Piše: Nika Šintić
Uz izložbu Rasvijetljena soba posvećenu povijesti ženske fotografske prakse u Hrvatskoj, Tehnički muzej Nikola Tesla ovoga je mjeseca ugostio i četvrto izdanje međunarodne konferencije Fast Forward: Women in Photography. Riječ je o istraživačkom projektu koji je 2014. godine pokrenulo englesko Sveučilište za kreativne umjetnosti (UCA) s ciljem otvaranja prostora za milijune ženskih i nebinarnih osoba koje djeluju u području fotografije, ali se redovito izostavljaju iz historiografija i ustaljenih kanona ove discipline. Ovogodišnji susret, upriličen 16. i 17. studenoga u organizaciji Tehničkog muzeja, Instituta za povijest umjetnosti, Akademije dramske umjetnosti te Umjetničkog paviljona u Zagrebu, nosi podnaslov „Žene, fotografija, konflikt“ i shodno tomu fungira ne samo kao feministička ‘inventura’ ratne fotografije, nego i kao priziv antimilitarizma koji stoji uz bok samom ženskom pitanju. Dakako, povezivanje s pacifizmom ne predstavlja službeni stav feminističkog pokreta kao takva (ako se ova plejada mišljenja i stajališta uopće može označiti jedinstvenim pokretom), već jednu od njegovih dviju paradigmi. Druga se podvodi pod ‘teoriju pravednog rata’ (Just War Theory), koja pristaje uz upotrebu nasilja u slučaju iscrpljivanja svih drugih mogućnosti.
Međutim, konferencija na ideološki neopterećen način propituje koliko zapravo žensko dokumentiranje ratnog nasilja, zbog jedinstvenog, a često i subalternacijom određenog društveno-kulturnog položaja koji žene zauzimaju, najčešće odskače od dominantnih političkih narativa što žive isključivo unutar binoma obrana – agresija. Budući da je konflikt prirodna, pa i željena posljedica ovakva mentaliteta, njegovi slikovni prikazi pretežno su obilježeni akcijskim i arkadnim nabojem. Pustoš, bol i razmještenost koju ratovi ostavljaju za sobom suvremeni povjesničari fotografije redovito zaobilaze. Žene su, s druge strane, već godinama i desetljećima aktivne upravo u evidentiranju kršenja ljudskih prava i posljedičnom iniciranju pozitivnih promjena u zonama sukoba.
Sudionice konferencije u posjetu izložbi Rasvijetljena soba / Foto: Nenad Roban
Želeći dublje istražiti ovu perspektivu, sudionice skupa Fast Forward promišljale su o sljedećim pitanjima: kako i koliko fotografkinje mogu preoblikovati naše shvaćanje sukoba? Do koje mjere rod utječe na fotografsku praksu? Na koji način možemo revidirati naše poimanje fotografske baštine da bismo uključili i rakurs umjetnica što ne potječu sa Zapada? Kako sve dokumentiranje humanitarnih tragedija figurira u borbi za društvenu pravdu?
Da bi razgovor o ovim temama bio što bogatiji i kvalitetniji, sazivačicama skupa (britanskoj dokumentarnoj fotografkinji Anni Fox, umjetnici Mariji Kapajevoj, gruzijskoj kustosici Nestan Nijaradze te znanstvenoj savjetnici pri zagrebačkom Institutu za povijest umjetnosti Sandri Križić Roban) od posebnog je interesa bilo okupiti što više profesionalnih fotografkinja, učenjakinja, kustosica i urednica diljem svijeta, napose iz područja južnog Kavkaza, Balkana, južne Europe, Ukrajine i dr. Opisujući cjelokupni dojam događaja, Sandra Križić Roban istaknula je sljedeće:
„Konferencija Fast Forward – Žene u fotografiji poznata mi je već kroz ranija dva izdanja na kojima sam sudjelovala, i svaki put sam bila dio sjajne ekipe znanstvenica i umjetnica koje se bave raznim aspektima djelovanja žena u ovom mediju. U Zagrebu smo održali smo 4. izdanje konferencije, i moram priznati da sam doista oduševljena s mnogo toga. I dok sam možda očekivala ovako visoku razinu izlaganja i priloga, posebno me se dojmio način kako istraživačice i umjetnice komuniciraju, s koliko lakoće i neposrednosti, iznoseći traumatična iskustva bez da su pritom podlegle pretjeranoj osjećajnosti. Koliko god teme zahvaćale samu srž konflikta, njihove interpretacije pokazale su kako je moguće postupiti ne samo kao nijeme svjedokinje koje s gledateljima dijele traumatično iskustvo, nego kroz rad sa zajednicom, kroz razgovore, susrete, kroz održavanje poznanstava i prijateljstava aktivnima i nakon što se napusti mjesto sukoba. U tome se očituje snaga feminizma, u postupcima poput vezenja po fotografijama kako bi se ispričale sudbine žena iz Ruande, a što čini Jenny Mathews, ili kroz nevjerojatno iskustvo u zonama sukoba o čemu je govorila Susan Meiselas. U tim okolnostima nije jednostavno govoriti o emancipaciji, jer ipak, malo je žena koje svjedoče najgorim stanjima kroz koja ljudi prolaze. No ipak, sve te “male povijesti” u bitnome mijenjaju standardni narativ koji ponekad gotovo automatski prenosimo, a koji smo stekli kroz obitelj, putem medija ili kroz obrazovanje. Pri čemu svi ti načini nerijetko temama prilaze iz dva polariteta. No kao što znamo, svijet nije ni crn ni bijel, mnogo je tonova između.“
Izlaganje Leonide Kovač / Foto: Nenad Roban
I doista, moglo bi se kazati da su izlagačice pridale puno pažnje tome da u prezentiranim radovima istraže te ‘tonove između’. Kustosica Katerina Radčenko u svom je izlaganju razmatrala kako fotografija ponekad više toga prikriva negoli prikazuje; usredotočujući se na vlastiti, ukrajinski kontekst, Radčenko započinje s portretima prisilnih radnica iz Drugog svjetskog rata, čiji spokojni smiješci, uređene frizure i fina odjeća ničime ne odražavaju tešku patnju i neimaštinu koja im je tvorila svakodnevicu. Kad je to već jedini materijalni trag koji će sa sobom ponijeti u starost, neće ga valjda okaljati pamćenjem onoga što silno žele zaboraviti?
Ako je u navedenom slučaju kamera svojevrstan štit protiv traume, u rukama suvremenih umjetnica iz Ukrajine ona postaje sredstvo njezina izražavanja. S početkom ruske agresije, kazuje nam Radčenko, sve su one svoje kreativne snage preusmjerile na oslovljavanje sukoba. Autorice poput Lise Bukrejeve, Jane Kononove i Marije Lesnjak dokumentiraju tako sitne svakodnevne radnje uslijed sukoba, prazne prostore poslije bombardiranja i, načelno, onaj isti suvišak koji u službenim narativima sasvim nedostaje. Na to se u neku ruku nadovezuje povjesničarka umjetnosti i kustosica Una Popović, koja razlaže djelovanje čuvene srpske fotografkinje Goranke Matić, čije je stvaralaštvo 1980-ih godina bilo usredotočeno na jugoslavensku rock-scenu, da bi se 1990-ih preorijentirala na predočivanje političkih prevrata, napose poziva za demokracijom na ulicama Beograda što se nemilice guši u tadašnjoj režimskoj optici.
Moć fotografije da uhvati taj međuprostor, tu drukčiju, ali i stvarniju stvarnost, posebno je vidljiva u djelu Susan Meiselas, njujorške fotografkinje poznate po dokumentiranju ratnog nasilja i povrede ljudskih prava na području Latinske Amerike. U jednosatnom panelu moderiranom od strane fotografkinja Jenny Matthews i Anne Fox, Meiselas dijeli s publikom svoje višedesetljetno istraživačko iskustvo, priča o mehanici produkcije i distribucije rada te otkriva kako fotoaparatom navigirati traumatske događaje.
Anna Fox, Jenny Matthews i Susan Meiselas u razgovoru / Foto: Nenad Roban
Može li, dakle, ratna fotografija, kroz preplet umjetnosti, feminizma, antimilitarizma i dokumentarizma zaista nositi transformativan značaj i navoditi nas na krčenje ‘trećega puta’? Postavivši to pitanje Sandri Križić Roban, dobivam sljedeći odgovor:
„Fascinantno je ne samo doznati tko je i na kojim mjestima u svijetu fotografirao, nego i vidjeti i čuti o sudbinama žena koje su snimljene na fotografijama. Svaka od istraživačica doprinijela je tome, upoznajući publiku s nizom detalja o pojedinim sudbinama, na primjer, o borkinjama u Meksiku, ili o sudionicama u raznim sukobima koji se već desetljećima odvijaju na tlu Ukrajine. Upoznali smo slučajeve kako mediji iskorištavaju žrtve silovanja kao česte i svijetom rasprostranjene ratne “strategije”, vidjeli smo kako izgledaju mjesta gdje se još i danas izvode rekonstrukcije bitaka i gdje se odrasli, zajedno s djecom, “igraju rata” kao da ih nema dovoljno u aktualnom trenutku. Vidjeli smo otiske u krajoliku, otpor prirode koja uspijeva izdržati zastrašujuća razaranja, i koja postupno liječi krajolik novim rastom. Vidjeli smo priče o arhivima u kojima se čuvaju osobni predmeti a koje je potrebno dovesti u vezu s onima koje čuvaju muzeji i druge institucije. Možda je upravo kroz njihovu komunikaciju, isprva na konferenciji, a zatim i na druge načine kroz koje djelujemo – knjigama, tekstovima, izlaganjima u javnosti, izložbama, radom s ranjivim skupinama i slično – moguće raditi na tom trećem putu. Uvjerena sam da je to ne samo moguće nego i nužno. Jer ne znam koji drugi način nam preostaje, dok zbrajamo mrtve, razorene gradove, raseljene osobe, i dok na kraju dobivamo uvid u ratnu računicu, koja je, kako ispada, jedan od generatora sukoba.“
Ohrabrujuć je već i odaziv učesnika, koji su doletjeli iz zemalja poput Kameruna, Britanije i Gruzije da bi sudjelovali u ovom važnom razgovoru, a, kako doznajem iz usputnih druženja s nekima od njih, prezentirane, promišljene i usvojene ideje namjeravaju svesrdno implementirati u svojem daljnjem djelovanju. „I kada se takva energija“, zaključuje Križić Roban, „spoji na jednom mjestu, a naša publika odreagira sjajno i poprati izlaganja u respektabilnom broju, tada shvatite koliko ste sretni i koliko vas ovakvi susreti osnažuju za sve daljnje napore“.
