Piše: Josipa Bubaš
Na konferenciji “Ženske politike – Budućnost feminističke borbe” u organizaciji udruge Domino realizirane u partnerstvu s Muzejom grada Zagreba i Centrom za ženske studije, uz podršku zaklade German Marshall Fund of the United States, Veleposlanstva Kraljevine Nizozemske i Grada Zagreba, a koja je održana 1. i 2. prosinca u Europskom domu i u prostorima restorana Oaza, okupljeno je više od trideset aktivistkinja, političarki, umjetnica, medijskih djelatnica, radnica u obrazovanju, liječnica, i to s ciljem proširivanja dijaloga i otvaranja novih feminističkih tema. Intenzivna dva dana obuhvatila su gotovo sve smjerove feminističkog djelovanja, ukazujući tako da je borba za ravnopravnost intersekcionalna, da se nužno prelijeva u sva područja života i djelatnosti, te se ne može promatrati odvojeno od društva u cjelini. Fokus konferencije bio je na politici, feminizmu, kulturi, obrazovanju, medijima, mladima i uskraćivanju prava na izbor, u kojemu se, možda i najviše očituje licemjerje takozvane sekularne države.
Polemički ton, koji ukazuje na živu problematiku i ukorijenjenost nejednakosti u društvu, dominirao je svima panelima. Iako je iz mnogih rasprava jasno da se položaj žena tijekom godina popravio, ipak smo žrtve kako prešućivanja i podrazumijevanja strukturnog i kulturnog nasilja, često toliko internaliziranog da ga ni same ne prepoznajemo kao takvo. Impotencija pri sprječavanju nasilja nad ženama, samovolja zdravstvenog sustava koji institutom priziva savjesti zakida ženama stečena prava, samo su neke od posljedica patrijahalnog društvenog ustroja. Globalno jačanje konzervativizma svakako ne ide u prilog bilo kojem segmentu društvene ravnopravnosti, a kratki pregled online komentara na relevantne vijesti vrišti o jačanju regresivnih svjetonazora. Upravo je u takvom okruženju potrebno iznova utemeljivati poziciju i prava žena, kao i ponavljati osnove građanskog, sekularnog društva. Poruke koje dolaze s vrha najčešće svjedoče ili o birokratskom ili o klerikalnom mišljenju, često u savršenoj sprezi s koruptivnim mehanizmima. No gdje su žene u politici, koliki je njihov utjecaj, i kojom brzinom nominalne kvote pridonose borbi za ravnopravnost razgovarale su sudionice panela Politika ženskih prava u kojemu su sudjelovale Ivana Kekin (Možemo), Sabina Glasnovac (SDP), Margareta Mađarić (HDZ), a koji je moderirala novinarka Danka Derifaj. Rasprava je počela suzdržano, politički. Sve su zastupnice iskazale zadovoljstvo tretmanom žena u svojim strankama. Sve su stranke progresivne, zastupaju ženska prava i politika im je usmjerena na rodnu ravnopravnost. Kakva savršena zemlja u kojoj živimo, a ni ne znamo. Osim što je rodna ravnopravnost jasna smjernica Europske unije, pa je praktički i nemoguće biti stranka u utrci za izbore bez rodno ravnopravne krilatice, stiče se dojam da na feminističkom panelu nemamo o čemu razgovarati. Svjedočimo opet fenomenu dvije Hrvatske. U dreamland Hrvatskoj sustav je svakim danom sve bolji i bolji, iako i ovakav kakav jeste sasvim zadovoljava. U onoj drugoj Hrvatskoj, zemlji građana sitnih zubi, sustav je često pretvrd a kolač prepun rupa. Nakon reda predizbornih poruka, od Glasnovac saznajemo da su u SDP-u žene ipak pomalo čude ako su preglasne i preuporne, te da ih se često smatra dobrima samo za „ženske„ teme, poput socijalne skrbi, obrazovanja, obiteljskog zakona. „Politika reflektira stanje društva“ tvrdi, i time dobivamo realniju sliku situacije. Gotovo karikaturalni prikaz istoga pruža nam Most, koji, budući da je Marija Selak Raspudić na putu, nije imao nikoga dovoljno stručnog za raspravu o „ženskim temama“ na konferenciji, jer naravno, nasilje nad ženama, pay gap, pravo na izbor isključivo su ženske, a ne društvene teme. Muškarci se bave ozbiljnim pitanjima, kojih isto tako, koliko znamo, ne manjka. Domovinski se pokret nije ni odazvao, jer ženska (a ni ostala) prava ne ulaze u njihove prioritete. Kekin nastupa izravno, također potvrđujući opstanak stereotipnih podjela na muške i ženske političke teme, i to na primjer rasprave o obiteljskim zakonu koji je poslovično na dnevnom redu u predvečernje sate. Na toj, ali i sličnim raspravama, prisutne su uglavnom žene. Unatoč deklarativnoj rodnoj ravnopravnosti, upravo su ovo pokazatelji kako rodne podjele opstaju, unatoč kvotama i deklarativnoj usmjerenosti na rodnu ravnopravnost.
Shodno tome, sve se panelistice slažu da je očita daleko veća prisutnost muškaraca u medijima kada se govori o temama poput vanjske politike, gospodarstva, dok su žene stručnjakinje u socijalnoj skrbi, obrazovanju, kulturi, dakle u sektorima s manje financijskih sredstva i manje društvene i političke moći. Glasnovac tvrdi kako je ženama u strankama bilo teže napredovati nego muškarcima, bilo je potrebno više dokazivanja i više rada. Političarkama u prošlim mandatima bilo je još teže, iako su se upravo one, unatoč uobičajenim komentarima poput onih da Hrvati katolici ne tuku svoje žene, uspjele izboriti, primjerice za institut Pravobraniteljice za rodnu ravnopravnost kao i za Zakon o ravnopravnosti spolova. Očekivano, Mađarić smatra da se dobro i puno radi po pitanju rodne ravnopravnosti. To je jedan od prioriteta vladajućih, no imaju li uopće izbora ako se želi dodvoriti europskom vrhu? Da su kojim slučajem smjernice EU drugačije, vjerojatno bi i tu vrijedila politika klimanja glavom. Radi li se o uvjerenju ili dobrom starom oportunizmu koji drži stranku na vlasti desetljećima? HDZ-ova ženska kvota je ispunjena, pitanje je samo koje su politike deklarativne a koje implementirane, dok se pliva između tradicije, patrijarhata i ravnopravnosti?
Panelom se provlače konkretna pitanja poput one o ocjeni provedbe Istanbulske konvencije koju je EU Komisija ocijenila katastrofalnom. Vladajući i tu ne vide problem, jer dovoljno je tvrditi da je sve u redu, pa onda valjda i jeste. U tom je duhu gđa. Mađarić ponudila nekoliko projekata koje trebaju utješiti nezadovoljne. Pokazalo se dostatnim poduzeti tek toliko da se može reći da se nešto radi i tako balansirati između polariziranog društva i baviti se bitnijim stvarima, poput koruptivnih radnji koje, kako se pokazalo, nemaju veze ni sa rodom ni spolom. Tu se događa neravnopravnost jedne sasvim druge razine.
Milijun i tristo tisuća eura potrošeno je na kampanju koja ja između ostalog, educirala 1040 stručnjakinja i stručnjaka iz područja pravosuđa, socijalne skrbi, no kako su prisutne aktivistkinje primijetile, u tom budžetu nije bilo mjesta za stručnjakinje/stručnjake u obrazovanju, koje predstavlja nulti stupanj prevencije rodno uvjetovanog nasilja. Dok se u školama kontinuirano inzistira na klerikalizmu, teško je očekivati napredak u području građanske svijesti, a time i ravnopravnosti spolova. Pitanje je do koje mjere crkva treba, ili preciznije, smije, odgajati građane u sekularnoj državi? Upravo je politika obrazovanja nepogrešiv indikator devaluacije građanske svijesti.
Prema Kekin, rezultati vladinih politika pokazuju njihov neuspjeh koji se očituje u porastu broja kaznenih djela, kao i smanjenju onih prekršajnih, što ukazuje da žene nemaju povjerenja u policijsku zaštitu kada prijavljuju manja kaznena djela, već nasilje prijavljuju tek kada nemaju izbora, odnosno kada dođe do eskalacije. Niti u ovom slučaju se ne pokušava prevenirati zločin. Neprihvaćanje prijedloga civilnog društva govori o stvaranom interesu za postizanje promjena i odnosima moći i vrijednosti u RH. Blage kazne za obiteljske nasilnike kao i dodatno opterećivanje žrtava prisilnom komunikacijom sa zločincima svakako je usmjereno dodatnoj viktimizaciji. Obitelj iznad svega.
Rasprava o pobačaju bila je izuzetno zanimljiva. Mađarić tvrdi da živimo u tolerantnom, ravnopravnom društvu u kojemu svatko ima pravo na izbor. No što je sa situacijom u kojoj nečije uvjerenje ukida pravo na odabir drugoga/druge? Demagogija i stvarnost još se jednom razilaze, a statistike, koje smo imali prilike čuti drugi dan na panelu o pravu na pobačaj, govore da domaća demokracija ima ozbiljna ograničenja. Dok ministar zdravstva, ravnatelj KBC-a i dekan Medicinskog fakulteta u javnosti otvoreno govore protiv pobačaja, teško je očekivati ikakva prava, ponajmanje ono na izbor. Živimo posljedice tridesetogodišnjeg stranačkog kadroviranja od kojeg se sada pere ruke pozivanjem na demokraciju, nesekularnog tipa. Ipak, lijepo je znati da barem gospođa Mađarić ima pravo odabrati. Nije ovo ništa novo, sve mi znamo gdje smo i gdje prestaju priče po pravima a počinju privilegije.
Ako politički život odražava društvo u cijelosti, mediji su u odnosu na društvo kao svijest i dah– istovremeno proizvode i reflektiraju društvo. Dakle, nije čudo što sličnu problematiku kao i u politici nalazimo i u medijima. Panel Reprezentacija žena i ženskih prava u medijima održan je drugi dan konferencije u Oazi. Moderirala ga je urednica kulture Večernjeg lista Milena Zajović a sudjelovale su Silvija Šeparović, Lana Bobić, Jelena Veljača i Snježana Pavić.
Kakva je medijska slika žene i koje vrijednosti ona predstavlja? Što mediji ističu, a što ignoriraju i koje su društvene posljedice takvog djelovanja? Komentari primarno izgleda žena a tek potom ekspertize koju nude, kao i etiketiranja na temelju izgleda u medijima lijepe se jednako i za žrtve nasilja i političarke. Muškarci u medijima u pravilu ne prolaze kroz taj filter, koji itekako odražava internalizirane patrijahalne vrijednosti. Upravo su one temelj perpetuiranja i opravdanja nasilja, kako je pojasnila Lana Bobić. Žene su majke, kućanice, ljepotice ili žrtve nasilja, rijetko kada išta drugo. Snježana Pavić, kolumnistica i novinarka Jutarnjeg lista utvrdila je da se situacija u zadnjih nekoliko godina mijena nabolje. Događaju se pomaci poput edukacije o izvještavanju o nasilju nad ženama (gdje više nije poželjno opravdavati femicid velikom ljubavlju ili ljubomorom), ili primjerice sastavljanju popisa stručnjakinja o različitim temama u sferi hard newsa, ne samo lifestylea. No, Pavićka tvrdi da takve, rodno osviještene politike mahom iznova kroje muškarci na visokim pozicijama, dok su žene i dalje na pozicijama novinarki i srednjih urednica koje najviše rade, a najmanje su plaćene.
Također, kako navodi Silvia Šeparović, medijski analitičari su uglavnom muškarci, kao i stručnjaci za gospodarstvo, ili geopolitiku. Za ta se područja rijetko zovu stručnjakinje, i to unatoč popisima stručnjakinja. Svi su ovi pozitivni, iako često jalovi ili nedovoljni pomaci rezultati direktiva iz EU i to čini stvar još tužnijom. Da je po nama, možda bismo još bile madraci, kako su graditelji nacije inzistrirali prije samo dvadesetak godina. Nejednakost se reflektira i u razlici u plaćama, što nije samo naš, već i globalni problem. Šeparović navodi primjere kolegica koje su na BBC-u dobivale sudske procese i odštete na temelju ekonomske diskriminacije. No zašto žene pristaju na takvu raspodjelu moći?
Pristanak, pa čak i zahvalnost koja odražava internalizaciju patrijarhata adresirala je Jelena Veljača upravo svojim iskustvom. Činjenica je da smo kao žene izložene besmislenim šalama, komentarima i primjedbama koje često i ne čitamo kao rodno uzrokovane, upravo iz toliko čestog imposter sindroma, koji, uz ostale uzroke, sigurno leži i u pounutrenom manjku dozvole za zauzimanjem javnog prostora, ali i visokim očekivanjima proizašlim iz prešutne a često i neosviještene činjenice da je ženama uvijek potrebno truditi se više i jače. Čak na nadređenim pozicijama, žene doživljavaju patronizirajuće šale od strane muških kolega. Zanimljive su teme koje Veljača ovdje otvara – privatno je politično/javno, a psihološki prostori neraskidivo su vezani uz društvene vrijednosti, i bez obzira koliko ih racionalno ne prihvaćamo, one se prepredeno potkradaju i rade protiv nas. Osvještavanje i govor o takvim mehanizmima čita se kao pretjerivanje, baš kao i svako glasno ukazivanje na društvenu nepravdu.
Veljača tvrdi kako je medijska igra igra zadovoljavanja najklikabilnijih tema pri čemu urednici imaju odgovornost naći ravnotežu između klikanja i važnih sadržaja. Čitatelji traže brze i probavljive emocije, zabavu i dislokaciju od stvarnosti, a uzrok banalizaciji sadržaja leži u logici kapitalizma i spektakla kao njegovog nepogrešivog mehanizma. Upravo je kapitalizam prihvatio feminizam kao robu koja se prodaje, no iako kapital neminovno iskorištava svoje resurse, možda ga i je moguće povratno iskoristiti. U svakom slučaju, bolje mainstream feminizam nego mainstream klerikalizam, bolje osvještavanje rodne politike i osnaživanje žena nego čednost i podređenost duhovnom, muškom autoritetu. No, kako je točno ukazala Dunja Bonacci iz publike, upravo podjela na ženske i muške teme, kao i prisustvo mahom žena kada se govori o nasilju nad ženama i rodnoj ravnopravnosti svjedoči o dubokom rascjepu u društvu. Dobar je primjer i sama konferencija o budućnosti femističke borbe. U dva su dana, osim asistenta nizozemske veleposlanice, zalutalog kolege jedne umjetnice iz Londona, organizatora i dizajnera, za panelističkim stolom i u publici bile isključivo žene. Dok bilo koja tema ne postane naprosto tema o kojoj ravnopravno i u istom broju govore stručnjakinje i stručnjaci, kada za isti ili veći posao žene ne budu plaćene manje od muškaraca, kada budemo imale pravo na izbor, govorit ćemo o ravnopravnosti. Često je diskriminacija toliko podmukla da je nismo ni svjesne. Ona se provlači kroz sve pore društva, obitelji, školstvo, zdravstvo, pravosuđe, odnose. Bitno ju je osvijestiti na svih razinama, jednako kod muškaraca kao i kod žena. Taj je proces neugodan jer ukazuje na godine sljepila. No bez njega, nema iskoraka, ostaje samo demagoški ružičasti veo koji prekriva realitet i stvara duboki rascjep između želje i mogućnosti. U kapitalizmu, majka mogućnosti je usko vezana uz ekonomiju. Zato za kraj, citiram Lanu Bobić, koja na pitanje smatra li se ludom odgovara: „kad izmjerim koliko neplaćenog ili slabo plaćenog rada obavim – j… sam luda!“ Gotovo kao i sve žene koje poznajem.
