Antonija Dujmović
Osamdesete godine 20. stoljeća u kolektivnom pamćenju ostaju kao izrazito živopisno razdoblje snažnog kreativnog naboja. Upravo o tom periodu u svojoj novoobjavljenoj knjizi Kronika sretnih trenutaka piše kazališna redateljica, doktorica teatrologije i redovita profesorica na Odsjeku Produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Snježana Banović. Iz rakursa akterice društvenih zbivanja tog vremena, autorica je složila mozaik od 15 poglavlja u jednu dramaturšku cjelinu opisujući tako dekadu koja je oblikovala njezinu generaciju. U knjizi se našlo preko 150 lica i likova – od članova obitelji i prijatelja do različitih osoba s književne, kazališne, muzičke, novinarske i šire društvene scene. U intervjuu za Žene i mediji autorica Banović dala je osvrt na jednu društvenu epohu ali i širi uvid u stvarnost promatranu iz ženske perspektive.
Do sada ste objavljivali teatrološke knjige, što Vas je potaknulo na pisanje Kronike sretnih trenutaka?
Teatrološke knjige i dalje pišem: dopunjavam svoju prvu knjigu Država i njezino kazalište za drugo izdanje, a završila sam i rukopis nove knjige pod naslovom Prokletnice koja je ustvari gusta mapa zaboravljenih umjetnica hrvatskog kazališta – sveukupno njih 13, a koje su djelovale u rasponu od početka 19. do polovine 20. stoljeća. Krajnje dirljivo štivo o tužnim sudbinama hrvatskih kazališnih velikanki (jedna je filmska!), uglavnom glumica i pjevačica koje su padale brže ili polaganije u zaborav povijesti, ali i uvid u osnovne principe tradicionalnog „kreiranja“ našeg kazališta od strane muških glava. Koje, za razliku od ženskih uvijek ostaju dublje i duže u povijesti. A na Kroniku sretnih trenutaka me potaknulo vrijeme. Ono koje je prošlo, ono koje traje u sve većoj nostalgiji prema osamdesetima i ono koje dolazi: da generacije koje dolaze – kao ona mog troipolgodišnjeg unuka – imaju iz čega čitati o vremenu o kojem je premalo pisano. Ipak, metodika kojom sam se vodila u pisanju ove knjige ne razlikuje s puno od one kojom se služim pri pisanju teatroloških knjiga – ekstenzivno istraživanje prethodi pisanju. Drugačije je jedino to da sam u ovom slučaju glavno lice knjige ja, ali i moj rodni grad Zagreb, a sporedno kao i u prethodnoj knjzi o HNK u Zagrebu 1945. – 1955. – Jugoslavija, zemlja koje već dugo nema, a u kojoj sam proživjela skoro pola života.
Koliko je u tim zapisima sretnih trenutaka subjektivne retrospekcije na jedno mladenaštvo, a koliko objektivnog ozračja tog vremena?
Pola-pola, otprilike. Knjiga osim osobnih sjećanja, osim moga kruga ljudi te događaja u mojoj bliskoj okolini, daje širok uvid u politički, ekonomski i nadasve društveni segment jugoslavenske države u zadnjoj i vjerojatno najdinamičnijoj i najturbulentnijoj dekadi njezina postojanja. Okvir je širok i historijski točan, slika u okviru je moja, da budem slikovitija. Negdje vrlo vjerna originalu, a negdje se miješa s fikcijom – gdje jedno prestaje, a drugo počinje čitatelju ni ne može biti jasno. A ni bitno. Kao u nekom starom albumu s obiteljskim fotografijama, nije vam baš poznato tko su svi ti ljudi na svim slikama, ali uživate u njihovim pozama i izrazima lica…
Predstavljanje knjige ‘Kronika sretnih trenutaka’ / Foto: Anto Magzan
Prošle su četiri decenije od opisanog razdoblja, je li bilo teško prizvati u sjećanje sve te događaje? Kako je tekao proces pisanja, kako ste to osobno proživljavali?
Nimalo. Bilo je jako zanimljivo i jako poticajno, jedno je vodilo drugome, nešto kao kad slažete veliki puzzle pa se fragmenti odjednom sami slože u sliku. Na primjer, poglavlje o Slavenki Drakulić – ujedno i poglavlje o feminizmu u čemu je ona bila pionirka – vodilo me logično prema poglavlju o Poletu, tj. o novinarstvu tih godina. Sjećanja na rad u Poletu otvorila su odmah i duboko pohranjena sjećanja o mnogim licima koja su ga vodila, ali i prema jednom mom tekstuljku o Šerbedžiji, kontekst kojeg sam raspisala u poglavlju o njemu, tj. o nevjerojatnom utjecaju koji je taj čovjek imao na našu cjelokupnu kulturu i ne samo kulturu – danas takvu slavu nema nitko pa zvuči kao fantastika. Potom, poglavlje o Studentskom centru je ustvari poglavlje o Novom valu, ono se direktno, po mapi Zagreba otvara na poglavlja o Kavkazu pa na ono o Zvečki pa na ono o Blatu… Ima stroge unutrašnje logike i dramaturgije kako su poredana i kako su tematizirana poglavlja – sveukupno njih 15.
Na predstavljanju knjige ‘Kronika sretnih trenutaka’ u HND-u tražio se primjerak više / Foto: Anto Magzan
Bila su to neka drugačija vremena koja nam se iz današnje perspektive ponekad čine opuštenijima, ljudskijima… Jesu li ‘lude’ osamdesete bile zapravo ‘pametne’?
Ne čine se opuštenijima, s jedne strane su to bile, a s druge strane nisu, ovisi koji kontekst otvarate. A godine? Svaka je bila različita jer su promjene koje su se događale bile duboke i česte. Dakle, godine su bile različite, ali mogu li se okarakterizirati „pametnima“, doista ne znam. Pametno je bilo puno ljudi iz moje i starijih generacija, bila sam klinka koja je takve voljela slijediti i od njih učiti, u više se poglavlja to u knjizi i pokazuje. Poznati, ali i nepoznati ljudi, uzori kakve sam imala sreću slijediti i od njih učiti, s njima provoditi puno vremena.
Što Vam u društvenom kontekstu nedostaje iz tog vremena?
Samo ljudi kojih više nema, previše ih je. Zar mislite da mi nedostaje par-nepar vožnja ili prazni dućani u kojima se čeka red za kavu? Ništa od tog hardvera mi ne nedostaje, ali mi nedostaje sav softver, da se slikovito izrazim.
Žene i djevojke iz osamdesetih i danas – u čemu bi po Vama bila najveća razlika?
Teško mi je nabrojiti sličnosti, razlike su prevelike. Mi smo se uglavnom uspješno, iako teško, izborile za ravnopravnost na svim planovima, od kuće preko škole pa do posla i položaja. Drugo, ne sjećam se cura kojima bi netko poput notornih Kardašijanki bio uzor, kao što je to danas. Sve opet moramo ispočetka, mi stare (ali nimalo umorne!) uz dužno poštovanje prema mlađim generacijama feministkinja koje imaju zapažene reakcije na redovite skandalozne muške postupke u javnosti. Predsjednik države, ministri, sve te „elitne“ face poput akademika, profesora i tiražnih pisaca ispuštaju svoj mizogini, prečesto vulgarni gnoj svakodnevno. Poslušajte kako redoviti profesor moje Akademije dramske umjetnosti urla na studenticu. Nikom ništa. Moćnicima je to očito modus vivendi.
‘Kronika sretnih trenutaka’ iz perspektive protagonistice novovalne scene Snježane Banović
Imate iskustvo rada u medijima, kako gledate na to da se žene, unatoč njihovim zavidnim profesionalnim karijerama, u medijima često predstavlja kao nečije supruge, djevojke ili kćeri?
To rade medijska estradna spadala koji se ne mogu nazvati novinarima. Takve ne pratim, ne zanimaju me. Vaše pitanje otvara drugu temu, a to je medijska slika Hrvatske. Rijetki su koji odolijevaju primitivizmu, posluhu prema vlasti i estradizaciji. Rezultat tranzicijskog neuspjeha. Naše novinarstvo, baš kao i naše kazalište nikada nije prošlo tranziciju.
Što kao dugogodišnja redateljica mislite o današnjoj poziciji žena u Vašoj profesiji? Uočavate li napredak u odnosu na vrijeme Vaših profesionalnih početaka?
Ima puno žena za koje mi je drago da su se probile i uspjele svojim radom i znanjem, no ima i takvih koje su se probile preko interesno-političkih veza, s takvima sam u ratu, često i na sudu jer im strašno smetaju moje kritike pa me tuže za klevetu. Dvaput sam otkad se bavim kritikom sustava završila na Kaznenom sudu, oba puta su me tužile intendantkinje HNK. Prvu sam dobila, s drugom sam još uvijek „u proceduri“. Njihove sudbine u kazalištu su paradigma stanja duha u našoj kulturi: posluh, ovisnost o moćnim muškarcima, napuhani marketing i ispod-prosječnost s elementima SF horrora u djelovanju.
Vaš opus kazališne redateljice upućuje da ste dosta posvećeni ženskim autorima, slučajno ili svjesno?
Slučajnost mi nije draga kategorija, uglavnom sve radim svjesno i planski, tako je bilo i dok sam režirala. Režija je međutim odavno postala samo moj hobi, odlukom „velikih cura i dečki“, naših moćnika i moćnica koji su se dogovorili da ja ne znam režirati, a da osim toga imam predugu jezičinu koja im ide na živce. Eto, posljednji sam put u nekom javnom zagrebačkom kazalištu režirala 2005. godine. Sljedeće će se prekinuti ta otužna statistika: režirat ću u HNK Paraćevu Juditu što će biti moj redateljski debi u zagrebačkoj Operi. Opet ženska tema, opet suvremeni predložak na klasičnu temu, to najviše obožavam u kazalištu, takav repertoar. K tome, em drama, em glazba, fantazija!
Što Vas najviše inspirira u Vašem znanstvenom radu?
To što mi je hrvatska teatrologija ostavila puno praznih, neobrađenih niša pa su moje dvije knjige o HNK jedine u njezinoj povijesti koje obrađuju neko razdoblje u bogatoj povijesti našeg teatra. Do mene ih nitko nije pisao. Osim toga, sva ta arhivska građa koja čeka moje ruke da ih prijeđe, to je neopisivo zadovoljstvo, rad u arhivima u kojima se osjećam kao kod kuće.
Bavite se kulturnim politikama, koliko je teško iznjedriti neke promjene u tom pogledu?
Sada je to već nemoguće, izgubili smo više od 30 godina u kojima je trajala borba – ali za status quo. I na lokalnim razinama i na onoj državnoj. Kulturna politika se odavno pretvorila u socijalnu i interesnu. Ne vjerujem više u promjenu s velikim P., predugo jesam, izgubila pritom previše energije na uvjeravanje ovih i onih da se moraju primiti posla inače ostajemo bez zraka. Dišemo sad na disalice, znači – jedva i slučajno.
Što bi bila Vaša najveća kritika vremenu u kojem živimo?
Nedostatak osjećaja i potrebe za modernitetom, na vlasti je predugo konzervativizam, zaostali smo u vremenu i prostoru, uski smo i mali, prepuni mržnje na drugo i drugačije. Okupirala nas je najjeftinija moguća estrada, u svemu.
Što Vas danas privatno najviše veseli?
Moj unuk Oliver, boravci u našoj kući u Gorskom kotaru s mojom djecom i prijateljima. I putovanja: ona u Pariz, moj drugi najdraži grad nakon Zagreba gdje imam i najviše prijatelja i ona u Grčku koju obožavam i gdje također imam divne prijatelje pa se na obje destinacije seljakam od jednih do drugih i živim tamošnji život, mimo turističkih ruta, lokacija i atrakcija. Turistička putovanja ne podnosim, s njima sam završila. Idem za srcem, često na ista lijepa mjesta na kojima sam i prije bila, u iste ulice, muzeje i kazališta, u iste bistroe u Parizu i taverne u Ateni.
