Josipa Bubaš
S Edinom Pličanić, prvakinjom baleta HNK u mirovini, studenticom pedagoškog smjera Plesne akademije u Zagrebu razgovarala sam o umjetničkom putu, posvećenosti baletu i otvaranju novog životnog poglavlja.
Josipa: Kako je tekao Vaš umjetnički put, što biste istaknuli kao najteže trenutke u karijeri, a što kao najlakše, najljepše?
Edina: U ratno vrijeme završavala sam baletnu školu, a u HNK sam došla 1994./1995. sezonu. Bilo je to vrijeme neizvjesnosti, ali balet mi je bio dobro utočište, davao mi je smisao. U teatar sam došla sa 17 godina, kada dođeš tako mlad treba ti godinu, dvije da se uhodaš. Počela sam od zadnjeg reda ansambla i dosta godina sam plesala u ansamblu. Svi su odmah primijetili da imam dobre noge, ali bila sam neozbiljna, kad si najmlađi, onda si pile kompanije i ima puno zezancije. Primijetila me Iraida Lukašova, koja je bila vrhunska ukrajinska balet majstorica i umjetnica. Ona me pozvala na probe nakon velikih balerina i počela je raditi sa mnom malo ozbiljnije tehničke stvari koje su potrebne za solo varijacije, a koje nemaš prilike učvrstiti u školi. Sa mnom je radila navečer nakon svih proba i pripremila me za pas de trois u Labuđem jezeru i nakon toga sam počela dobivati manje solističke role. Milko Šparamblek mi je dodjelio u svom baletu solo ulogu Mladenke u baletu Trijumf Afrodite što je prošlo veoma zapaženo. Odlučila sam prestati tulumariti sa svojom generacijom, i rekla si da neću propustiti ni jedan klas ili korekciju. Radila sam sa svakom grupom duple vježbe i bio mi je cilj vidjeti dokle mogu stići ako učvrstim tehniku i budem maksimalno posvećena. Taj se trud isplatio jer su me pedagozi i koreografi počeli doživljavati kao nekoga na koga mogu računati. Nije dovoljno imati lijepe proporcije, bitno je pokazati ozbiljnost, spremnost i predanost. Kad krene repertoar, uvijek se netko razboli ili povrijedi i dobro je znati i biti spreman uskočiti kao zamjena. Gradila sam se kroz manje, epizodne uloge, preko ozbiljnijih solističkih uloga sve dok nisam postala kandidat za velike role.
Josipa: Spominjete monotoniju u savladavanju tehnike. Kako ste se Vi nosili s tim?
Edina: Baletno školovanje je dugotrajno i svakodnevno, što je često monotono, pogotovo u ranijoj dobi kada si zaigran, a svaki dan imaš ujutro školu, popodne balet, ili obrnuto. Sada kada pogledam unazad, pogotovo kada sam se odmaknula od plesačke rutine, u novom sam životnom poglavlju, vidim da je to zaista zahtjevan tempo. Kad si klinac želiš se družiti s vršnjacima, imaš prijatelje koji poslije škole imaju mogućnosti ići na igralište, voziti bicikle. Voljela sam to osnovnoškolsko društvo, dosta smo se bavili sportom, igrali smo tenis, gumi-gumi, košarku. To je bilo vrijeme Cibone i Jugoplastike i naših briljantnih sportaša, ali ja sam morala sjesti na tramvaj i ići u baletnu školu svaki dan. Nedostajalo mi je igranje s vršnjacima. Školovanje je dugotrajno, iz godine u godinu, savladavaš prvo držanje tijela, otvaranje nogu, brojne korake, a to ide postepeno. Prve tri godine vježbe se izvode znatno sporije, te se kroz godine ubrzava izvođenje koraka i njihov broj i kombinacije postaju znatno zahtjevniji. Kao dijete moraš biti posvećen, mora ti se dati. Mislim da je to danas djeci, uz brzi tempo života i dostupnost ekrana, vjerojatno još teže, potrebna je ozbiljna predanost. U vrijeme mog školovanja Zagrebačka baletna škola je bila na vrhuncu, i kraj osamdesetih, prije rata, bilo je zlatno doba baleta. Postojala je bliska suradnja škole i kazališta, tadašnji ravnatelj baleta je više-manje znao svu djecu iz škole. Bilo je puno predstava, od Đavla u selu do Orašara, koje su zahtijevale sudjelovanje djece i bila je uvijek obavezna školska produkcija na kraju godine, koja se odvijala u kazalištu. Na otvaranju Univerzijade su sudjelovala sva djeca iz škole. Školovanje je bilo prožeto stalnim odlascima u teatar koji su nam davali smisao. Kad s osam godina uđeš u teatar, u garderobe, sudjeluješ u predstavi pored jedne Vesne Butorac, rad dobije smisao i to školovanje postane opravdano, znaš kuda to ide, postaneš očaran teatrom. Nedostajalo mi je slobodnog vremena na igralištu s vršnjacima, ali imala sam društvo djevojčica u baletnoj školi, naše igre su postale odlazak u baletnu školu na Gornjem gradu, boravak u teatru i zatim povratak kući po prekrasnoj Radićevoj ulici. To mi je dalo snage za jednu ozbiljnu posvećenost koja nije lagana za djecu. U mom slučaj pubertet je bio lakši, i dobro je da sam imala usmjerenost, jer bila sam buntovnik, bila sam generacija, baš kao i svaka, koja je mislila da će promijeniti svijet. Imala sam krize, znala sam reći mami da bih radije išla na košarku ili streljaštvo, ali mi je utočište već tada bio teatar. Već sam postala dio baletne obitelji i to mi je dalo smisao i usmjerenje, davalo mi je balans u adolescentskoj zbunjenosti. Ako je adolescentsko razdoblje razdoblje traženja i stvaranja identiteta, ja sam svoj identitet dobila kao dijete tako da možda nisam bila toliko u traženju sebe, znala sam da želim biti balerina.
Foto: Saša Novković
Josipa: Kako je izgledao Vaš radni dan, koliko vrhunski balet podrazumijeva rada?
Edina: Redovni baletni klas, odnosno vježbe su od 10 h do 11.20 h, zatim od 11.30 h do 15 h su bile probe za ansambl, a zatim solističke probe, ovisno o repertoaru. Kada sam radila solističke uloge, nakon 15 sati bih nastavila s probama. Mladi plesač, koji želi napredovati, mora biti spreman živjeti u teatru cijeli dan. U pauzama, dok bih čekala novu probu, izlizala sam u centar grada, Masarykovu, Teslinu, Miškecov prolaz. Dok sam bila mlada, rad na sebi u dvorani, cjelodnevni život u teatru, to je bila velika sreća, to je bio moj smisao. Bila bih tužna ako nisam u podjeli za neku rolu, voljela sam raditi. Taj se rad isplato, lijepo je stvarati u dvorani i utjeloviti ulogu, savladavati različite koreografije i tehnike. Kako polako savladavaš određenu rolu, što više radiš, sve je lakše. Kondicija dolazi s treningom. Kada kao dijete gledaš soliste, čine ti se nedostižnima, a kada dobiješ priliku doći iza njih na probu, budeš fasciniran. Povlastica je doći na probu sam s koreografom.
Josipa: Čini da je balet profesija s jeden strane zaštićena od ostatka svijeta, dok je s druge strane vjerojatno vrlo kompetitivna struka.
Edina: Da, kao i sve druge profesije. Postoje zdrave sredine gdje je natjecateljski duh zdrav, a postoje i one toksične, to ovisi o ljudima koji vode instituciju. Dogodio mi se dobar period u mladosti u kojemu sam bila povlaštena jer sam dolazila na probe iza velikana poput Almire Osmanović, Irene Pasarić, Ilira Kernija. Kada sam došla na red za premijerne postave bila sam spremna. U mojoj zreloj dobi došla je nova generacija plesača koja sada pali i žari, osjetila sam da mi malo dišu za vratom, ali to je normalno. Mislim da je sada, u novoj generaciji, veća konkurencija jer ih je više koje nose glave role. Sve ovisi o dobroj organizaciji i planiranju vodstva, postoji dovoljno predstava za sve. Dobro je kad je više podjela za glavne role zbog publike koja može uspoređivati i imati favorite. Lako je kada znaš da ćeš dobiti rolu. Kada se spremaš, a ne dobiješ predstavu, to je teško. Imala sam sreću, bilo je dosta predstava i dosta sam ih plesala, ali kada sam počinjala i čekala na red, znalo mi se dogoditi da spremam rolu, ali ne dobijem predstavu. Mora proći i razdoblje alterniranja i čekanja.
Edina Pličanić i Friedemann Vogel / Foto: Saša Novković
Josipa: Puno ste radili u vrijeme kada je ravnatelj bio Dinko Bogdanić. Danas se dosta govori o metodama rada s ljudima. Koje je Vaše iskustvo?
Edina: Dinko je strastveni baletni umjetnik. Balet je njegova religija. Bio je vizionar koji je postavio visoke repertoarne standarde. U tri godine postavio je cijeli klasični repertoar uz neoklasične i suvremene naslove, mislio je i na domaće autore, uključivao naše eminentne umirovljene baletne umjetnike u suradnje. Dinko je tražio maksimum i u kratkom je roku napravio čudo. Stalno je od svih nas tražio više i bolje. Meni je to s 25 godina bilo nešto što sam jedva dočekala. To kako je prezentirao balet bilo je vrhunski, imalo je težinu. On bi došao u dvoranu, u sekundi je stavljao pred nas velike izazove. Jedino tako možeš napredovati. Svi su dobivali šansu da plešu. Ipak, stavio je previše posla samom sebi na leđa. Nije moguće i koreografirati i voditi balet, biti u dvorani i na sastancima u uredu. Ambicija da preko noći napravi balet europskih kriterija je funkcionirala kratko, nezadovoljstvo kolektiva zbog stalnog pritiska je kulminiralo. Njegove živčane ispade nikad nisam doživljavala osobno, ali neki ljudi jesu, stvarno je znao biti neugodan pred masom kad stvari ne bi funkcionirale kako je zamislio. Bio je nezadovoljan suradnjom i odlučio se za prekid ugovora nekim plesačima. U Dinkovo vrijeme nisu svi imali radnu etiku i nisu svi bili spremni za izazove, a s druge strane rad s kolektivom od ljudi koji ga vode iziskuje stroga pravila ponašanja i govora. Sve je kulminiralo na način da je on bio prognan iz HNK. Pretrpio je veliku javnu hajku i sramotu, pretrpio velike duševne boli. Ipak ostavio je neizbrisiv značaj. Dan danas se referiramo na njegovo vrijeme koje nam služi za primjer velikog uspjeha. Njegovi nasljednici na mjestu direktora uspješno su slijedili njegove visoko postavljene repertoarne standarde, pa je tako njegova nasljednica Irena Pasarić, jedna od naših najvećih balerina, u ulozi ravnateljice ostvarila fenomenalan repertoar s velikim klasičnim bijelim baletima i suvremenim biserima svjetske koreografske kreme poput Williama Forsythea, Nachoa Duata, Hans van Manena. U njeno vrijeme imali smo repertoar zbog kojeg su počeli pristizati plesači iz cijeloga svijeta na audicije. Također njen nasljednik Leonard Jakovina je sjajno slijedio visoke standarde i nizao velike uspjehe zagrebačkog baleta. Digao cijelu generaciju današnjih zvijezda, zaposlio kvalitetne i školovane pedagoge. Imao je sjajan repertoar i također svima davao prilike za ostvarenje. Pred novom upravom su veliki izazovi, ali i kvalitetan kadar s pomlađenim baletom koji će nadam se i dalje slijediti uspješnu tradiciju zagrebačkog baleta.
Josipa: Grubosti često nemaju veze s radnim ciljem, no treba vidjeti što donosi novi, mekši princip. Fascinantno mi je kako ste uspjeli održati koncentraciju na rad, držati se bitnoga i radu dati prioritete.
Edina: Teško je držati fokus kada si izoliran od kolega zbog različitog razmišljanja. Dugo sam bila dio ansambla, uvijek sam bila grupni igrač i živjela za baletnu obitelj, ali kada dugo vremena provodiš sam na probama i nosiš sve te glavne role, naučiš se biti jak u smislu da oslonac tražiš samo u sebi, i moraš biti jako hrabar. Nositi glavne role iz godine u godinu traži hrabrost. U teatru je najbolje voziti svoj film i ne dati se uvući u masovke. Nikad ni jedna uprava ne može učiniti sve sretnima, ali jako je bitno da se ljudi u tako velikom radnom pogonu pridržavaju radne etike i zakona. Političke igre su uvijek prisutne, to je priroda kolektiva koliko god se nadali da je umjetnost izvan toga, u nacionalnom teatru to nije tako. Teatar je ogledalo države i njenog pulsa. Mene je u teatru zadovoljavala dvorana i scena, voljela sam braniti svoja uvjerenja i baletnu umjetnost na sceni, a ne po kuloarima. U našoj je umjetnosti najljepša upravo ta prilika da se ostvariš, otjeloviš na sceni, cijela priprema uloge i posvećenost uzimaju te potpuno psihofizički. Nažalost, ne dobe svi tu priliku i ta činjenica vjerojatno stvara nezadovoljstvo. Jako je teško egzistirati pored nezadovoljnih kolega, negativni stavovi otežavaju posao. Jednako je teško podnositi upravu koju obuzme ego, u pravilu se, iz mog iskustva s upravama (promijenila sam kroz radni staž 5 uprava) svi počnu nakon par sezona ponašati kao da su upravo oni stvorili teatar, i da se bez njih ne može, a bez svakog se može, teatar postoji odavno, jedino se bez publike ne može… Dok sam radila u teatru, posao mi je bio na prvom mjestu, balet mi se činio toliko važnim…. Lijep je taj život, scena i teatar su magični, to je čaroban svijet.
Foto: Saša Novković
Josipa: Koreografi su primijetili da inklinirate „dramskom“ izričaju. Što Vas je pri radu na ulogama motiviralo, kako ste gradili uloge?
Edina: Bilo mi je lakše svladati tehniku ako joj dam osobnu ekspresiju. Na početku karijere sam, a zapravo i kroz cijelu karijeru, radila s Milkom Šparemblekom koji je imao izuzetno tjelesno ekspresivne koreografije u kojima ne moraš biti toliko formalan, nego unosiš i tjelesnu i facijalnu ekspresiju. Alternirala sam na početku karijere Lilith koju sam i 2015. godine igrala na obnovi. Radila sam i Margaretu koja je po senzibilitetu ekspresivna, krhka i nježna. Tu me vidio Bogdanić i dodijelio mi je Juliju. Tako je počela moja solistička karijera, to je bio moj debi. Crpila sam iz svojih emocija i uživala sam. Privatno sam sramežljiva, ali scena mi je davala mogućnost da se maksimalno izrazim, uživala sam ekspresivno plesati. Voljela sam u ples davati osobnost. Svaka rola pruža neki novi tehnički i ekspresivni izazov. Obožavala sam igrati Labuđe jezero. Bijeli i crni labud, dualnost tog lika, daje velike mogućnosti, bijeli labud je spiritualan, mističan i nježan, a crni tjelesan, sav na van, moraš biti jako fizički ekspresivna. Uvijek sam uz tijelo rolu donosila s očima, prirodan mi je bio glumstveni dio, lakše mi je bilo plesati ako se unosim do kraja. Bilo mi je lakše plesati takve uloge nego one koje traže distanciranost i formalnost, mada su i one zanimljive kada uđeš u njih.
Josipa: Kako ste savladavali koreografije koje Vam možda nisu bile toliko privlačne?
Edina: Koji put možda ne sjedne tip koreografije, nadovezivanje koraka, ali dovoljnim ponavljanjem to nadvladaš. Za neke stvari je potrebno više vježbanja, s nekim koreografima bolje radiš, s nekima lošije, ali zaboravljam neugodne stvari, iz ove perspektive mi se sve čini prekrasno. Samostalnim radom sam nadvladala otpore, nekad mi nešto nije išlo koordinacijski ili muzički, nosila bih koreografiju „doma“, sama sa sobom sam prolazila sto puta koreografiju i postalo bi mi zadovoljstvo kada bih savladala. Duplo bih radila kada nije išlo organski.
Josipa: Koliko koreografi dozvoljavaju sukreiranje uloge u baletu, koliko „osluškuju“ plesače, koliko je komunikacija dvostrana?
Edina: Kako koji. Kada te koreograf poznaje i kad stvara u trenutku novo djelo, postoji prostor gdje uzima ideje. Volim koreografe koji imaju ideju, znaju što hoće, ali i puste da se u trenutku dogodi nešto iz plesačevog tijela, neke želja za interpretacijom koju oni dodatno razrade. Takvi su koreografi Dinko Bogdanić, Patrice Bart, Leo Mujić, koji je stasao u koreografa uz Irenu Pasarć koja mu je dala prve prilike za rad u našem teatru. Čak i s klasičnim koreografijama, koje se prenose prema originalima, ima mogućnosti varijacija prema plesaču. Kada se prenosi, primjerice, koreografija Nacha Duata, velikog koreografa 20. stoljeća, traže se točni detalji, nema otstupanja od onog što je koreograf zamislio. Tako i Balanchinove koreografije prenose ljudi koji imaju autorska prava i inzistira se na očuvanju nasljeđa. Lijepo je odraditi takve velike naslove koji su dio baletne povijesti, ali volim i kada se rade kreacije. U prvom slučaju, nađeš izazove da bude točno kako mora biti, a kada radiš kreaciju uživaš u tome da si sukreator.
Foto: Saša Novković
Josipa: U jednom intervjuu ste rekli da vam je baletna umjetnost pružila samoostvarenje i duhovni rast. Možete li pojasniti?
Edina: Kroz dugi period života u dvorani i na sceni, ulaženjem u različite role, spoznaješ samoga sebe. Drugačije je dok rasteš, napreduješ i kada stigneš do ostvarenja cilja. Desila mi se ozljeda na vrhuncu karijere koja mi je oduzela sve, to je iziskivalo povratak sebi, duboko preispitivanje. Na neki način moraš stalno mijenjati svoju psihu, ne ostaješ na nekoj razini, stalno spoznaješ sebe. To je borba sa samim sobom, nije lako to samo-pobjeđivanje i uvijek iznova buđenje sebe. Sa svakom predstavom doživiš katarzu, izgoriš i onda se ponovo izdižeš. Pod duhovnim mislim primarno na spoznaju sebe i osobni rast – dok stižeš u epicentar prvih rola i zauzimaš taj identitet, ego raste, zatim slijedi ponovno uspostavljanje relacije s onim što je bitno. Vraćanje na ono duhovno, uživanje u samom plesu dolazi sa zrelošću, uživanje u predavanju i na neki način meditativnom plesu. To je za mene bilo najviše zadovoljstvo, a dogodilo se kada sam izašla iz natjecateljskog razmišljanja. Nažalost, do toga dođeš na kraju karijere. Starije kolegice su mi govorile da uživam, da sve to tako brzo prođe, a mislila sam si „kako da uživam kad se mučim sa stresom i tremom“, ali sad mi je jasno na što su mislile – na sam čin predavanja umjetnosti, kada makneš sve naokolo i u trenutku uspiješ postići sjedinjenje sebe, pokreta, plesa, glazbe. To je duhovni rast, proći sve faze, do pobjeđivanja ega i prepuštanja plesu.
Josipa: Vi ste prošli sve te etape u HNK. U jednom intervjuu HNK nazivate hramom. Što su po Vama, današnji hramovi?
Edina: Proći sve to u istoj kući je stvarno povlastica. Za mog prijatelja doktora hram je bila Vinogradska bolnica, no kada se zbog sustava sve to uruši nastane kaos. I u drugim profesijama postoje hramovi, ali danas kad gubimo vertikale u društvu, nemamo se na što usredotočiti, sve je manje istinskih autoriteta koji svojim znanjem, djelima i ponašanjem služe kao primjeri. Danas se političari ponašaju poput zvijezda, prepucavaju se preko društvenih mreža, nepristojni su. Kako da narod bude pristojan, u koga da se ugleda? Treba ih prozvati, pogotovo ove na vrhu, predsjednika i premijera. Nije poanta jesi li lijevi ili desni, jedno tijelo ima i desnu i lijevu ruku. Poanta je da služiš svojom pozicijom i djelovanjem kao primjer. Nekultura se širi i na druge segmente društva, od obrazovanja pa nadalje. Za sve se krivi država, ali nije kriva država, država smo svi mi, i naše vlastito ponašanje. A zbog stanja u društvu sam najviše zabrinuta za mladost. Koju oni perspektivu imaju? Kakav primjer im dajemo? Što ih učimo? U što da se zagledaju? Mislim da se svi moramo zamisliti nad time. Jesmo li smo zdravo društvo za našu djecu i kakvu zemlju im ostavljamo, koje vrijednosti usađujemo.
Josipa: Kako se transformira Vaše umjetničko iskustvo? Jeste li otvoreni za drugačije umjetniče forme? Koje umjetnosti volite, osim baleta? Nedostaje li Vam posvećenost i intenzitet?
Edina: U periodu sam kada još dolazim sebi emotivno i životno. Veliki je šok cijeli život živjeti u jednom stilu i onda prestati – to je u našoj umjetnosti okrutno. Koliko god je bogata, raznolika i plemenita, zna biti i okrutna jer cijeli život živiš za nju i onda je gotovo, nemaš više mogućnost biti na sceni. Još dolazim k sebi, ali tako mora biti. Studij baletne pedagogije mi je lijepa prijelazna faza, ali intenzitet mi nedostaje. To mi je šok i za tijelo, nedostaje mi fizička predanost. Sreća je bila da sam se i kroz koronu pripremila za ovo. Korona je bila zanimljiva, imali smo pristup svemu online, vježbali, snimali se dok vježbamo i dijelili iskustva. Taj trend se nastavio, snimke vježbanja na društvenim mrežama su dobile novu publiku, čini se da je ljudima potrebno i vole pratiti balet i na društvenim mrežama. Dobili smo upliv u intimu plesača, strašno smo se povezali, što je super. Danas su dostupne online prvoklasne vježbe od zvijezda iz Londona i Pariza, svi dijele svoje vježbe, dijele se tajne profesije. I sada mi je to nadomjestak, pratim puno balet iz svih krajeva svijeta, ali fali mi moja rutina. Najviše mi fali grupi klas s kompanijom, vježbanje sat i pol. Sa scenom sam se opraštala barem 5 godina. Treba mi malo odmaka, okrutno je to, a opet prirodno, tako mora biti. Toliko rada, a kada si mentalno najzreliji, tijelo to više ne može pratiti. Svi to prođemo kroz proces starenja, ali u baletu, kao i kod sportaša je to bolnije jer ne možeš više fizički što si mogao, moraš mijenjati sve.
Foto: Saša Novković
Josipa: Spominjete taštinu koja stoji na putu zajedništvu i boljem prepoznavanju struke. Možete li obrazložiti? Koji su danas problemi struke?
Edina: U Hrvatskoj je to možda potrebno istaknuti. Naša baletna zajednica nije mnogobrojna, ali unutar nje postoji puno različitih struja i svaka od njih se brine za svoju važnost ili korist, nema puno zajedničke suradnje. S jedne strane balet je doživio veliki procvat, postao internacionalni, niže uspjehe. U svojoj baletnoj zajednici imamo velike umjetnike koji na pozicijama moći su rijetko surađivali jedni s drugima, pa su se tako rijetko događale razmjene plesača ili predstava. Unazad 10 godina dobili smo i plesnu akademiju gdje se stječe visoko obrazovanje kvalitetnih pedagoga. Premda škola za klasični balet ima zavidnu tradiciju odgajanja hrvatskih plesača trenutno nema uvjete za rad jer nema zgradu. Djeca koja žele učiti balet prisiljena su ganjati svoje snove u nedopustivim uvjetima ili ih roditelji trebaju slati van na školovanje, što je za većinu nemoguće. Dok smo unutar struke vodili ratove ega, tko je veći umjetnik ili uspješniji ravnatelj, zaboravili smo na našu djecu. Uglavnom kao što i većinu stvari u Hrvatskoj uvozimo, tako uvozimo i plesače. Ovo nije kritika zapošljavanja stranih plesača, ali naglašavam da moramo misliti i na našu djecu. Škola za klasični balet se predugo drži distancirano, dovoljna sama sebi… Potrebna je kvalitetna reforma koja je moguća samo uz suradnju cijele baletne zajednice. Nekad je postojala uska suradnja teatra i škole. Kad izađe iz škole baletni kadar se treba planski nastaviti razvijati. Prije par godina je iz škole izašla djevojka spremna za izazove, potvrdila je to i specijalizacijom na Vaganova akademiji u Rusiji, nakon koje je došla u naš teatar i pokazala da je spremna za velike izazove otplesavši Vilu šećera. Voljela bih ju vidjeti u još naslovnih uloga. Mladi plesač mora plesati i plesati, kad će ako ne sad. S Anamarijom Marković su mnogi radili, a sad nema predstave za nju. Treba razmišljati o našim plesačima, ako smo nekoga digli, ako je otplesala i pokazala da može, vrijeme je da joj damo neku ozbiljniju rolu. Imamo prekrasnih naših cura koje su nedavno započele profesionalni život. Trebali bi bolje surađivati, zanemariti ego, mala smo zajednica, možemo razmišljati za dobrobit struke. Nije bitno samo zadovoljiti projekte, već i repertoar slagati prema ljudima, a ne samo trendovima. Bilo bi lijepo vidjeti razmjenu plesača između Splita i Zagreba za dobrobit predstava, publike i iskustva samih plesača. Često to ljudima u vodstvu i polazi za rukom, ali svakako treba biti bolja suradnja. Moramo raditi za dobrobit profesije, misliti na mlade.
Josipa: Kakav je, po Vama, status baletne umjetnosti u Hrvatskoj? Je li se što promijenilo od vaših početaka? Baletom se uvijek maše kada su diplomatske prilike, ali realnu podršku nema.
Edina: Baletna umjetnost u Hrvatskoj ima dugu tradiciju i vrlo je popularna. U vrijeme mog školovanja baletna škola je bila usko povezana s teatrom, imala svake godine završnu produkciju. Kad se slavila 40. obljetnica osnutka škole javna televizija je emitirala prijenos uživo. Neki od najuspješnijih učenika su napravili inozemne karijere, vratili se s ogromnim iskustvom. Balet u Zagrebu prije je bio sastavljen u većini od domaćih plesača uz sjajne strane plesače. Imali smo uz strane koreografe i uspješne domaće. Danas smo internacionalna kompanija, više uvozimo plesača nego izvozimo, domaći koreografi su zapostavljeni, a uvezli smo i direktora baleta iz Italije s dobrim menađerskim referencama. Što se obrazovanja tiče među našim redovima smo dobili i akademika, magistre i školovane pedagoge. Balet je doživio veliku popularnost i među amaterima pa tako imamo puno novootvorenih privatnih baletnih studija. Budućnost je sigurno svijetla. Nadam se boljoj suradnju unutar zajednice.
Josipa: U baletnoj je umjetnosti puno žena. Je li razlog tome tradicionalno društvo i stigmatizacija muških plesača?
Edina: Od renesanse do 18. stoljeća su plesali smo muškarci. Tada je ples bio dvorska disciplina i bio je dio bontona. Muškarac je trebao znati plesati, mačevati se i jahati. U 19. st. u romantičnim baletima balerine su se izdigle na špicu, dobile scene grupnog plesa u bijelom što je zahtijevalo mnogobrojni ženski ansambl pa tako baletom počinju dominirati žene. Dolazi do stigmatizacije muških plesača. Postoji i teorija dualizma – podjele duha i tijela pri čemu je tijelo pridodano ženi, a um muškarcu. Ples je pri tome fizički, ženski. Stigmatizacija je možda i zbog emocija u plesu, jer nije muški iskazati emocije. Također, možda je razlog i to što se klasični balet pleše u trikou ili pak zbog šminke. U svakom slučaju postoji homofobno društvo i stigmatizacija. To, naravno, puno ovisi o samom društvu i koliko je izloženo umjetnosti. Što je više izloženo umjetnosti to je homofobija manja. U Rusiji, gdje je balet zadržao imperijalističku hijerarhiju, muški plesači su velike zvijezde, percipirani kao „pravi“ muškarci. I u Francuskoj je ples u svim porama i sastavni dio je svakodnevnog života i nema tih podjela.
Josipa: Iako su muški plesači još uvijek stigmatizirani, još su uvijek upravo muškarci uglavnom velika koreografska imena, ili voditelji baleta. Kako to komentirate?
Edina: Mijenja se takva raspodjela, mi smo primjer jednakosti. Imali smo dvije uspješne direktorice baleta, Almiru Osmanović i Irenu Pasarić, ranije u povijesti i Sonju Kastl, u Rijeci balet vodi Maša Kolar…, također i intendantice su bile uspješne žene. I danas je na čelu nacionalne kuće visokoobrazovana žena koja je do sad pokazala da zna što radi. U svijetu je na pozicijama moći sve više žena.
Josipa: Trenutno studirate plesnu pedagogiju na ADU. Kakva su Vaša iskustva?
Edina: Odlično je učiti nešto novo, u zreloj dobi imaš drugačiji odnos prema učenju, mlađi ljudi rješavaju možda stvari brže, ali mi drugačije pristupamo. Sada me jako okupira i ispunjava studij, a vidjet ćemo kuda će me odvesti. Kolegiji na plesnoj akademiji su odlično i kvalitetno osmišljeni i pružaju mnogobrojne teorijske osnove i praktične alate za rad u obrazovanju. Slijede suvremeni pristup koji stavlja dijete u centar učenja sa željom da ostvari svoj maksimalni potencijal. Sada integriram svoja proceduralna znanja koja dobivaju teorijski okvir. Za rad s mladima i djecom potrebno je obrazovanje zbog odgovornosti koju nosimo kad pristupamo oblikovanju mladih života. Ples u obrazovanju u današnje vrijeme dobiva na važnosti zbog svih beneficija koje pruža za zdravo psihofizičko odrastanje. Voljela bih da je dostupniji svoj djeci u općem obrazovnom sustavu.
