Piše: Nika Šintić
U utorak, 13. veljače na prvom katu Privrednikova doma u Zagrebu održana je tribina „Prve žene, zaboravljene heroine“. Organizirana u suradnji Srpskog privrednog društva „Privrednik“ i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, tribina je bila posvećena pričama srpskih intelektualki koje je životni i stvaralački put često navodio prema Zagrebu, time potvrđujući preplet ovih dvaju naroda koji su zajedno prolazili mnogobrojne povijesne brzace. Novinar Saša Kosanović moderirao je diskusiju povjesničarke i arhivistkinje prof. dr. Ivane Spasović, sociologinje prof. dr. Branke Galić te povjesničarke doc. dr. Ide Ograjšek Gorenjak o važnosti ličnosti poput Milice Bogdanović, Julke Hlapec Đorđević i dr. u krčenju puta drugim ženama, ali i u razbijanju predodžbe povijesti kao niza bravura bešćutnih državotvoraca. One su, napominje Ivana Spasović, koja je njihove priče objedinila u knjigu „Julijin balkon s pogledom na slobodu i druge priče iz XIX veka”, predstavljale ‘plemenitu stranu historije’, ispisanu zaslugama tihih, nadarenih ljudi što su pomicali granice znanosti, umjetnosti i društvenih normi.
Foto: Jovica Drobnjak
Spisateljica i povjesničarka Milica Bogdanović (1882.-1973.) prva je ženska osoba koja je doktorirala na Zagrebačkom sveučilištu, i to svega nekoliko godina nakon što žene uopće stječu mogućnost da se upisuju na fakultete kao punopravne studentice. Bogdanović je također bila i jedna od prvih polaznica Ženskog liceja, a o kuriozitetu same te ustanove i njezinom širem društveno-političkom kontekstu govorila je Ida Ograjšek Gorenjak. Osim što je, naime, predstavljao prvu gimnaziju u čitavoj Austro-Ugarskoj potpuno financiranu iz državnog proračuna, Ženski licej bio je i poprište reforme dotadašnjeg srednjoškolskog obrazovnog modela. Ženska pozicioniranost na margini javnog života ovdje se pokazala kao sjajna prigoda za eksperimentiranje s idejama drukčijeg kurikuluma (točnije, jedinstvenog hibrida realne i humanističke gimnazije) koje je u to doba bilo teško provesti u drugim, muškim, školama. Granice i rubovi u neku su se ruku održali kao obilježje ženskog radništva: danas, naglašava Branka Galić, te granice više ne iskrsavaju u brojčanoj podzastupljenosti na vertikali obrazovanja, nego u ‘staklenom stropu’ koji žene priječi u zauzimanju vodećih i seniorskih radnih mjesta. I premda kolekcija atomarnih priča o suvremenim poduzetnicama i znanstvenicama, obuhvaćena onime što se često naziva korporativni feminizam, doista može poslužiti kao uzor mlađim generacijama, po pitanju sustavnog oslovljavanja društveno-ekonomsko-kulturne osovine neravnopravnosti, najjasnije odražene u neplaćenom kućanskom radu, ona se opet mora suočiti s krajnjom limitiranošću svoga dosega.
Foto: Jovica Drobnjak
Na tom tragu istaknuta je i važnost uspostave socijalističkog uređenja pri otvaranju novih mogućnosti za žene, budući da im je zajamčila jednake plaće kao i njihovim muškim kolegama. No, kao što su pokazale još i brojne jugoslavenske feministice i filozofkinje, kultura seksizma, nasilja nad ženama i mizoginije preživjela je svaki dosadašnji režimski preokret. I premda njezina mnogovrsnost može djelovati obeshrabrujuće, ona također nudi i mnoštvo ulaznih punktova za transformativno djelovanje. U tom smislu isticanje učenjakinja poput Milice Bogdanović i Julke Hlapec Đorđević nadilazi gore spomenutu ograničenost individualističkog pristupa ženskoj borbi, jer reinterpretira ono što je suštinski bio kanon muških junaka. Utoliko ove povijesne akterice nemaju tek dokumentaristički značaj, već nam pomažu zahvatiti vlastite vremenske okolnosti, čemu svjedoči već i živahnost dijaloga s prošlošću upriličenog u Privrednikovom domu.
