Josipa Bubaš
Razgovarala sam s Anom Danom Beroš, arhitekticom, umjetnicom i aktivistkinjom koja u fokus djelovanja stavlja migracije. Boravila je u brojnim migrantskim naseljima, a djeluje kroz diskurzivne i umjetničke projekte. Razgovarale smo o iskustvu rada na terenu, motivaciji i proširenom shvaćanju arhitekture.
Josipa: Tvoj rad često tematizira migrantske krize, odakle taj interes?
Ana Dana: Interes za migracije i ponajprije za ilegalizirane migrante – ovdje činim distinkciju da ljudi ne mogu biti ilegalni rođenjem, ili neposjedovanjem ispravnih isprava – krenuo je još za vrijeme studija. Kao studenti, imali smo svoju skupinu ARCHIsquad – odred za arhitekturu savjesti koji smo pokrenuli 2006. godine. U to vrijeme, vratili smo se iz nekih drugih konteksta, zemalja tzv. Trećeg svijeta ili Globalnog juga i željeli smo činiti neke promjene u Zagrebu. Jedan od projekta koji nam se učinio zanimljivim bio je pozivni natječaj, a u tom trenutku nismo znali da se radi o građevinskom tenderu, za preuređenje Centra za prihvat stranaca – Ježevo, koji je čini mi se tada u Hrvatskoj bio jedini centar detencijskog tipa. Nevezano uz to, moja majka kustosica Nada Beroš bavila se temom migracija i migranata, kao osnivačica nezavisnog međunarodnog projekta Motel Ježevo ranih 2000-ih. Zapravo, migracije su prisutne u mojoj obiteljskoj povijesti. Osim naravno iskustva rata 90-ih, očeva obitelj koja je iz Dalmacije, bila je u izbjeglištvu, odnosno u zbjegu, u El Shattu. Godine 2013. u sklopu poziva na izlaganje na Venecijanskom bijenalu arhitekture, izabrala sam temu koja e ponajprije ticala arhitekture prihvatnih centara i arhitekture izbjegličkih logora na udaljenom talijanskom otočiću Lampedusa, koji je prva točka ulaska migranata, prvenstveno iz Afrike, a poslije iz Azije u Europu. To je bilo prije prvog velikog vala, takozvanog ljeta migracije 2015. godine, međutim Lampedusa je već u javnom mnijenju i međunarodnim medijima bila metafora čekaonice pred Tvrđavom Europe. Tada sam počela ozbiljnije odlaziti na terene, bilježiti i dokumentirati, počevši od Lampeduse, Mediterana, a kasnije sam nastavila kroz mnoge druge umjetničko-istraživačke projekte unatrag desetak godina. Uistinu sam prošla puno poprišta migracija i pograničnih područja – od sirijske granice u jugo-istočnoj Turskoj, grčkih otočja, ponajprije Lezbosa, takozvane Balkanske rute koja se otvorila na prijelazu iz Makedonije i Grčke, pa čak i Calais i nekadašnji izbjeglički grad Jungle u njegovoj blizini, na obali kanala La Manche, u neposrednoj blizini kilometarske linije podzemnih bunkera iz Drugog svjetskog rata, tzv. Atlanstkog zida koji je podizao Hitler. U svim tim radovima, koji su nekada bili istraživački, samostalni, ali vrlo često i u suradnji s umjetnikom Matijom Kraljem, posebice kad su bili filmski dokumentirani. Uvijek bismo stizali na teren u kašnjenju, trudili smo se ne prikazivati „spektakularnu“ ljudsku patnju nego bilježiti ostatke migracija i neuobičajene, neprikazivačke kadrove poput tragova ljudskih nastambi, privremenih šatorskih naselja. U Grčkoj smo neko vrijeme proveli istraživajući i volontirajući u suradnji s organizacijom Are You Syrious?. Čak smo i podizali školski centar, konstrukciju nadstrešnice pred školom, bilo je različitih aspekata djelovanja i direktne pomoći, ne samo dokumentarno bilježenje bez reprezentacije. Bilo nam je bitno sačuvati identitet osoba s kojima smo radili, pa i živjeli u izbjegličkim logorima ili skvotovima. Unatrag godinu dana u Republici Hrvatskoj, kako su se policijske prakse i legislative mijenjale ulaskom Hrvatske u prostor Schengena, počele su se povećavati brojke migranata, ne samo na našim granicama prema Velikoj Kladuši u BiH, ili Šidu u Srbiji, i ljudi u pokretu postajali su sve prisutnija pojava u brojnim gradovima, u Zagrebu, Ogulinu, Rijeci, koji su započeli novu migrantsku putanju koja vodi u Italiju. Skupljajući sav taj video arhiv koji je godinama nastajao na granicama, godinama bilježeći tragove širećih granica migracijskih politika na Balkanu i Mediteranu, te snimajući razgovore s akterima vezanima uz migracije u Hrvatskoj, razgovori koji su prije godinu dana bili aktualni, bilo iz autohtone migrantske perspektive, bilo iz znanstvene, istraživačke, umjetničke ili aktivističke perspektive, Matija Kralj Štefanić i ja uvezivali smo ta svjedočanstva u kombinaciji sa snimkama nastalima godinama ranije na ključnim žarištima „migrantske krize“, poput otoka Lampeduse i Lezbosa, ili graničnog prijelaza u blizini Velike Kladuše, te napravili eksperimentalne reportaže, do sada 8 epizoda. Emisija se zove TROGLAS – Priče u pokretu – nastoji stvoriti polifoniju protagonista migrantskog porijekla i onih uvezanih u pokret stvaranja svijeta bez granica, trudeći se odjekivati poput rezonantne kutije za teme koje se ne čuju, točnije sustavno ne slušaju u našem društvu. Taj rad, osim istraživačkog i dokumentarnog, sadrži naravno i umjetničku dimenziju kroz suradnju sa selmom banich i kolektivom Žene ženama, i mnogim drugim umjetnicima.
Geotrauma, Ana Dana Beroš i Matija Kralj / Foto: Marija Gašparović
Josipa: Što je kolektiv Žene ženama? Kako je nastao i čime se bavi?
Ana Dana: Žene ženama je kolektiv unutar organizacije Živi atelje DK u Zagrebu. To je samorganizirana skupina žena kojima grad Zagreb tek postaje dom, ali i onih kojima Zagreb već jest dom. Članica sam kolektiva Žene ženama već dugi niz godina i zajedno prakticiramo prakse bunta, žalovanja i ljubavi. Meni osobno je kolektiv bio važno utočište i mjesto nade nakon terenskih iskustava susreta s ljudima u pokretu. U kolektivu prakticiramo zajedništvo u kojemu bez obzira na našu pozadinu ili poznavanje jezika dijelimo trenutke radosti i tuge, te stvaramo okružje dobrodošlice. Mnogobrojni su programi i projekti koje vodi kolektiv Žene ženama, možda su u javnosti najpoznatije keramičke radionice, izložbe i bazari koji se organiziraju na proljeće i jesen, ali i radovi s umjetnicom selmom banich. Navela bih projekt Prijelaz, u suradnji s Marijanom Hameršak, koji se ticao žalovanja smrti na granicama, a realiziran je kroz proces vezenja portreta poginulih osoba u pokretu prema imaginaciji umjetnice i ilustratorice Ene Jurov. Iz tog procesualnog kolektivnog rada nastalo je veliko memorijalno platno, kao artefakt se transformiralo u svjetlosnu instalaciju, svjetionik nade u bolji svijet. To je tek jedan od primjera djelatnosti kolektiva. Spomenut ću još i ovo, godine 2020., za proslavu 8. marta, pripremale smo veliki transparent koje su žene pažljivo vezle tjednima, a iz kolektivnog procesa koji je vodila umjetnica selma banich, iznjedrila se poruka transparenta „Ne mogu nas sve pobiti“. Poruka je bila glas otpora protiv svih nepravdi koje se čine na granicama Europe, na njezinim ubojitim graničnim prijelazima. Nažalost, ta poruka je bila adekvatna i za brojne događaje i prosvjede koji su tek uslijedili, primjerice za Skup solidarnosti s Palestinom koji se održao godinu nakon, pa sve do današnjih tragičnih bombardiranja Gaze.
Josipa: Možeš li reći više o svom iskustvu rada i boravka u privremenim naseljima?
Ana Dana: Moja iskustva u pograničnim područjima i izbjegličkim logorima su raznovrsna. Činjenica je da manje imam iskustva iz Hrvatske, nego iz nekih drugih, udaljenijih područja. Najupečatljivija su možda bila prva iskustva šatorskih naselja u Grčkoj, iskustvo militariziranog kampa Xerso u blizini grčko-makedonske granice, zatim iskustva u raznim „parazitskim“ naseljima na benzinskim postajama uz grčke autoputeve, zatim iskustva skvotiranja napuštenih građevina na otoku Lezbosu, pa čitava izbjeglička naselja koja nastaju na periferijama gradova, poput grada Mardina između rijeka Eufrat i Tigris na JI Turske. Značajno mi je i iskustvo izbjegličkog naselja Dheisheh na periferiji Betlehema u Palestini, pri posjetu obrazovne organizacije Campus in Camps, koji se dogodio usred nemira i izralesko-palestinskih sukoba 2017. godine.
Josipa: Kakva je pozicija žena u tim kontekstima? Pri tome mislim i na žene koje borave u kampovima, ali i na aktivistkinje i istraživačice?
Ana Dana: Konkretno, pozicija mene kao istraživačice i arhitektice, ovisila je o situaciji. Postojale su situacije u kojima režim boravaka nije bio reguliran, u kojima je trebalo biti vrlo pažljiv. To govorim prvenstveno o velikim naseljima od nekoliko tisuća ljudi i različitih etničkih skupina među kojima najčešće postoji netrpeljivost ili strah. Primjer je boravak s Yazidi zajednicom 2016. godine. Ta je zajednica uplašena od bilo kakvog kontakta s arapskim svijetom, zbog počinjenog ISIS-ova genocida u sjevernom Iraku. Govorilo se da je bio i određeni broj zločinaca u izbjegličkom logoru u tom trenutku. Rad je zbog toga bio vrlo otežan, posebice povezivanje sa ženama različitih etničkih skupina. No, u tom trenutku, Matija Kralj Štefanić, umjetnik koji je radio sa mnom kao graditelj, i ja – bili smo primarno koncentrirani na gradbene zadatke, na samu arhitekturu, pri čemu su nam pomagali uglavnom muškarci ili zaigrana djeca. To je bilo vrijeme ramazanskog posta, gradili smo na visokim temperaturama u aridnoj, suhoj Grčkoj gdje su temperature već u jutarnjim satima bile iznad 40 stupnjeva, a naši graditelji pomoćnici iz muslimanske zajednice ni vodu ne bi pili cijeli dan. Zbog toga samo radili s malim brojem ljudi, uglavnom vojskom. Žene iz migrantske populacije su bile uglavnom u šatorima. Što se volontera i aktivista tiče, dolazili su iz čitavog svijeta, pa tako i iz Hrvatske u sklopu organizacije Are You Syrious?. U mnogim situacijama, pogotovo u onim koje su imale trajanje, posvećivali smo se mjestu i ljudima, čime su se stvorile veze koje traju i godinama nakon što smo se fizički razišli, stvorena su nevjerojatna prijateljstva i bliski odnosi. Ponekad je to bilo teže ostvariti sa ženama, ponajprije zbog njihova ograničenog kretanja među nepoznatima, često i zbog nemogućnosti komuniciranja na zajedničkom jeziku, nažalost i zbog velike nepismenosti u ženskoj migrantskoj populaciji kojoj smo svjedočili. U školama u kojima smo radili, bili su organizirani i programi opismenjavanja, učenja jezika i slično i za odrasle, ne samo za djecu.
Josipa: Kako si iz arhitekture počela raditi s migrantima? Otkud taj interes? Što je za tebe arhitektura i kako ju prakticiraš? Što je za tebe uloga arhitekture i što te unutar struke najviše zanima? Kako danas shvaćaš arhitekturu?
Ana Dana: U arhitekturi me oduvijek najviše zanimala njezina socijalna dimenzija. Već smo spomenuli ARCHIsquad kao skupinu mladih arhitekata, spomenuli smo temu detencijskog centra Ježevo, interes za marginalizirane skupine društva, ali postojale su i druge teme poput kolektivnog stanovanja, javnih zgrada, školskih zgrada. Te su me teme oduvijek interesirale, kao i takozvana slobodnija eksperimentalna arhitektura, bilo da je to moguće izraziti u eksperimentalnijim arhitektonskim natječajima, poput hrvatskoj sredini važnih Shinkenchiku natječaja u Japanu. Od rana nas je u arhitekturi zanimalo kako pravedno graditi, kako arhitektura i grad mogu biti privilegij svih. Kao ARCHIsquad bili smo zainteresirani za rad s građanstvom i osmislili smo kako se uvući pod kožu građanima i stanarima razgovarajući o njihovim intimnim prostorima, a pri tome ih potaknuti na promišljanje o kolektivnom prostoru, primjerice zajedničkom prostoru neke stambene zagrade, prilazu zgradi ili vrtu. Organizirali smo niz radionica takozvanog otvorenog centra hitnaArhitektura kroz koji smo, kao mladi arhitekti ili studenti davali savjete na koji način, ne nužno uz velike financijske izdatke, poboljšati neposredni okoliš. Prije tog projekta imali smo želju graditi u drugim kontekstima, kontekstima oskudice u dalekoj Africi, bivajući pri tom slijepi na oskudicu koja se pripremala ili događala oko nas. Govorim o sredini dvijetisućitih kada smo htjeli izgraditi klinički centar u Tanzaniji u blizini Ngoro Ngoro nacionalnog parka. Imali smo načelnu podršku njemačke organizacije Arhitekata bez granica u tom poduhvatu, no nažalost taj projekt nismo realizirali. Ipak, u pripremi toga projekta, unutar „samoedukacije“ koju smo željeli podijeliti s okolinom, u Hrvatsku smo dovodili predavače sa svih strana svijeta koji su izlagali o arhitekturi u zajednici. Projekt se zvao Izvan fokusa: Arhitektura davanja. Ideja darivanja je bila važna. Socijalna održivost se također pojavila kao tema, kao i uvjeti u kojima arhitektura nastaje, ne toliko njezina sama pojavnost. Naravno, kao arhitektima, s estetski usmjerenim školovanjem, pojavnost arhitekture nam je bila važna, ali ne i najvažnija.
Primjerice, moja prijelomna točka u desetogodišnjoj arhitektonskoj karijeri bilo je podizanje školske žičane ograde unutar već ograđenog vojno-izbjegličkog logora u Grčkoj… Našla sam se pred zidom kad su moja politička uvjerenja dovedena na kušnju samim boravkom i gradnjom unutar te vreve svakodnevice života u izbjegličkom logoru i pitanja neosiguranog gradilišta. Nisam željela postaviti još jednu ogradu, nisam željela još jedno isključivanje, nisam željela još jedno odvajanje, ali bila sam dovedena do ruba – prihvatiti ili ne prihvatiti još jednu ogradu. Ovdje zapravo shvaćamo da arhitektura ne može riješiti društvena pitanja, da su stvari puno kompleksnije i da djelovanje takozvanim arhitektonskim sredstvima može biti i od pomoći, ali i odmoći.
Također, unazad nekoliko godina, kroz ideje odrasta postavlja se pitanje je li uopće etično graditi novu arhitekturu, ili je nužna briga i održavanje postojećeg fonda umjesto gradnje novih objekata, a pri tom ne mislim samo na kulturno zaštićene cjeline ili objekte. Što možemo učiniti s onim što je već postojeće? Kako ne graditi, odnosno ne uništavati i ne eksploatirati do maksimuma ovaj napaćeni planet? Na neki način, arhitekti koji grade uvijek će procjenjivati moju praksu kao nearhitektonsku, što me do prije nekoliko godina možda i brinulo, ali s vremenom prihvaćam svoje samoodučavanje od arhitekture, koja ipak uvijek ostaje izvorište u mojem radu i diskurzivnom polju.
Za arhitekturu je važno i pitanje ženske perspektive, rodno uvjetovano gledište. Ono što je meni ključno u kritičkim prostornim praksama je propitivanje, važno je tko gradi, kako radi, za koga gradi, propitivanje je usmjereno prema cjelokupnom društvu, drugim riječima propitivanje političkog statusa je primarno. Dakako da takva arhitektura često ne dolazi na naslovnice časopisa, nije dio mainstreama, ali to ne znači da ne smatram takvu arhitektonsku praksu važnom, kao svojevrsnom skrbi o arhitekturi, bilo da je riječ o skrbi o neželjenoj socijalističkoj baštini, ili pak o anonimnoj arhitekturi. Pamtimo val legalizacije koji se užasno odrazio na prostor koji nas okružuje, što je posebice vidljivo kada putujemo Jadranskom obalom. Međutim, u toj arhitekturi bez arhitekata, postoje, u Hrvatskoj u manjem broju, ali sve više kako putujemo na Istok, ilegalne gradnje koje zaista nastaju iz egzistencijalnih potreba, tu nije riječ o megastrukturi s 20 apartmana unutar jedne obitelji. To su sve pitanja koja se tiču arhitekture, možemo reći rubno i u političkom i društvenom kontekstu, ali mislim da su zapravo u nekoj srži, u nekom centru razmišljanja o prostoru i prostornoj pravdi.
Intermundia_IO-SONO-AFRICANO_photo_Ana Dan Beros
Josipa: Tvoj rad obuhvaća različite prakse i znanja. Je li zahtjevno djelovati i promišljati toliko široko, transdisciplinarano?
Ana Dana: U mojoj praksi transdisciplinarnost se pojavila kao nužnost, kao odgovor na nemogućnost izražavanja unutar čiste arhitekture. U njegovanju transdisciplinarnosti i radu u drugim područjima ključno je upravo raditi s drugima stručnjacima iz tih područja. Ulazak u područje vizualnih umjetnosti, ili u područje dokumentarnog filma, ili u područje izvedbenih umjetnosti u recentnim suradnjama, nisu moji nagli i kratkotrajni izleti, neke suradnje se godinama ostvaruju.
Možda je klica prijelaza u druge discipline započela kada sam kao arhitektica radila na postavama izložbi. Kroz taj rad i suradnju na istraživačkim, kustoskim temama interes mi se sve više i više produbljivao, ili možda je točnije reći širio. Moj osobni istraživački interes su bile migracije. Prijelomni kustosko-istraživački, danas bih se usudila reći i umjetnički rad, je bila Intermundia, koja je osvojila Posebno priznanje na XIV. Venecijanskom bijenalu arhitekture, i istraživački se bavila migracijama s fokusom na talijanski otočić Lampedusa, a bila je predstavljena i kao svjetlosno-zvučna instalacija.
Osim toga, spominjali smo i različite medije u kojima bih ili dokumentirala ili radila, ali uvijek je to krenulo iz razgovora i slušanja drugih stručnjaka. Bio je važan i moj rad u arhitektonskom časopisu Oris koji se najviše zasnivao upravo na razgovorima s drugim arhitektima, bilo da je bio fokus na društveno-odgovornoj arhitekturi, ili na mojoj drugoj ljubavi prema japanskoj arhitekturi. Realizirala sam i seriju razgovora unutar Trećeg programa Hrvatskog radija, u emisiji Stvarnost prostora o poetici i politici prostora u sklopu koje sam razgovarala s mnogim internacionalnim stručnjacima, arhitektonskim teoretičarima i praktičarima.
Transdisciplinarnost je kretala iz želje za slušanjem i suradnjom i iz sve većeg razumijevanja vlastitih ograničenja, ili limita profesije. Usudila bih se čak reći da se nalazimo u eri postdisciplinarnosti, kada se znanje gradi na ruševinama disciplina. Kod mene se uvijek događa misaona i stvaralačka putanja iz koncentriranog ili određenog u nešto divergentno ili raspršeno, ili u obrnutom pravcu. Vjerujem u jednakost ljudske spoznaja, ili znanja iz tzv. stručne i nestručne perspektive. Ne mogu reći da ne cijenim usko specijalizirana znanja, primjerice i sama sudjelujem u arhitektonskom projektu cjelovite obnove kulturnog dobra uništenog u potresu, u suradnji s kolegicom, ovlaštenom arhitekticom.
DAI-SAI_From care to cure and back_Dječje lječilište u Krvavici_foto_Matija Kralj Štefanić
Josipa: Bila si dio projekta From Care to Cure and Back, u sklopu kojega si predstavila projekt Publishing Acts. Možeš li pojasniti termin društvena koreografija?
Ana Dana: From Care to Cure and Back je program unutar međunarodne arhitektonske platforme LINA (Learning, Interacting and Networking in Architecture), koja je ime dobila po svjetski poznatoj arhitektici Lini Bo Bardi, afirmirajući žensko stvaralaštvo. Riječ je o programu koji se bavi arhitekturom koja liječi, o eksperimentalnoj, „društvenoj konzervaciji“ arhitekture koja proizlazi iz građanskog otpora prema nemoći održavanja velikih, napuštenih, dotrajalih građevina. Riječ je o dječjem lječilištu u Krvavici koji je izgradila JNA 1965. godine prema projektu zagonetnog arhitekta Rikarda Marasovića. Samo lječilište imalo je interesantnu povijest, prvo je bilo lječilište pa odmaralište, s naravno tužnim dijelom svoje „povijesti bolesti“ od devedesetih godina prošloga stoljeća kada je za vrijeme rata bilo prihvatilište za izbjeglice u vlasništvu Ministarstva obrane RH, nakon čega prelazi u vlasništvo državne agencije Club Adriatic, kada njegovo propadanje rapidno počinje 2000-ih godina. Zgrada je uistinu svjetski arhitektonski dragulj. Našoj javnosti postala je znana tek 2009. godine. Prikazana je i u važnom serijalu Betonski spavači. To je organički, meki modernizam, mogli bismo reći latinoamerički modernizam, kružni objekt koji izgleda kao da je NLO sletio u borovu šumu.
Projekt From Care to Cure and Back se trudi okupiti zajednicu koja već postoji uz objekt, a ne samo liječiti i njegovati nekadašnje lječilište, nego i izliječiti zajednicu koja je vezana uz taj objekt. Projekt se događao u godinama (post)pandemije kada se počinju promišljati ideje gradova – bolnica. Projekt se zvao Liječenje lječilišta, bio je realiziran dijelom kao građanska akcija čišćenja. U samo jednom danu uspjeli smo očistiti većinu komunalnih prostora u starom lječilištu. Naravno, akciju je pratio i umjetnički program koji je uključivao i terapijske šetnje duž obale mora, do kolektivnog performansa na recepciji gdje se puštala glazba, nudila se kava i kolačići, do arhitektonskih vodstava, nazvanih „arhitektonske priče u hodu“ tijekom kojih smo pokušali ispričati priču o objektu, ono što smo mogli istražiti u arhivima i o samom arhitektu. Bila je to uistinu kolektivna šetnja i razgovor koji je uključivao i nekadašnje zaposlenike lječilišta, poput voditeljice opće kancelarije koja se rasplakala pred vratima vlastitog ureda, ili bilo kojih drugih sudionika koji su dijelili svoje uspomene, zapažanja i ideje o tome na koji bi način taj objekt mogao dalje živjeti.
Publishing Acts I-II-III_2017-2020_photo Matija Kralj, collage Ana Dana Beroš
Projekt Publishing Acts, unutar Društva arhitekata Istre započeli smo 2017. godine, opet u okrilju jedne europske arhitektonske platforme, ovog puta naziva Future Architecture. Izvorni naslov projekt nosi na hrvatskom jeziku – Izdavaštvo-akcija, kao svojevrstan je homage “izlasku umjetnosti na ulice” i Izložbama-akcijama Grupe šestorice autora, s fokusom na istraživanje site-specific procesa izdavašta. Projekt je povezivao mlade arhitekte iz Europe s lokalnim stručnim miljeom, a kasnije se širio i uključivao građanstvo u promišljanju budućnosti Jadranskih gradova, kroz goruća pitanja poput masovne turistifikacije, deindustrijalizacije i demilitarizacije gradskih prostora. Kroz relativno kratke formate izdavačkih radionica nastajao je produkt – proto publikacija. Angažman sudionika uvijek je bio kolektivan i participativan, izašli bi iz galerijskih prostora i istraživali, ili izvodili u javnim prostorima – kao čin društvene kritike, ili kao čin aktiviranja zajednice, pa sam te akcije nazivala „društvenim koreografijama“, ne vežući se uz utjelovljenje ideologije.
Takva društvena koreografija, kao nacrt za izvođenje javnosti, mijenjala bi se od Pule, do Šibenika, preko Rijeke. Teme se, naravno, ne tiču samo jadranskih gradova, nego i većine mediteranskih, turizmom okupiranih gradova. Imali smo različite rezultate, u obliku raznovrsnih publikacija. Prvo su nastali kartografski umjetnički radovi u sitotisku koji su se dijelili iz ruke u ruku. Ti su radovi prikazivali primjerice imaginarnu kartu Pule s novim arhipelagom umjetnih otočića u pulskom akvatoriju, koje lokalni stanovnice Pule za vrijeme ljetnih mjeseci nastanjuju jer su u zbjegu iz vlastitog grada. U Šibeniku, obrađivali smo i druge teme, poput infiltracije sveopće apartmanizacije poput virusa u gradskom tkivu, ili eksploatacije povijesno-renesansnih važnih dijelova grada za kulise blockbuster serija poput The Game of Thrones ili slično. Uz suradnju s kolegama arhitektima-izdavačima iz Barcelone, publikacije su objavljivane i u print-on-demand serijama. Radili smo i na velikom Publishing Acts projektu u Rijeci, gdje smo bili čak dvije godine, 2019. i 2020. Na kraju smo izdali dvojezične novine, u nakladi rototiska u 4000 primjeraka, na hrvatskom i engleskom jeziku, koje su prenosile doku-fikcijske priče o budućoj Rijeci 2021. godine, godinu dana nakon što grad prestane biti Europska prijestolnica kulture. Radilo se o (auto)kritičkoj imaginaciji budućnosti, i naši najcrnji scenariji bili su samo sjena onoga što je uistinu uslijedilo za vrijeme pandemije. Nastavno na te vrlo slobodne istraživačke i izdavačke formate, 2020. godine održao se skup s temom pedagogija brižnosti. Većina sudionika nije mogla fizički doći u Rijeku, a oni koji su došli uistinu su se izložili riziku susreta stranih tijela. Tada smo organizirali radijsku školu s umjetnikom Jackom Bardwellom i bilo je zanimljivo promatrati tijek tih izdavačkih eksperimenata: publikacije, protopublikacije i novinski tisak postali su amaterični, odnosno pretvorili su se u eter, što je opet blisko mojem minulom radu na HR3, o kojem smo govorili.
Josipa: Što su pedagogije brižnosti?
Ana Dana: Tada je bilo važno, zapravo uvijek je važno okrenuti se nekompetitivnom učenju i dijeljenju. U Rijeci smo stvorili, barem privremeno, brižnu zajednicu u kojoj su se dijelile vrijednosti poput solidarnosti, usmjerenosti na zajednički proces rada i učenja, slušanje drugih i sebe, dijeljenje resursa i ideja. Inicijalno radionice jesu bile zamišljene kao arhitektonske, ali njihovo usmjerenje je bilo na somatska iskustva, primjerice u radionici selme banich koja se zvala Politike dodira. Riječ je o pokušaju stvaranja škole “stvarno korisnog znanja”, a za razliku od reproduciranja i osnaživanja postojeće strukture nejednakosti koje promiče institucionalno obrazovanje kroz kompetitivnost, individualizam i hijerarhiju – nastojali smo istražiti put prema stvaranju drukčijeg, brižnijeg društva, ostvariti barem fragment živuće solidarnosti.
Josipa: Što si zadnje radila?
Ana Dana: U velikom transdisciplinarnom timu sudjelujelovala sam u izvedbi Foruma STAGES u Hrvatskom narodnom kazalištu. Kao jedna od autorica sudjelovala sam u stvaranju dramaturške koncepcije i umjetničkom istraživanju „snova, strategija, zamki i manjinskih vokabulara u društvenim imaginacijama klimatskoga kolapsa“. Na projektu sam radila s vizualnom umjetnicom Sarom Salamon, dramaturginjama Nikolinom Rafaj i Natašom Antunov, te filozofom Markom Lukom Zubčićem. Ovaj dvodnevni događaj sastoji se od radova izvedbenih i multimedijskih umjetnica i umjetnika te društveno-znanstvenih radionica i predavanja, povezanih u evakuacijsku rutu koja od procedure bijega mutira u stanište.
