Razgovarala: Josipa Bubaš
S umirovljenom glumicom HNK Varaždin Vesnom Stilinović razgovarala sam o odnosu prema ženama u kazalištu nekada i sada, kazalištu kao kolektivnom činu, slobodi i životu u mirovini i sa sljepilom.
Josipa: Kao mlada, htjela si upisati režiju. Kakva je situacija sa ženama redateljicama bila kada si upisivala akademiju? Kako si ipak postala glumica?
Vesna: Nakon završetka mature htjela sam se baviti kazalištem. Smatrala sam da je režija moj medij. Za prijemni ispit spremila sam se dobro, ali ne savršeno. Na završetku prijemnog rekli su mi da bi mi, budući da sam žena, bilo bolje da odem u glumu jer režija nije ženski posao. Bilo je strašno čuti da nisam prošla jer sam žena. Danas je drugačije, ali ipak je opstao stari način mišljenja prema kojemu muškarci mogu voditi proces, dok su žene nježne i ne mogu režirati.
Josipa: Što misliš o nedavnim događajima na ADU? Jesu li se problemi toliko akumulirali i sada im je vrijeme da izađu na površinu? Kakvo je bilo tvoje iskustvo studiranja?
Vesna: Imala sam sreću jer su u moje vrijeme profesori osim završene režije bili obrazovani i na Filozofskom fakultetu, imali su dobar background i nije bilo situacija kao danas. Slušala sam što se događa i stojim iza studenata. Na fakultetu, bez obzira kojem, profesori se ne mogu ponašati prema studentima grubo, degradirajuće. Profesor ti mora biti autoritet jer ti prenosi znanje. Ovakvim ponašanjem profesori sami sebi ruše autoritet. Obrazovanje na akademiji podrazumijeva i bliži kontakt, ali postoje različite vrste kontakata, danas si profesori uzimaju za pravo sve, al nemaju ništa iza sebe. Zapošljavaju se ljudi koji počinju kao asistenti i uzimaju si prava koja nemaju. Nema kodeksa ponašanja, ne zna se što je profesor, a što student i taj je prostakluk nedozvoljiv. Čini mi se ipak da danas ne postoji dovoljno jaka svijest o društvu. Studenti su se s pravom pobunili, no to je bila emotivna reakcija, ne potpuno racionalizirana. Nedostaje im svijest o širem kontekstu i zbog toga nisam sigurna da će uspjeti zaustaviti takvo ponašanje. Nisu sjeli za stol hladnih glava. Čini mi se da su studentski nemiri 1968. bili osvješteniji, postojala je svijest o kolektivu, sada se svako pitanje pokušava riješiti zasebno, nedostaje kritične mase. Tome su pridonijele i uske specijalizacije. Šezdesetih su studenti bili jedna populacija, sada su raštrkani unutar svojih fakulteta i ne komuniciraju međusobno. Tada smo se svojim poslovima, čitali filozofiju, sve nas je zanimalo, nismo bili tako usko usmjereni. 68-a je na nama ostavila trag, vjerovali smo u bolje društvo, a danas nedostaje vjera u budućnost i vizija.
Josipa: Je li i prije bilo degradacije studenata i seksualnog uznemiravanja?
Vesna: U kolektivnoj umjetnosti, a to je kazalište, uvijek možeš doživjeti grubosti. U kazalištu smo kao žene često čule riječi poput guska, krava, to je bilo normalno. Analizirala sam svoje vrijeme, te su riječi bilo uobičajeno upućivane ženama, muškarce nisu vrijeđali. Redatelji bi im govorili da nisu dobri, a nama su govorili da imamo veliko dupe, da smo krave, guske. Mi smo to čule na jedno uho i pustile na drugo van, ali danas shvaćam da to ostavlja posljedice. Samo su žene s jakim egom uspjele prodrijeti kroz to. Na druge ovakvo ponašanje ostavlja trag, gube individualnost. Od kad sam u penziji i sama se bavim svojim poslom izvan kolektiva, puno sam slobodnija. Kad si u kolektivu, stalno čuješ riječi poput kokoš, guska, koja ti vraćaju iskustva s akademije. Ja nisam doživljavala drastična poniženja jer sam bila u klasi s dečkima, bez žena, ali mnoge kolegice su u teatru doživjele strašne stvari.
Vesna Stilinović / Foto: Klara Stilinović
Josipa: Gotovo cijeli radni vijek si u provela u HNK Varaždin, nedavno ste proslavili 150 godina postojanja. Kako je bilo provesti radni vijek na varaždinskim daskama?
Vesna: Dobro je bilo što smo stvarali zajednički teatar. Bili smo mali kolektiv i tu nije bilo drastičnih događanja. No moram naglasiti nešto što će zvučati pejorativno za redatelje – što je redatelj lošiji, to više maltretira. Veliki redatelji i oni koji dođu s jakom idejom ne maltretiraju jer nemaju potrebe za tim. Oni koji se slabo pripreme i ne znaju komunicirati ideju maltretiraju glumce.
Veliki umjetnici i redatelji znaju svašta reći, ali ipak to ostaje unutar sfere rada, međutim oni osrednji, pogotovo kada dođu u provinciju, misle da mogu maltretirati sve, a posebno maltretiraju žene.
Josipa: Znači li to da talent može biti isprika za grubost?
Vesna: Ne mislim to, no to je stara škola u kojoj redatelji koriste grubost kao najlakše sredstvo do rezultata i računaju na inat glumaca. S druge strane, oni koji hoće maksimum, moraju upotrijebiti jači rječnik jer znaju do kojeg vrha glumci mogu doći i moraju ih tamo dovesti, a ansambl se zna ulijeniti pa mu treba poticaj. Glumcima je također cilj doći do gornje granice, barem bi trebao biti.
Josipa: Puno si radila s mladima, postoji li razlika između tvojih prvih i zadnjih generacija?
Vesna: Trideset godina sam radila s mladima, uvijek sam imala glumačke grupe a na kraju i glumački sudio. Velika razlika je među onima s kojima sam radila na početku, a koji sada imaju šezdeset godina, i mladih danas. Odnos prvih generacija prema meni je bio drugačiji, bilo je dovoljno biti glumica da imaš određeni autoritet. Današnje generacije imaju puno više informacija, manje znanja i koncentracije i manje povjerenja. Moraš ih na neki način zavesti da uđu u proces. Stari su unaprijed imali stav kao učenik prema profesoru iako ni njihovo znanje nije bilo veliko, a nisu mogli izguglati informaciju. Nekima je Shakespeare bio isto što i Janko Jović i tu nema pomoći. Lakše mi je bilo raditi s novom generacijom. Starije generacije je trebalo vući, a mlade su stalno dolazile s nečim novim i mogla sam raditi odabir od ponuđenog. Ranije su generacije bile stisnute, u strahu, i dugo im je trebalo da dođu do slobode, za razliku od mlađih generacija koji misle da sve znaju. S njima je lakše raditi, lakše uđu u proces, stari su bili sporiji. Mladi imaju kompjutorsko mišljenje, kažeš jednu riječ oni dodaju 10. Meni je to interesantno jer mi je nepoznato. Imam osjećaj da mladima treba ukazati na svijest o kolektivu, svi su sami za sebe, pojedinci. Imamo petsto stranaka, mišljenja, ali mi smo još uvijek društvo. U kazalištu, ne moraš biti dobar sa svima privatno da znaš da moraš raditi za kolektiv. Mladi tu jako strše a to je za kazalište pogubno. Uče ih da svatko radi svoj mali dio i zato imamo malo dobrih predstava.. Primjerice, nukleus Zekaema je kvalitetan i imaju dobre predstave, dok u drugom kazalištu gdje toga nema ne može ni izaći ništa dobro. Uvijek nešto nedostaje, čak i u dobrim predstavama, a to je kolektiv. Mladima je kolektiv stran.
Međutim, više volim razgovarati s mladima, ne zato što imaju isto mišljenje kao ja, nego zbog toga što stare više ne interesira ništa. Od mladih učim više nego od starih. Učila sam iz knjiga, družila sam se sa sjajnim ljudima. Privatno se hranim onim što mi se sviđa, ali moram pročitati i poslušati što je novo pa procijeniti, vidjeti ima li što tu za mene. Isto je sa slušanjem mladih, oni o kazalištu govore drugačije nego ja, imaju drugačiji odnos prema svemu.
Vesna Stilinović / Foto: Klara Stilinović
Josipa: Nakon mirovine si počela iskoračivati u performans, film, a mirovinu si iskoristila za bavljenje vlastitim umjetničkim procesima. Glumila si u europskim koprodukcijama, nezavisnim predstavama, mirovina je za tebe aktivno razdoblje.
Vesna: U mirovini sam htjela raditi ono čime sam se željela baviti kao mlada ali nisam imala vremena jer sam bila dio kolektiva, puno sam radila i nisam se stigla baviti vlastitim radom, nisam se mogla individualno izraziti. Performans me privlačio od mladosti, kao komentar na društvo koji dolazi iz mene. Rad na filmu je rezultat slučajnosti. Za ulogu me izabrala mlada francuska redateljica Lee Rapen za ulogu u filmu Heroes don’t die. Ušla sam u film fantastično, s puno slobode. Velika je razlika u odnosu redatelja prema glumcu vani i ovdje. To je profesionalan, jak odnos u kojem možeš dati sebe bez da te se vrijeđa, daje ti se maksimalno poštovanje i normalno da sam u toj ulozi, kao i u ulozi u filmu Mara Andree Štake bila slobodnija i dala više nego prije. Tu veliku ulogu ima i sljepilo, više ne vidim ni kameru ni redatelja ni glumce, sama sam sa svojim radom.
Josipa: Iako si pričala o važnosti kolektiva, slobodu si osjetila kada si počela raditi sama.
Vesna: Točno, a i sljepilo mi daje slobodu i mir u radu. Moj mozak je slobodan i mogu šest mjeseci samo raditi u miru. Svi su se moji kazališni kolege začudili kako sam u predstavi Vesna i Vlasta uspjela dobiti toliko. To je zato što sam u glavi slobodna, nisam filana s masom stvari. Je li tako i kod ostalih slijepaca, ne mogu znati. Tu ogromnu slobodu ne mogu shvatiti. U starosti bi trebalo biti obrnuto, strah bi trebao biti veći jer nisi više jak kao u mladosti, imaš puno hendikepa, i fizičkih i psihičkih i stalno misliš da nešto ne možeš – zato stari ljudi odustaju. I normalno je da odustaju. Ipak nedavno sam išla slijepa do Bundeka i nazad. Vjerojatno se to ne bih usudila da vidim, ali ovako nisam vidjela put pa sam išla. Jako čudno. Nalazim puno toga novoga, između ostalog shvaćam da su informacije ogroman teret. Uz to, živim sama, nitko me ne smeta, nemam distrakcije. Pitanje mozga je kao i pitanje tijela koje stari i postaje nemoćno, nećeš forsirati ruku da kali željezo, isto tako ne treba forsirati ni mozak, jer ako ga oslobodiš, počne raditi. Mozak nije kompjutor i tu suvremenost griješi, on ne može primati toliko nevrijednih informacija.
Josipa: Živimo u vremenu kada je previše svega, posebno vizualnih informacija.
Vesna: Previše svega i površno. Kako sam rekla, mozak nije kompjutor, ne možeš u njega stalno ubacivati informacije, pogotovo ako je jedna gluplja od druge. Meni je slijepilo donijelo mir jer više ne mogu otvoriti poruke i Facebook, što sam prije radila, ne dobivam vizualne informacije i mozak mi se ne puni smećem. Čak i kompjutor zašteka ako ga nakrcaš, a kamoli ne mozak. Čim upališ Facebook već si dobila 30 besmislenih informacija prema kojima nemaš odnos ali te opterećuju. S druge strane, odabirem što slušam i tako nastaje sloboda, čiste s viškovi. Od kad sam slijepa, imam bolje pamćenje sada kad ću navršiti 80 nego sa 60 godina, upravo zato što mi je mozak slobodan, čist, ne zaboravljam stvari. Da nisam slijepa ne bih mogla integrirati sav taj porast informacija u starosti. Primjerice, kada tražim nekoga da mi progugla nešto, dobijem 60 različitih informacija. Interesantno ali zastrašujuće je da ako ne vidim i nemam dodir sa svijetom, s noći i danom i ravnam se po unutarnjem vremenu, bolje razmišljam. Često pomislim o tome kako je mladima živjeti s toliko informacija i podražaja.
Vesna Stilinović / Foto: don Bobo Bobanović
Josipa: No odlazak u mirovinu nije donio samo slobodu nego i negativne strane života u mirovini. U Pazinu, na festivalu Sedam dana stvaranja izvela si svoj prvi performans koji se bavio upravo životnim standardom umirovljenika.
Vesna: Tada još nisam bila potpuno slijepa, ali sam odabrala ne komunicirati s publikom. Svako sam jutro, tijekom sedam dana, sjedila nepomično dva sata u drugoj poziciji, na drugoj lokaciji, u drugom kostimu. Ispred mene bila je postavljena poruka kojom molim za određenu stvar i posuda za novce. Bio je to angažirani performans o umirovljenicima koji je postavio pitanje kako možemo s malim mirovinama realizirati svoje želje. Prosila sam za želje, ne za osnovne potrebe. Prolaznici su bili zabezeknuti. U Pazinu nikada nije bilo prosjaka, Pazinjani nisu nikada doživjeli ljude koji prose u svom gradu. Prvi motiv mi je bio kupovina Jergovićeve knjige koje je tada izašla a nisam imala 150 kn da si ju kupim. Mogla sam je posuditi za čitanje ali sam ju željela imati da joj se mogu vratiti. To je nešto što ne mogu kupiti nego samo željeti. Nije bitno za život, nije hrana, stan, grijanje, nego je neka vrsta intelektualnog luksuza. S penzijom možeš imati osnove, najsiromašniju košaricu za život. Na drugim sam punktovima molila za druge potrebe.
Josipa: Radila si i s Vlastom Delimar performans Vesna i Vlasta – o dostojanstvu starenja. Obišli ste cijelu regiju. Kako je performans primljen i kako je tekao proces rada?
Vesna: Vlastu je na rad inspirirala moja izjava da mi je život ljepši sada, u starosti. Radile smo predano 6 mjeseci, svaki tjedan i svaka je radila za sebe. Ja sam poznavala Vlastin rad, a Vlasta nije poznavala moj. Bilo mi je drago da dolazi s praznim prostorom prema meni jer mi je dala mogućnost odabira – odlučivala sam i tražila koji izričaj ide uz Vlastin i na jedan čudan način su se naši izričaji uklopili i stvorili cjelinu, iako se senzibilitetima ne poklapamo. Predivno smo se našle zahvaljujući dugom i studioznom radu. Svugdje je performans fenomenalno primljen, nitko se nije pitao čemu ta izvedba. Vlasta je kontroverzna, može iritirati stavovima i izvedbama a ja mogu biti dosadna, ali to se nije nigdje dogodilo. Nije bilo ni komentara o golom tijelu, dapače, publika je prepoznala društvenu relevantnost teme koju je donijela Vlasta dok sam ja, prema komentarima, unijela čudnu melankoliju i emociju koja je nestala u ljudima. Emotivnost i intima koje donosi naš rad su najviše dotaknule publiku. Vlasta i ja iznosimo ih na različite načine, ali su to emocije koje ljudima nedostaju, i starima i mladima.
Vesna Stilinović / Foto: Klara Stilinović
Josipa: Rad se zove O dostojanstvu starenja. Kakvo je tvoje iskustvo, kako društvo prihvaća starenje? Prije nekoliko godina si oslijepila. Koliko je društvo spremno pružiti potrebnu podršku?
Vesna: Prvo, moja glumačka, ili inženjerska, liječnička mirovina je katastrofa za bilo kakvo življenje. To je velika degradacija. U starosti kao da više nisi vrijedan, nisi vrijedan jer si poružnio i izvan si radnog procesa. Meni je starost oduvijek bila interesantna, interesantnija nego mladost i popeglanost, ali danas je došlo vrijeme gdje su mladost i ljepota postali imperativ za posao, za život. Sa 65 moraš u penziju, dočekaš rođendan i dođe ti plava kuverta. Možda je ne želim, a možda nekome treba prije jer se iscrpio. Penzija je prvi stupanj degradacije. Drugi je problem odnos prema starosti u društvu. Otpisan si. Prvi moj kontakt sa starošću bio je kada sam išla tramvajem u 2 sata u noći i dečko od 15 godina me pitao: Baba kamo ideš u kasne sate?. Čim je to rekao, znala sam da to više nije za mene. To se u moje vrijeme nije moglo dogoditi. Posebna su priča različiti tipovi invaliditeta, poput sljepila. Teško je moguće naći pomoć. Ne zato što su ljudi nepristojni i ne osjećaju, nego nemaju vremena i koncentracije vidjeti druge. Kada sam se upisala u udruženje slijepih, pročitali su mi sto pogodnosti koje kao slijepac dobivam – besplatni tramvaji, 50 posto umanjena cijena aviona, asistenti, knjižnica, besplatno ljetovanje. Osjetila sam se bogatom, međutim, sve je to samo na papiru, asistenta nema jer ih nema, ući ne mogu sama u tramvaj, mora me netko voditi. Što mi vrijedi besplatan prijevoz ako ne mogu doći do njega? Naše društvo prisvojilo je europske smjernice ali nemamo novac da ih realiziramo. Odnosno novaca ima, ali ne u skrbi i kulturi. Važno je naglasiti i da je kultura na zadnjem mjestu, mjesecima se spominju svi resori osim kulture. To čak nije ignoriranje, politika i ne zna da kultura postoji.
