Piše: Nika Šintić
Današnji osvrt započinjemo jednom epizodom iz povijesti: početak je Prvog svjetskog rata, diljem Europe mobiliziraju se nacionalne vlade a njemačka Socijaldemokratska partija (SPD) u svojoj rastućoj popularnosti zaboravlja na međunarodnu klasnu solidarnost i u Reichstagu glasa za podizanje ratnog kredita. Rosa Luxemburg, koja se ni inače nije sustezala prozivati svoje kolege, suradnike i istomišljenike onda kada je smatrala da djeluju reakcionarno i proimperijalistički, osudila je ovaj potez i zajedno s Karlom Liebknechtom osnovala Spartakističku ligu. Godine 1919. podižu ustanak u Berlinu, koji brutalno guši ni više ni manje nego vođa SPD-a Friedrich Ebert uz pomoć ostataka njemačke carske vojske i desničarskih paravojnih trupa, a Luxemburg i Liebknecht završavaju u pritvoru i, nakon sati i sati mučenja, na dnu rijeke.
Sučeljeni s prijetnjom globalnog sukoba, bratstvo i jedinstvo pali su u vodu; sve govorancije o pacifizmu, o kapitalistički uvjetovanoj ratnoj mašineriji morali su ustuknuti pred pet-do-ponoćnom uzbunom koja je pružala samo dva moguća odgovora: obranu ili napad.
Međutim, odvija li se ikada život izvan ovog binarnog para, ili je rat tek njegova kruna, odnosno način njegova apsolutiziranja i, posljedično, nametanja pod cijenu vlastite glave? Da bismo to razvidjeli, odvažit ćemo se na kratki izlet u samu logiku binarnog razmišljanja. Doduše, ako i postoji nešto logično u njemu, ono je posve zasjenjeno onim paradoksalnim: reduciranje stvarnosti na binome kao što su muško/žensko, Istok/Zapad i sl. podrazumijeva postuliranje dviju suprotstavljenih sila od kojih jedna uvijek mora imati prednost. No, ovi međusobno omraženi parnjaci zapravo se urušavaju jedan bez drugoga, jer za vlastiti identitet, zaleđen u liku jedine moguće istine, trebaju isti onaj antipod koji svom silom negiraju. Zajedništvo, koje je preduvjet njihovih pojedinačnih egzistencija, tako se pokazuje krajnje nemogućim. Stoga je zaglavljenost u ovoj antinomiji izvor neprekidne borbe, koja sama postaje svoja jedina-moguća-istina. Obrana-agresija u neku je ruku krovni koncept svih ostalih binarnih parova, pa nije ni čudo da je briljantna teoretičarka i aktivistica poput Rose Luxemburg ustajući protiv jednoga od njih ustala protiv svih. Spregu kapitalizma, militarizma i patrijarhata prepoznale su i mnoge druge socijalističke feministice njezina doba, poput Clare Zetkin i Alexandre Kollontai, no njihov rezon nisu dijelile ostale borkinje za ženska prava; britanske su sufražetkinje, primjerice, spremno stale uz svoje nacionalne vlade, pa se temeljem toga nameće sljedeće pitanje: u kakvim sve odnosima može stajati feminizam spram rata?
Iz epistemološke perpektive opravdavanje rata podrazumijeva prihvaćanje jedinstvene vrijednosne hijerarhije, čije narušavanje povlači za sobom neku vrst čvrste reakcije. Iz praktične je perspektive ta reakcija u neku ruku kodificirana tzv. teorijom pravednog rata, čiji su korijeni uočljivi još u biblijskim tekstovima. Ovim se nazorom uvažavaju strahote rata te se nastoje ograničiti njihova izbijanja, ali se ne drži da je konflikt uvijek najgora moguća opcija. Feministički tabor suglasan s teorijom pravednog rata pristaje uz upotrebu nasilja onda kada je u pitanju samoobrana ili obrana drugih, ponovno uspostavljanje mira ili jednostavno manjak svih ostalih opcija. I upravo ovdje, ističe povjesničarka Ana Rajković Pejić, leži jedna od najvećih raskrsnica feminističkog pokreta.
Ideološko-politička petlja ‘proratnog’ feminizma sve jasnije izlazi na vidjelo kroz američke vojne intervencije nakon Drugog svjetskog rata. Za njezin vrhunac može se uzeti Rat u Afganistanu koji SAD i Velika Britanija začimaju 2001. godine kao odgovor na napade 11. rujna. Tada je, kazuje Rajković Pejić, dio liberalnih feministkinja podržao narativ o humanitarnoj intervenciji kojim su George Bush, Dick Cheney i Donald Rumsfeld nastojali opravdati invaziju. Prva je dama Lara Bush cijeloj priči nastojala dati feministički prizvuk, legitimirajući rat kao borbu za oslobođenje afganistanskih žena, što nas pak navodi da problematici feminizma i rata priključimo još jednu stavku: imperijalizam. U okupaciji Afganistana liberalne feministice uz Laru Bush vidjele su mogućnost spašavanja onih Drugih – i njihova podvođenja pod američku inačicu jedine-moguće-istine. Ženske udruge s terena, čije je djelovanje imalo izražen antiimperijalistički naboj, bile su sasvim izignorirane; muškim okupatorima pridan je tako veći emancipacijski potencijal nego domaćim aktivistkinjama.
Takvo što nije nimalo iznenađujuće, kada ovakve ‘stani-pani’ situacije obilježava izrazito konzervativan karakter. Ratovi povlače za sobom žestoku repatrijarhalizaciju društva, ne samo zbog učvršćivanja ustaljenih rodnih uloga i oživljavanja toposa muškarca kao junačkog spasitelja, nego i zbog rezanja socijalnih davanja koja najviše zahvaćaju žene, te seksualnog nasilja koje je gotovo neizostavan epifenomen oružanih sukoba. Slijedom toga, usudili bismo se reći da feministkinje suglasne s militarizmom ne čine mnogo po pitanju nadvladavanja opasnih binoma koji se, kako poentira teologinja Ana Raffai, napajaju na simplističkoj ideologiji sigurnosti, privlačeći pristaše kroz priče o neophodnosti naoružavanja u svrhu osiguravanja mira.
Sa svime time na umu, rat se može definirati kao proizvod društveno-ekonomsko-kulturne piramide izgrađene na pravu jačega. Na vrlo sličan način autorica i aktivistica iz organizacije Žene u crnom Staša Zajović određuje sam patrijarhat: on nije, drži Zajović, oblikovan tek privilegiranjem jednoga spola nad drugim, nego privilegiranjem vlastita glasa da govori za drugoga. Djelujemo li onda feministički kada ga podržavamo?
Naravno, lijepo je iz svojih ugodnih fotelja pisati mirovne napise kojim se relativiziraju sve zaraćene strane u sukobima, pa čak i konotira kako oni koji se brane od napada postupaju regresivno i antifeministički. Nekada delegitimacija nečija prava na samoodređenje kroz kontekstom ispražnjeno zagovaranje pacifizma ima gotovo jednako ‘binarne’ implikacije kao i ideologija protiv koje se bori (!), ali to ne znači da od mira ikada treba odustati. Rosa Luxemburg iznašla je, primjerice, izlaz iz destruktivnih dihotomija, i premda je njezin put imao tragičan završetak, ipak nam je pokazala da treća opcija mora postojati.
