Piše: Josipa Bubaš
Ne slučajno, na Valentinovo, 14. 2. 2024. u Zagrebačkom plesnom centru je i ove godine, dvanaesti put zaredom, održan program inicijative Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama i kojoj se ove godine pridružuje i Ženski filmski festival, pokrenut 2023. Tim je povodom održan panel o nasilju u vezama mladih. Dan zaljubljenih, kao još jedan uvezeni ritual, predstavlja romantiziranu sliku posvećenosti i ljubavi, no stvarnost je za mnoge žene sasvim drugačija. Obrasci neravnopravnosti u odnosima, kontrole i zlostavljanja vidljivi su već u vezama mladih, unatoč činjenici da je nasilje nad ženama posljednjih godina napokon postalo vidljiva društvena tema. Panelu je prethodila predstava „Pjesme za dobre djevojčice“ Rone Žulj, u izvedbi Mirana Kurspahića. Kroz lik zlostavljača, pratimo odnos prema budućoj žrtvi od samih entuzijastičnih početaka, u kojima je već osjetna klica predatorskog ponašanja, sve do same kulminacije nasilja. Tekst je nastao u sklopu projekta Sigurna kuća organizacije 6GTA kao rezultat istraživanja i razgovora sa ženama žrtvama nasilja. Sama je Žulj u sklopu panela izjavila da je istraživanju i razgovorima pristupila s određenim predrasudama, očekujući da će se susresti s određenim tipom žena, no tijekom razgovora postalo je jasno da slične priče slušamo svi s prijateljicama na kavi, te da se zlostavljački odnos može dogoditi svakoj od nas. Dok je Žulj tekstom precizno postavila lik zlostavljača, određeni obrazac ponašanja, koji, prema riječima panelistica zaista postoji, žrtva zlostavljačkog odnosa može postati svaka žena, upravo stoga što se nasilje događa postepeno, kroz neprimjetnu uspostavu sustava kontrole, postepenog sputavanja volje i osobnosti. Od postepenog ograničavanja, prisilne kontrole, manipulacije,odvajanja od prijatelja i obitelji, omalovažavanja, verbalnog a potom i fizičkog nasilja kroz prizmu muškog lika predstava nas vodi kroz um zlostavljača, a ne, očekivano, žrtve i stoga može funkcionirati i kao dobra edukacija mladim ženama. Upravo su mladi, prema zadnjim istraživanjima, tolerantniji prema nasilju u vezama, a ponekad ga ni ne prepoznaju, te su skloniji perpetuiranju stereotipnih rodnih uloga koje posljedično otvaraju prostor zlostavljačkim odnosima.
Uz Danijelu Stanojević, pokretačicu ŽFF-a, organizatoricu i moderatoricu panela, video snimkom prisutnima se obratio Fred Matić, europarlamentarac aktivan u borbi za rodnu ravnopravnost, naglasivši važnost osvještavanja ove teme, posebice mladima kako bi mogli prepoznati nasilje i ne sudjelovati u njemu.
Na panelu su, uz Ronu Žulj i Mirana Kurspahića sudjelovale i pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter, dugogodišnja aktivistica za prava žena Sanja Sarnavka, članica udruge Solidarna. Kristina Mihaljević, članica Ženske sobe, Dunja Bonacci Skenderović, nezavisna konzultantica za rodnu ravnopravnost, te Rada Borić, regionalna koordinatorica pokreta Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama i djevojčicama.
Foto: Dejan Barić
Kako je naglasila Rada Borić, na nedavnoj balkanskoj turneji Eve Ensler, pokretačica inicijative OBR, izjavila je kako je žalosno da je, nakon dugotrajne borbe za ženska prva, uvijek iznova potrebno govoriti o nasilju prema ženama. Borić ističe kako je, s obzirom na intenzitet i prisutnost OBR-a na svim kontinentima, poražavajuća činjenica da žene još i uvijek u većoj mjeri ujedinjuje pozicija žrtve, a ne kreativnost i snaga.
Dok opstaju patrijarhalni obrasci i krilatice poput „Tko se tuče, taj se voli”, teško je očekivati promjene u društvu, posebice s obzirom na globalno jačanje konzervativnih tendencija. Prema Borić, nasilje je sve gore, što se očituje u porastu femicida koji su mogli biti spriječeni boljim funkcioniranjem sustava.
Prema istraživanjima Dunje Bonacci Skenderović, nezavisne konzultantice za rodnu ravnopravnost, koja je istraživala odnos mladih prema nasilju u vezama, na primjeru femicida osamnaestogodišnje djevojke iz 2017. vidljiva je sva disfunkcionalnost sustava. Istaknula je da sustav ne sankcionira zlostavljačko ponašanje i ne reagira na indicije opasnosti po žrtvu. U navedenom je slučaju partner godinama zlostavljao djevojku koja je dvije godine prije ubojstva povukla optužnicu protiv njega, što je sud prihvatio, ne uzimajući u obzir strah žrtve. Taj je, medijski eksponiran slučaj, s obzirom na brutalnost nasilja, ukazao na sve propuste sustava da zaštite žrtve. Bonacci ističe kako partnerski femicid uglavnom ne počine muškarci s opasnim dijagnozama nego oni koji žele kontrolirati žene, pri čemu često, prema riječima Borić, muškarci unaprijed pripremaju žene za kontrolu, te u trenutku kada nasilje eskalira, žene često već bivaju potpuno slomljene psihičkim zlostavljanjem.
Dunja Bonacci Skenderović i Danijela Stanojević / Foto: Dejan Barić
S obzirom na poslovičnu nefunkcionalnost sustava, skrb o ženama žrtvama nasilja pada na nevladine organizacije koje su i autorice većine istraživanja o zlostavljanju u vezama. Stanojević naglašava kako je mladima normalno lupiti djevojci šamar, dok se ljubomora i kontrola shvaćaju kao izraz ljubavi. Takve krive percepcije odnosa možemo zahvaliti jačanju konzervativnih vrijednosti u zadnjih tridesetak godina, gdje se potiču tradicionalni obrasci a ne educira se mlade o građanskim pravima i slobodama, jer kako je poznato, konzervativnom društvu više odgovaraju ponizni i poslušni, a u takvom sustavu vrijednosti, zna se gdje je ženi mjesto. Sustav, koji bi trebao štiti svoje građane, tako tiho prešućuje problem koji djelomično generira implementacijom krivih vrijednosti od kojih potom pere ruke. U kontinuumu društvenog i osobnog, ti se parametri svode na, kako ističe Stanojević, empatija- psihopatija dinamiku, koje često idu ruku pod ruku. Činjenica da je, kako ističe Bonacci, femicid uglavnom krajnja točka dugogodišnjih partnerskih veza, potvrđuje da sustav propušta štititi žene.
Kristina Mihaljević, članica Ženske sobe ističe kako je upravo manjak edukacije i nerazumijevanje glavni problem mladih koji ne znaju prepoznati seksualno nasilje, jer misle da se taj pojam odnosi samo na silovanje. Svakodnevno doživljavaju seksualno uznemiravanje i razne oblike seksualnog zlostavljanja, posebice ono elektroničko, koje šutke podnose.
Najčešće se radi o vezama u kojima postoje različite vrste nasilja koje potom dobije i online formu poput primjerice, dijeljenja fotografija dobivenih tijekom veze koje zlostavljači koriste kao ucjenu da spriječe prekid i time kontroliraju partnericu.
Prema Mihaljević, ne pomaže ni to što su mladi puni predrasuda o rodnim ulogama, često vjeruju da žrtve same izazivaju seksualno nasilje, prebacuju odgovornost, primjerice na ponašanje i oblačenje žrtve. Sve je to uzrok rijetkom prijavljivanju ovih oblika nasilja. Takve probleme generira patrijarhalni, konzervativni sustav vrijednosti društva, koji, između ostalog, generira osjećaj srama, kako ističe Stanojević.
Mihaljević naglašava problem nepostojanja sustavne seksualne edukacije (zadnji je primjer izbacivanje vulve iz udžbenika za biologiju!!!), kao ni edukacije o rodnoj ravnopravnosti, gdje sve ovisi o dobroj volji profesora i organizacijama civilnog društva koje mnoge škole to i ne prihvaćaju. Sustavno nedostaje prevencija i edukacija koja bi jednako uključivala i djevojčice i dječake. Pri tom se udžbenici pune vjerskim sadržajima kojima bi, s obzirom na to da smo sekularna država, trebalo biti mjesto u crkvama.
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter također ističe kako je potrebno staviti veći naglasak na prevenciju, s obzirom na to da neka djeca imaju pozitivne modele doma a neka ne. Svi, međutim, prolaze kroz sustav obrazovanja koji bi ih trebao osnažiti, no to se ne događa jer se od osnovne škole uče rodni stereotipi, dok nedostaje građanski, seksualni i zdravstveni odgoj koji bi uključivali usvajanje vrijednosti poput ravnopravnosti, solidarnosti, nenasilnog razrješenja sukoba. Rad na tim vrijednostima obaveza su države i škole. Istovremeno, u medijima pratimo slučajeve zlostavljača koji su nikako ili blago kažnjeni za zločine, što šalje lošu poruku mladima.
Ured pravobraniteljice redovno provodi istraživanja o diskriminaciji i društvenoj percepciji stereotipa, a zadnje istraživanje, iz 2022. godine pokazalo je upravo porast predrasuda. Također, studentica iz Srbije istraživala je tekstove regionalne glazbe koja potiče rodne stereotipe, mizoginiju i zlostavljačke obrasce. Takva sveprisutna glazba također normalizira nasilničko ponašanje i stereotipe.
Foto: Dejan Barić
Sanja Sarnavka ističe da su isti obrasci normalizacije nasilja, pa čak i uz blagoslov sustava, vidljivi i u zapadnim zemljama, pri čemu mnoge žene žrtve nasilja doživljavaju nerazumijevanje i okoline i sustava, tim više što na njihovo ponašanje utječu kontrola i sluđivanje koje doživljavaju u vezama. Često se zlostavljač čini razuman a žena nesuradljiva, što su sve različite indicije mehanizama na koje se vrši prisilna kontrola. Kao društvo nemamo dovoljnu empatiju i često svaljujemo sve na žrtve. Odmah se govori o lažnim prijavama kojih je malo, no naravno da sve treba provjeriti. Ljudi lošu vezu doživljavaju kao osobni neuspjeh, čemu pridonosi i loše obrazovanje jer se u školi ne govori o problemima. Škole imaju i odgojnu ulogu koja u ovom slučaju podbacuje. Sarnavkino istraživanje o udžbenicima iz 2000., prikazuje sliku obitelji kraj 19. stoljeća, u kojoj su djevojke pred udaju, a bake ili u grobu ili jedva hodaju, žene su bez profesija. Sve to ne proizvodi samosvjesne ljude pogotovo ako ne postoji takav model u obitelji. U isto vrijeme Finska, Njemačka, Švedska, Francuska u udžbenicima su prikazivali različite tipove obitelji – djeca s bakama, usvojenu djecu, istospolne brakove, samohrane roditelje – čime je poslana poruka da djeca mogu biti sretna o različitim obiteljima i da ne treba inzistirati na ambalaži sretne obitelji ako se u njenom korijenu nalazi nezdrava dinamika. Novije istraživanje udžbenika, koliko mi je poznato, nije provedeno, no može se naslutiti da nema bitnijih pomaka. Dunja Bonacci Skenderović ističe kako se nasilje u vezama promatra kao eksces a ne kao kontinuum nasilja i zbog toga se propuštaju prepoznati obrasci.
Krivnja kao nusproizvod patrijarhalnih vrijednosti, učenje pokornosti, nedostatak sustavne, osnažujuće građanske edukacije, sveprisutno, normalizirano nasilje i apatija, kao i unutarnji sadržaji koje je teško mijenjati, stvaraju plodno tlo nasilju, kako je naglasila sugovornica iz publike, opisujući svoj rad s kriminalcima i zlostavljačima, te naglašavajući kako ne treba zaboraviti ni osobni razvoj i rast koji je u osnovi svega. Pojedinci ne zacjeljuju svoje rane i takvi se obrasci perpetuiraju u obiteljima. Osnova prevencije ali i izlječenja, kako je rečeno u publici, upravo je odbacivanje pokornosti jer se „tek trebamo naučiti kako da budemo sretne.“
Nakon panela, sudionice i publika prigodno su nazdravile pivom Neposlušne zadruge Brlog iz Zadra uz krafne iz pekarnice Dinara.
