Piše: Ivana Perković Rosan
Dramaturginja, prevoditeljica i spisateljica. Katja Grcić je sve to i još puno više. Dvostruka dobitnica Nagrade Marin Držić ove godine bila je stipendistica pjesničke rezidencije Vesne Parun na otoku Zlarinu, a iza sebe ima i dva znanstvena rada. Ova rođena Splićanka nedavno se našla i u ulozi voditeljice projekta Žensko naslijeđe – intimni prostori u Etnografskom muzeju što je bio dobar povod za razgovor.
U Etnografskom muzeju voditeljica ste radionice projekta Žensko naslijeđe – intimni prostori u ulozi svjedočanstva zajednice, možete li nam malo reći o radionici, koliko su ovakvi projekti važni za osnaživanje žena? Riječ je o projektu koji je nastao u partnerstvu s Centrom za ženske studije?
Riječ je o radionici koja je drugačija od klasičnih radionica kreativnog pisanja, ali tekst joj je i dalje bio dominantni medij izražavanja. Svaki susret je imao svoj tematski okvir koji je polaznicama istovremeno služio kao kreativni zamašnjak za rad na tekstu, ali i kao alat za razvijanje intimnijeg odnosa sa sobom i drugima. Osim toga, namjera mi je bila da svakoj ponaosob ukažem na moguće razvojne rukavce njezinog spisateljskog glasa, kao i da ih osnažim u uredničkom smislu, da same sebi daju taj kredibilitet da mogu recenzirati vlastiti tekst. Ideja je bila da se kroz dijeljenje tekstova povežemo ne samo kao žene, nego i kroz nekoliko različitih generacija. Prostor Etnografskog muzeja u Zagrebu, točnije trenutna izložba Žensko naslijeđe – intimni prostori u ulozi svjedočanstva zajednice poslužio je kao najbolji mogući prostorni kontekst za naše susrete, mjesto ne samo međusobnog dijaloga, već i onoga s prostorom u kojem smo se susretale. Koncept i strukturalnu podršku možemo zahvaliti Centru za ženske studije koji je pod vodstvom Dorotee Šušak i osmislio cijelu priču.
Foto: Ana Zbiljski
Ovo ljeto bili ste stipendistica pjesničke rezidencije Vesne Parun na otoku Zlarinu, po čemu ćete pamtiti to iskustvo?
Ovo je treća godina tog rezidencijalnog programa na Zlarinu u organizaciji udruge Fotopoetika. Pamtit ću ga po tome što sam odmah po dolasku na otok zaboravila šifru za laptop, što je rezultiralo time da mi je bio zaključan na dva tjedna. To je mom inače prilično idiličnom boravku dalo dozu avanture i sloma živaca.
Još uvijek nije obnovljena njena stara kuća na otoku, smatrate li to nepravdom kakve često viđamo u odnosu prema hrvatskim ženskim umjetnicama?
Kuća je impresivna, ali u jako lošem stanju. Čak i da je obnove, bojim se da će obližnja kapelica koju je par njemačkih arhitekata iznutra pretvorio u apartman trajno ostati veća atrakcija. Renovacija cijelog kompleksa i osmišljavanje prikladnog memorijalnog centra zahtjevan je projekt, nadam se da će se realizirati jednoga dana. Problem u odnosu naspram umjetnica u Hrvatskoj dio je šire problematike odnosa politike naspram kulture i umjetnosti općenito, a potom problematike što je netrpeljivost prema ženama posebno izražena u umjetničkim i intelektualnim krugovima koji su dugo bili isključivo muško polje dominacije. Vesna je baštinila i jedno i drugo, kao što vidimo i posmrtno.
Pjesnička radionica na temu Vesne Parun u Centru koralja na otoku Zlarinu / Foto: Katarina Gregov
Kako Vi gledate na položaj žena danas u Hrvatskoj?
Hrvatska je zemlja paradoksa, a po pitanju položaja žena obiluje tzv. kozmetičkim zahvatima i brojnim ideološkim trenjima u polju feminizma. Nedavno mi je jedan kolega rekao da smatra da su žene prilično okupirale javni prostor i da se na svakom koraku govori o pravima žena. Rekla sam mu da mogu shvatiti zašto je donio takav (pogrešan) zaključak, ali da su strukturalno stvari i dalje vrlo patrijarhalno ustrojene. Osobno, položaj žene je za mene prvenstveno klasno pitanje, a tek potom sva ostala. Žena koja u svijet ide bez naslijeđenog društvenog i materijalnog kapitala je kod nas meta za sve moguće oblike nasilja, koji dolaze kako od muškaraca tako i od žena koje su pounutrile patrijarhalne modele ponašanja, jer im je ta metodologija osiguravala najbrži uspon. Ne treba zaboraviti ni ratno naslijeđe. Možda jedan od najznačajnijih uvida u ulogu rata na žene na ovim prostorima opisuje dokumentarac Veće od traume koji ujedno otkriva i političku nevoljkost da se financira i podupire iznimno važna ženska pitanja. Pokušaji zataškavanja i pravna neučinkovitost kad su u pitanju ekstremni oblici fizičkog nasilja naspram žena te femicidi posebno su poražavajući. Pa ipak, žene se sve više udružuju, povezuju, progovaraju o nepravdama – to daje vjeru da će stvari ipak ići na bolje.
Dramaturginja ste, prevoditeljica, spisateljica, što Vas najviše veseli?
Kao i svaki drugi posao, tako i ovi poslovi imaju svoje teške i zamorne strane, ali i one koje predstavljaju radost i užitak. Zahvalna sam što još uvijek imam dovoljno širok radijus da biram projekte u koje ću ulagati svoje vrijeme i energiju – ne prevodim, ne pišem i ne podržavam u dramaturškom smislu bilo što. Smatram da je važno ostati u dosluhu sa svojim radarom te birati ljude i priče koji cijene moju ulogu u polju umjetničke suradnje kako bi reciprocitet osigurao zadovoljstvo svih uključenih. Mogućnost izbora me najviše veseli, a to je valjda i maksimum slobode koju si čovjek unutar kapitalističkog sistema može priuštiti.
Nakon Akademije ste imali priliku odraditi dramaturšku praksu u Beču, možete li usporediti situaciju u Hrvatskoj i u Austriji?
Ne znam što da vam kažem, a da to većina normalnih ljudi već ne zna. Četiri sata vožnje od Zagreba je neki sasvim drugi svijet – u profesionalnom, međuljudskom, egzistencijalnom, socijalnom, pravnom i svakom drugom smislu. Daleko od toga da taj svijet nema svoje probleme i izazove, ali u usporedbi s našima oni su pomalo smiješni. U Beču sam studirala i u sklopu svog prvog studija anglistike i germanistike, tada pri Centru za znanost o prevođenju. U prevoditeljskom i kazališnom svijetu honorari znaju biti i do pet puta veći nego kod nas, dramaturška radna mjesta se učestalo otvaraju i zapošljavanje je transparentno, što tu nije slučaj. O radničkim pravima da ni ne govorim – primjerice u Burgtheater niti jedan vanjski suradnik ne smije stupiti bez da prethodno ne potpiše ugovor o suradnji. Ako ste vanjski suradnik u Hrvatskoj vam ugovor u mnogim nacionalnim kazalištima nerijetko daju tek par dana prije premijere, ako i tada – i svi to šutke prihvaćaju, iako vam rad bez ugovora znači da vas doslovno mogu otjerati s projekta kad god požele bez da vas plate, bez objašnjenja i bez imalo skrupula. U teatru možete doživjeti i ozljedu na radu, ali bez ugovora nećete imati ama baš nikakva prava. Da ne biste mislili da je to institucionalna stvar – sličnu praksu imaju i neke udruge, primjerice odbijaju vam dati ugovor za rad čak i nakon što ste taj rad već obavili, pravdajući se da čekaju uplatu sredstava. Najlicemjernije je što kod nas takvo ponašanje prešutno odobravaju upravo oni kojima su u javnom prostoru puna usta socijalne osjetljivosti i radničkih prava.
Katja Grcić / Foto: Tanja Kanazir
Dvostruka ste dobitnica Nagrade Marin Držić i to 2019. za dramu ‘Strah tijela od poda’ i 2022. za dramu ‘DRUGA ili Prema podacima’, koliko Vam takva priznanja znače?
Imam podijeljene osjećaje prema tim nagradama – s jedne strane sam zahvalna što je moj rad struka prepoznala, s druge sam razočarana jer tekstovi nisu doživjeli niti javna čitanja, a kamoli uprizorenja. Drame pišem kako bih pomoću njih otvorila prostor za dijalog o temama koje držim društveno relevantnima. Ako tim tekstovima niti najznačajnija nagrada za dramsko pismo u Hrvatskoj to ne omogućuje, čovjek se osjeća kao da razgovara sa zidom – ušutkan, odvojen, neprihvaćen.
Aktivni ste i kao nezavisna istraživačica, objavili ste dva znanstvena rada, radite li trenutno na nečemu novome?
Ne. Baviti se znanstvenim radom bez strukturalne ili institucionalne podrške je potpuni mazohizam.
Na portalu kritika HDP napisali ste seriju tekstova na temu ‘Dramaturgija – fantomski posao, materijalizirana misao’, koliko je dramaturgija marginalizirana struka?
U Hrvatskoj je to poprilično marginalizirana struka, a u kompleksne razloge zašto je tome tako sam pokušala proniknuti kroz dijalog s koleg(ic)ama u sklopu spomenutog ciklusa. To naravno ne znači da je svim dramaturzima i dramaturginjama teško, oni s većim društvenim kapitalom ili oni koji svaku vrstu kritičkog promišljanja ostavljaju pred vratima teatra, ti češće uživaju redovite i solidno plaćene angažmane.
