru s jednom od osnivačica Centra, kustosicom, etnologinjom i sociologinjom Željkom Jelavić, doznajem da je program Ženskih studija pokrenut s idejom otvaranja ženama različitih profila i orijentacija koje bi stečeno znanje i perspektivu mogle primjenjivati u vlastitim područjima djelovanja. Razlog je tomu sveprisutnost rodne neravnopravnosti, koja se prelijeva u mnoge društvene, javne i uopće životne sfere. Zato je, kazuje Jelavić, bilo važno ukazati na ulogu jezika u pronošenju patrijarhalnih vrijednosti. Održavane su tako raznolike sesije s ciljem višedimenzionalnog pristupa jezičnoj neravnopravnosti, primjerice predavanja lingvistkinje Rade Borić te radionice ‘orodnjenog’ govora, koje su uključivale ne samo korištenje ženskog roda za referiranje na sebe ili neku skupinu žena (‘ja sam profesorica’, a ne profesor; ‘mi smo gledale film’, a ne ‘mi smo gledali film’), nego i promjenu ustaljenog izričaja, napose u kontekstu rodno uvjetovanog nasilja: žene se, recimo, poticalo da kažu da su preživjele seksualno nasilje, a ne da su njegove žrtve (što bi bio uobičajen pasivan, objektiviran govor). Također su održavane i vježbe javnog nastupa, usmjerene naročito na osnaživanje političarki da prigrle ‘orođeni’ jezik i da pri obraćanju građankama nastupaju iz rodno osviještenih pozicija. Polaznice s Filozofskog fakulteta tih su dana sastavile i prijedlog o uvrštavanju ženskog roda u statut fakulteta, koji je koristio isključivo muški rod unatoč daleko većem omjeru studentica spram studenata, no taj pokušaj bio je odbijen.
Za proboje u podizanju svijesti o prikrivenoj diskriminaciji u jeziku zaslužan je i Ured za ravnopravnost spolova, koji je još 2006. godine obvezao Državni zavod za statistiku da uskladi Nacionalnu klasifikaciju zanimanja sa Zakonom o ravnopravnosti spolova, tako da sva zanimanja budu iskazana mocijskim parnjacima. Ured je utjecao i na uvođenje kriterija ravnopravnosti spolova u Udžbenički standard, a na njihov je prijedlog u Zakon o akademskim i stručnim nazivima i akademskom stupnju unesen jezični standard za sadržaje svjedodžbi i diploma.
Dakle, jezikoslovkinje i feministice polako su počele osvajati patrijarhalne jezične oblasti, unoseći velike promjene na institucionalnom nivou. To potvrđuje obveza promicanja rodno osjetljivog jezika u državnim tijelima i jedinicama lokalne i područne samouprave te u javnom govoru i medijima, uvrštena u Nacionalnu politiku za ravnopravnost spolova od 2011. do 2015. godine, kao i naglašavanje slične dužnosti za novinarke i javne ličnosti u novom Nacionalnom planu za ravnopravnost spolova do 2027. godine. Bitno je spomenuti da se jezično orodnjavanje na sjajan način odrađuje u i djelima mlađih generacija domaćih književnica i pjesnikinja.
Ipak, valja se prisjetiti i nazora Rade Iveković da jezik nije apsolutan, dovršen i dovršiv, pa se slijedom toga u njemu uvijek može i napredovati. A ovu činjenicu svakako potvrđuju rječničke baze hrvatskog jezika.
