Piše: Ivana Perković Rosan
Marija Ott Franolić nezavisna je književna kritičarka, teoretičarka i urednica koja se teorijski bavi povezanošću čitanja, mišljenja i empatije. Doktorirala je na ženskoj povijesti i ženskim autobiografskim tekstovima, nakon čega je izdala i knjigu Dnevnik ustremljen nedostižnom: svakodnevnica u ženskim zapisima. A nakon niza projekata poticanja čitanja i predavanja o važnosti čitanja uslijedila je još jedna knjiga: Velika važnost malih priča koja je nedavno objavljena. O novoj knjizi, o važnosti čitanja, kao i o položaju žena razgovarale smo s Ott Franolić.
Vašu novu knjiga Velika važnost malih priča, koju ste napisali s Andom Bukvić Pažin, nedavno ste promovirali u Zagrebu. Koliko ste radili na njoj, kako je došlo do ideje o toj knjizi?
Velika važnost malih priča je popularnoznanstvena knjiga koju smo pisale nekoliko godina, izdala ju je Naklada Ljevak. Pišemo o tome zašto je važno čitati, i sebi i djeci, te zašto je važno čitati baš književnost. Život je postao ubrzan, pragmatičan, a u književnosti se skrivaju čarolija i mašta i puno zanimljivih riječi koje ne koristimo u svakodnevnom govoru. Osim toga život se odvija kao rasuti teret – iz dana u dan, godine u godinu – a književnost nam može pomoći da u njemu pronađemo smisao. U knjizi preporučujemo i čitanje popularnoznanstvene literature koja usustavlja znanja o svijetu – a to nam postaje sve važnije jer smo preplavljeni informacijama koje je teško razlučiti i pretvoriti u znanje.
Osvrćemo se i na znanost o čitanju, na istraživanja koja pokazuju da nam mozak nije predviđen za čitanje – dakle, netko nas čitanju treba podučiti – zato je važna uloga roditelja i edukatora u poticanju djece na čitanje. Pišemo o slikovnicama koje se sastoje od verbalnog i vizualnog dijela – koji se također „čita“. Djeca čitaju slike puno prije nego znaju čitati slova, a i odrasli su sve više okruženi vizualnim sadržajima – važno je da ih znamo analizirati i interpretirati.
Anda i ja smo književne znanstvenice, ali nismo htjele napisati nešto akademski nerazumljivo – željele smo da knjiga bude utemeljena na znanstvenim istraživanjima, ali pristupačno napisana, za širi krug čitatelja i čitateljica. U njoj smo spojile svoja teorijska i praktična znanja – jer smo obje poticale čitanje i s djecom i s odraslima. Zato smo Veliku važnost malih priča posule praktičnim savjetima – nudimo popis preporučenih slikovnica, dječjih romana i stripova, naputke za čitanje bajki, prijedloge za vizualno iščitavanje dječjih sadržaja te niz praktičnih koraka u svakodnevnom čitanju djeci i s djecom.
Knjiga je namijenjena roditeljima, svima koji u pedagoškom procesu rade s djecom, kao i knjižničarima i knjižničarkama. Posuta je našim osobnim čitanjima, sjećanjima na čitanja iz djetinjstva, pa je zato pogodna i za sve ljubitelje književnosti i čitanja – možda će nakon čitanja posegnuti za nekim knjigama koje su nama bile inspirativne, ili se prisjetiti knjiga koje su njima bile važne.
Koliko je važno čitati djeci knjige, što se sve može postići redovnim čitanjem djeci?
Djeci treba čitati svaki dan i to ne samo navečer. Čitanja prije spavanja s djecom su vrijedna jer se roditelji zajedničkim čitanjima i pričanjima priča emocionalno povezuju s djecom, ali djeci treba čitati i preko dana kad mogu postavljati pitanja o tekstu i razmišljati o njemu. Važno je da rano shvate da je čitanje aktivan proces, a ne samo pasivno slušanje. S djecom treba čitati i nakon što sami nauče čitati, što raznovrsnije, jer čitanje nije samo dekodiranje slova nego nam je cilj da djeca jednoga dana mogu čitati kompleksnije tekstove, koncentrirano i s razumijevanjem. Osim toga, s djecom treba puno razgovarati.
U digitalno vrijeme – kad i djeca i odrasli dosta vremena provode ispred ekrana – sve je važnije djecu naviknuti na čitanje. Internet nam uglavnom nudi kratke tekstove u koje se ne udubljujemo, ne uključujemo ni intelektualno ni afektivno – protiv toga se moramo boriti strpljivim čitanjima i ponovnim čitanjima istih slikovnica i knjiga. Čitanje nam omogućuje trenutke tišine i predaha od zujanja tehnologije, a to nam je svima dobro za fokus i koncentraciju. Djecu treba voditi u knjižnicu, knjižaru, u kazalište i muzeje, treba im kupovati knjige da imaju vlastitu biblioteku i knjige uvijek pri ruci. Ukoliko dijete nije zainteresirano za književnost, ako su mu priče i bajke nezanimljive, dajte mu atlase, karte, knjige o znanosti, enciklopedijske slikovnice o kukcima, vodi, ekologiji, svemiru i sl.
Čitajući knjige spoznajemo da je svijet u kojem živimo samo jedan od mogućih svjetova i da je uvijek moguće izaći iz okvira, da postoje ljudi koji žive i razmišljaju drugačije od nas, ali s njima svejedno možemo suosjećati i da se život sastoji od puno čarolije. Istraživanja pokazuju brojne koristi od čitanja od najranije dobi – djeci se poboljšava vokabular, šire im se znanja o svijetu, postaju maštovitija i kreativnija. Čitanje se ne potiče samo zato da bi pojedinci jednog dana željeli čitati debele romane – to je naravno poželjno, ali čime god se odlučimo baviti trebamo biti sposobni koncentrirano čitati raznolike tekstove, stalno učiti i intelektualno napredovati. Zato je logično da istraživanja pokazuju da su koristi od čitanja dugoročne, i nisu samo individualne – zemlje u kojima se više čita imaju sretnije pojedince sklonije cjeloživotnom obrazovanju i to sve vodi boljem gospodarskom rastu.
Nedavno ste na TED Talku govorili i o užitku čitanja i tu ste, između ostalog, spomenuli i koliko je problematičan naš obrazovni sustav u kojem se događa pritisak da sva djeca imaju petice u svim predmetima umjesto da se prepoznaju i njeguju talenti za određeno područje?
Poticanje čitanja je povezano s poticanjem učenja. Istraživanja pokazuju da će ona djeca koja puno i rado čitaju samostalno čitati sve više i više, i intelektualno napredovati sve dalje. Nažalost, vrijedi i obrnuto – djeca koja rano zaostanu u čitanju ili rano zaključe da im je čitanje teško i nezanimljivo – s vremenom će čitati sve manje i imati manji vokabular i manje znanja. Zato je važno poticati motivaciju i užitak u čitanju – omogućiti mladima da rano sebe počnu doživljavati čitateljima. Motivacija je važna i u drugim područjima a ne samo čitanju, zato je šteta što školski sustav još uvijek previše počiva na prisilama i zabranama, a premalo na motivaciji i užitku.
S obzirom na to da se svijet brzo mijenja i da ne možemo znati kako će izgledati budućnost djece koja se danas školuju, važno je napipati za što su djeca zainteresirana i omogućiti im da se u tom smjeru razvijaju. Svijet je pun problema i šteta je da gubimo talente jer ne razvijamo kritičko mišljenje i od svih zahtijevamo da zadovolje sve predmete i da iz njih imaju i odlične ocjene – a znamo da smo u startu svi različiti. Naravno, poticanje motivacije i užitka u obrazovnom sustavu ne znači da djeci treba podilaziti. Baš naprotiv, svijet im treba prikazati interdisciplinarno i raznorodno, naučiti ih razmišljati, samostalno birati, stajati iza vlastitih izbora, biti spremni na promjenu. I moraju znati puno podataka s kojima će moći dalje razmišljati i razvijati svoja znanja. Školska bi lektira mora uključivati klasike, ali i knjige koje djeca sama izaberu. U klasicima se skrivaju nepoznate riječi, slojeviti koncepti o svijetu koji su izgradili ovu civilizaciju – važno je pokazati mladima da svijet nije počeo s njima. A knjige po izboru su jako važne – jer ako uvijek biramo za njih, zapravo im poručujemo da su nebitni i da ništa ne znaju, a to je opasno, osobito u demokraciji u kojoj svaki pojedinac treba biti odgovoran za vlastite izbore.
Preporučujem sjajnu knjigu Kirsti Lonke Fenomenalno učenje iz Finske u prijevodu Vedrane Gnjidić koja pokazuje kako prenošenje znanja može biti slojevito, interdisciplinarno i ozbiljno, a istovremeno uključivati puno slobodnog izbora.
Prije osam godina izdali ste knjigu Dnevnik ustremljen nedostižnom: svakodnevnica u ženskim zapisima, u kojoj se, između ostalog, analizira i dnevnik Divne Zečević koji se sastoji od čak 6 288 rukom pisanih stranica… U knjizi ukazujete i na sličnosti između ženskih života u različitim vremenskim razdobljima, što je to što se teško mijenja u položaju žena?
U mladosti sam živjela u okruženju u kojem su se feministički postulati podrazumijevali: naravno da su žene i muškarci ravnopravni, za mene nije bilo dileme – ta rade iste poslove, jednako se ponašaju u društvu, one mogu sve što požele, zar ne? To se promijenilo kad sam sama dobila dijete i počela na vlastitoj koži osjećati nejednakost. Osjetila sam da mi je društvena cijena narasla – postala sam majka i kao da sam time u očima mnogih postala važnija, kao da moj dotadašnji intelektualni rad nije bio dovoljan da bih išta slično zaslužila. Osim toga sam u kontaktu s mnogim roditeljima svjedočila razlici u odgoju djevojčica i dječaka – u parku sam slušala kako majke viču na svoje sinove jer “dječaci ne plaču” ili opominju djevojčice “pa ti si curica, pogledaj kao si se zaprljala” – strašno je osvijestiti da stereotipovi kreću tako rano. Biologija me tih godina dosta određivala, postala sam ovisna o tijelu i to me preplašilo, kao da sam se bojala da više nikad neću biti dovoljno rasterećena za neometano čitanje i pisanje. Pitala sam se kako su se žene s majčinstvom nosile u prošlosti, kad su imale više djece – kako su spajale intelektualne i majčinske dužnosti? Počela sam čitati ženske dnevnike i autobiografije, čitala sam zapise Sofije Tolstoj, Sylvije Plath, Marine Cvetajeve… i brojne teorijske knjige o ženskoj povijesti i svakodnevici. Otvorilo mi se veliko polje istraživanja jer ono što učimo u školi je zapravo muška, ili bolje rečeno službena, politička povijest – gdje su, zašto i s kime ratovali, kako su nastajala ili se rušila carstva – a ne znamo kako su u tim carstvima živjele žene, što su svi skupa jeli, kako su odgajali djecu i sl. Time se bavi veliko područje povijesti svakodnevnog života.
Iz istraživanja ženske svakodnevice, ženske povijesti i autobiografskih tekstova nastao je moj doktorat, a iz njega je proizašla popularno napisana knjiga Dnevnik ustremljen nedostižnom: svakodnevnica u ženskim zapisima u kojoj sam analizirala i neobjavljeni dnevnik Divne Zečević, jako zanimljiv tekst jedne autsajderice, netipične znanstvenice koja se opirala društvenim pravilima i normama. Nekoliko godina kasnije objavila sam i izbor iz njezina dnevnika kao samostalnu knjigu, Život kao voda hlapi: izbor iz dnevnika 1961-2006.
Danas su žene u neopisivo boljem položaju nego prije sto godina – slobodno se školuju, napreduju u poslu, mogu biti premijerke, predsjednice ili astronautkinje, što god odaberu. Velika je pobjeda feminizama osviještenost da nas biologija ne treba određivati – da žene ne trebaju postati majke, niti im je želja za majčinstvom nužno prirodna. Međutim, svakodnevica nam pokazuje da društvo treba učiniti puno više – za žene s djecom kao i one bez djece. Jer koliko god su se emancipirale, činjenica da samo žene rađaju djecu stalno ih iznova vraća u situaciju ovisnosti. Posljednjih godina svjedočimo opasnoj retradicionalizaciji koja ženama želi oduzeti osnovne slobode za koje smo vjerovali da su civilizacijsko dostignuće. Pogledajte kako mnoge američke države ženama zabranjuju abortus, pogledajte kod nas priziv savjesti koji ženama otežava pristup ginekolozima koji će im omogućiti pobačaj. Kontrolom ženskih tijela društvo nam stalno iznova poručuje da nismo samostalno misleće jedinke koje slobodno mogu odlučivati o svojim tijelima. Moramo biti svjesne da nam ravnopravnost nije zagarantirana. Zato se moramo aktivno boriti za osnovna prava – od plaćenih rodiljnih dopusta pa sve do dostupne i besplatne kontracepcije i pobačaja, kao i edukacije o kontracepciji. Osim toga, žene se još uvijek susreću sa seksizmom u svakodnevnim situacijama, a ne treba zaboraviti ni nasilje nad ženama – statistike pokazuju da u Hrvatskoj svakih 15 minuta jedna žena doživi nasilje i da smo treći u Europskoj uniji po broju ubijenih žena.
Koje hrvatske autorice cijenite i rado čitate?
To je teško pitanje jer puno čitam spisateljice i stvarno ih je puno dobrih. Od hrvatskih mi je spisateljica najdraža Irena Vrkljan – njezine knjige mogu čitati stalno iznova i uvijek su mi jednako dobre – to je baš prava umjetnost koja je bezvremenska. Od novije proze jako volim roman „Adio, kauboju“ Olje Savičević Ivančević, roman “Sloboština Barbie” i zbirku priča “Poštovani kukci” Maše Kolanović, zatim knjigu poetske proze „Kosa, posvuda“ Tee Tulić, veselim se njezinom novom romanu „Strvinari starog svijeta“ koji još nisam stigla pročitati, često čitam poeziju Anke Žagar, Ane Brnardić, Marije Andrijašević i Tatjane Gromače.
Na portalu Moderna vremena pokrenuli ste rubriku Preporuke kvalitetnih slikovnica, možete li nam izdvojiti nekoliko novijih slikovnica koje biste preporučili?
U posljednje vrijeme postaju sve popularnije slikovnice bez riječi – zato preporučujem posebnu slikovnicu „Dječak i kuća“ slovenske ilustratorice Maje Kastelic u prijevodu Anite Peti Stantić (kad je pažljivo pogledate, bit će vam jasno zašto je slikovnici bez riječi ipak trebao prijevod!). Svakako skrećem pozornost i na slikovnicu Igora Rajkija i Klasje Habjan „Tminice“ – to je začudna i vizualno fascinantna priča koja nas podsjeća koliko je jezik fleksibilan. Divna je i slikovnica neobičnog formata „Tko to svira?“ našeg poznatog ilustratora Svjetlana Junakovića. Onima koji su više za popularnu znanost a manje za priče svidjet će se slikovnica Jamesa Cartera o vodi „Bila jednom kišna kap“ u prijevodu Petre Pugar. I jedna predivna poetska slikovnica kojoj se često vraćam „Ovo je pjesma koja liječi ribe“ Jeanna-Pierrea Siméona i Oliviera Talleca u prijevodu Vande Mikšić – o dječaku kojeg zanima što je to pjesma. Nemojte se bojati teških tema u slikovnicama, ponekad ih djeca shvaćaju puno lakše nego što mi mislimo, osim toga priče nam svima pomažu da se suočimo s nepoznatim situacijama, zato preporučam slikovnicu „Patka, smrt i tulipan“ Wolfa Erlbrucha u prijevodu Krešimira Krnica. Sve slikovnice koje sam nabrojala su svakako i za odrasle, a ne samo za djecu. Pišem i blog Tekstovnica na kojem preporučujem knjige za čitanje – za odrasle i za djecu.
