Piše: Ivana Perković Rosan
Tri žene, Baka, Mama i Unuka glavne su protagonistkinje predstave ‘Kisela krv’ koja progovara o transgeneracijskom nasilju, kao i obračunavanju s traumama iz prošlosti. Riječ je o najnovijoj predstavi varaždinskog HNK-a, a za koju tekst potpisuje mlada međimurska spisateljica i dramaturginja Ivona Marciuš. Redateljica je Marina Pejnović, a Ljiljana Bogojević, Barbara Rocco i Dea Presečki su udahnule život glavnim (anti)junakinjama.
Samo dan nakon premijere ‘Kisele krvi’ razgovarale smo s Ivonom Marciuš, talentiranom studenticom Diplomskog studija Dramaturgije na ADU-u u Zagrebu, o nastanku teksta.
‘Tekst je nastao kao moj završni rad na trećoj godini studija, na kolegiju Dramsko pismo i nastajao je zapravo cijelu akademsku godinu. To je bio prvi tekst u kojem sam se odlučila pisati o svom kraju, o Međimurju i napisala sam ga na dijalektu. I to mi je najdraži tekst dosad’, ispričala nam je Marciuš koja je u ovom djelu progovorila o transgeneracijskom nasilju.
Barbara Rocco u predstavi ‘Kisela krv’ / Foto: Marko Ercegović
‘To je okosnica cijelog teksta, zapravo tri generacije žena iste obitelji u Međimurju i preispitivanje njihovih trauma i patrijarhalnih obrazaca koje se u ovom slučaju prelamaju na njima, ovisno o generaciji. Pokušala sam dati glas svakoj generaciji, mami, baki i unuci i vidjeti koje su to priče koje one nikada nisu podijelile, a zapravo su obilježile cijeli njihov život i život u tom međimurskom mentalitetu. Ne bih voljela da itko predstavu shvati kao napad, već da svatko uzme jedan sloj te predstave i da malo promisli o tome. Mislim da ako se to dogodi da sam uspjela postići svoj cilj’, istaknula je autorica koja nije krila ponos nakon premijere.
‘Uvijek mi bude trema kad slušam replike koje sam toliko dugo pisala. To mi je najvažniji dio kada vidim funkcioniraju li te rečenice jednako dobro uživo kao na papiru. Stvarno sam jako zadovoljna, teško mi je biti objektivna, ali nemam zamjerki, od dijalekta do emocije, mislim da su to sve dobro posložili u predstavi. Stvarno je prekrasno, neizmjerno sam zahvalna na prilici. Sad se polako bližim kraju studija i nisam mogla zamisliti bolji početak. Drago mi je da se otvorio prostor za mlade autore, nadam se da će se ta praksa malo češće događati’, istaknula je autorica koja je dijalekt iskoristila za prikazivanje sukoba.
Dea Presečki u predstavi ‘Kisela krv’/ Foto: Marko Ercegović
‘Jezik je bio ključan element jer sam postavila odnos međimurskog i standardnog u smislu da je dijalekt shvaćen kao prostor tradicije, prostor tih trauma i svih loših stvari koje su se dogodile. S druge strane imamo standardni s kojim priča samo unuka i to je njen izraz toga da pokušava pobjeći iz začaranog kruga i prekinuti tu priču. Ali to nije na kraju moguće u potpunosti napraviti. Ona na kraju pristane ući u taj zajednički prostor dijalekta i progovoriti s mamom i bakom na međimurskom’, objasnila je Marciuš kojoj ovo nije prvi rad u kazalištu.
‘Radila sam prošle godine dramaturgiju za plesnu predstavu ‘Janica pleše pjesme iz hrvatske baštine’ u suradnji s Vanesom Imrović. To je bio prvi doticaj s međimurskom tematikom izvedbeno, to je bilo lijepo iskustvo. Okrila sam jako puno tradicionalnih međimurskih pjesama koje ni sama nisam znala. Osim toga radim s glumačkom družinom Pinklec nekoliko godina, a radila sam i na plesnoj predstavi Diši u Zagrebačkom plesnom centru’, rekla je mlada dramaturginja za Žene i medije.
Ivona Marciuš / Foto: privatni album
Intedantica varažinskog HNK-a Senka Bulić je, najavljujući predstavu, istaknula koliko joj je važno davati priliku mladima.
‘Jedan od mojih ciljeva je postavljanje novih tekstova, promoviranje mladih autora. Zato mi je drago da mogu najaviti još jednu praizvedbu u varaždinskom kazalištu. Posebno što se radi o mladoj, talentiranoj osobi, Ivoni Maciuš koja je napisala izvrstan tekst o tri generacije žena jedne međimurske obitelji. To je snažan, poetičan, autentičan materijal. Osobne priče, ali zajednička tema, o modelu koji stvara okrutne navike prema ženama. Htjela sam da to radi Marina koja je u zadnje vrijeme radila niz velikih projekata, na velikim scenama pa mi se činilo zanimljivim ponuditi joj rad na ovakvom tekstu, u intimnijem, komornijem prostoru’, rekla je Bulić.
Redateljica predstave Marina Pejnović je istaknula i kako je ‘Kisela krv’ predstava o transgeneracijskom nasilju na koje se šutke pristaje.
‘Unuka od nasilja pokušava pobjeći odlaskom, pokušajem da drugačijim izborom života od Majke i Bake zaboravi na sve. Drama počinje njezinim povratkom na mjesto višegodišnjih zločina, povratkom doma, povratkom u jezik koji godinama ne govori. Svojim povratkom i suočavanjem preko pospremanja stvari u prostoru emotivno opterećenih što lijepim sjećanjima što traumama budi duhove majke i bake te konačno ne bježi, već se suočava. Ona iz suvremenog pogleda na muško ženske odnose ne sudi, već pokušava shvatiti’, naglašava Pejnović koja je istaknula i kako je ova drama specifična i zbog dijalekta.
‘Jezik predstave, glazba (međimurske popevke), kostimi (hipertrofirani elementi nošnje), hrana i događaji (kolinje, fašnik) uronjeni su u međimursku tradiciju. Sve to ovu dramu čini rijetkim suvremenim kreativnim izrazom na dijalektu’, zaključila je.
Scenografkinja i kostimografkinja je Zdravka Ivandija Kirigin, skladatelj je Vid Hribar, oblikovatelj svjetla Tomislav Maglečić. Premijera je bila 11. veljače , a reprize su na rasporedu 13. i 14. veljače.
