Antonija Dujmović
Klub navijača Dinama Bad Blue Boys osnovan je 17. ožujka 1986. Kao i kod drugih nogometnih navijačkih skupina riječ je o dominantno muškom okruženju. No, iako nisu vidljive široj javnosti, poznato je kako među pripadnicima Bad Blue Boysa ima i žena. Kakav je njihov položaj unutar skupine, u kojim navijačkim ritualima najčešće sudjeluju, kako se prema njima ophode muški članovi i kako društvo gleda na žene pripadnice navijačkih skupina – odgovore na ova pitanja donosi nam sociolog dr. sc. Andrej Ivan Nuredinović s Instituta za društvena istraživanja “Ivo Pilar”.
Predmet Vašeg znanstvenog interesa su, između ostalog, i navijačke supkulture. Provodili ste višegodišnje istraživanje kojim su obuhvaćene i žene pripadnice BBB-a. Na koji je način istraživanje provedeno i na kojem uzorku?
Istraživanje koje sam proveo za potrebe svog doktorskog rada i znanstvenih članaka odnosi se na etnografsko istraživanje navijačke skupine Bad Blue Boys. Istraživanje je trajalo od jeseni 2019. do jeseni 2023. godine. Glavna istraživačka metoda svojstvena je istraživanju ovakvih, malo zatvorenijih grupa. Etnografiju možemo provoditi na razne načine, ali ona uglavnom podrazumijeva “duboko uranjanje” pomoću promatranja sa sudjelovanjem, promatranja, intervjua i analize sadržaja. Kako je ovo kvalitativna metoda ona ne teži kvantifikaciji dobivenih podataka već objašnjavanju određenih praksi, gustim opisima društvenih i grupnih interakcija i obuhvaćanju “totaliteta” odnosa, percepcija pa čak i emocija neke grupe koju se istražuje. Ipak, zbog veće relevantnosti možda je bitno spomenuti kako se radilo o 40-ak polustrukturiranih intervjua (više intervjua je neformalne prirode prilikom korištenja promatranja sa sudjelovanjem), 102 dnevnička zapisa, medijske analize, analize navijačkih grafita (preko 1000), analize navijačkih transparenata i poruka i slično…
Uzorak je bio podijeljen na nekoliko domena. U “glavnom” istraživanju razgovaralo se s različitim akterima scene jer smo se vodili obrnutom logikom istraživanja – glavno pitanje prilikom provedbe je bilo postoje li drugačiji obrasci razmišljanja među navijačkim akterima o različitim navijačkim ritualima – pa smo uglavnom razgovarali s najrazličitijim akterima. Nekad i s onima koji su okarakterizirani kao “manje navijači” od onih drugih. Žene u navijačkoj skupini Bad Blue Boys su odgovorile na otprilike desetak intervjua, dok je posebno istraživanje kreirano s obzirom na akcije solidarnosti prilikom potresa i pandemije.
Pojam huligana prilično je poznat široj javnosti, kako bismo mogli definirati ultrase?
Navijačke skupine se u Hrvatskoj razlikuju po stilu od sličnih navijača po Europi. Ono što je krucijalno za shvatiti kod modernog navijačkog pokreta je da postoji nekoliko dominantnih stilova, međutim najvažniji su talijanski stil ultrasa te engleski stil huligana. Hrvatski navijači su kombinacija ta dva stila s povremenim uplivima različitih supkulturnih utjecaja izvana. U slučaju Bad Blue Boysa možemo govoriti o prevladavanju engleskog stila gdje je nasilje jedna od ključnih komponenata kolektivnog identiteta, dok su drugi elementi i rituali skupine važni, ali ne primarni. Ultrasi bi bili navijači koji svoj identitet u bitnome vežu za klub i zajednicu drugih, percipirano jednakih sebi. Klub prate uvijek i svugdje, za klub i grupu žrtvuju i riskiraju, prisutni su elementi solidarnosti, nasilja, kreativnosti itd. Ultrase možemo razlikovati od huligana jer je huliganima centralno nasilje, dok je kod ultrasa centralna podrška klubu pjesmom, koreografijom, porukama, masovnim gostovanjima, grafitima i drugim. Sve to postoji u nekom obliku i kod drugog stila (huliganskog), ali u puno nerafiniranijem obliku.
Posjednjih se godina u društvu intenzivnije govori o ravnopravnosti žena i muškaraca, rodnim stereotipima i sl., uočava li se pomak po tom pitanju u domeni navijačkih skupina?
Istraživanja žena navijačica su u Hrvatskoj u potpunosti zanemarena. Onda kada uzmemo da se ovdje radi o ženama ultrasima, odnosno navijačicama koje su dio navijačke skupine, stvar postaje još neistraženija. Prve etnografije navijača uopće ne spominju ženske pripadnice. Iako one već tada (znači 80-ih) već postoje. U mojem istraživanju se pokazalo da one nemaju neku centralnu ulogu, premda u određenim ritualima mogu biti ključne za izvedbu (npr. koreografije u jednom periodu). Navijačice su sve češće na tribinama. Međutim to ne znači da su bliske navijačkim jezgrama. Iz mog istraživanja proizlaze dvosmjerni rezultati, no sukus svega je da žene nemaju vodeće uloge u navijačkim skupinama.
Što ultrasice navode kao glavne razloge zašto žele biti dio skupine?
Žene, kao i drugi pripadnici BBB, uglavnom kreću na utakmice s muškima iz društva, iz obitelji i slično. Pripadnost i osjećaj zajedništva te osjećaj nadmoći su najčešće navedeni razlozi pripadanja BBB-ima.
Kakav je njihov položaj u skupini?
Njihova pripadnost skupini, kao što je već ranije rečeno, nije centralna. One su pripadnice i nekima je dopušteno sudjelovati u određenim navijačkim ritualima. Nažalost ili na sreću, u onom kojeg navijači percipiraju glavnim – a to je navijačko nasilje – u principu im nije dozvoljeno sudjelovanje. Navijačice nekad mimo “zabrana” ipak sudjeluju u nasilju. Problematika te pozicije je što muški navijači nemaju ništa za dobiti time što se tuku s navijačicama – ta pozicija je lose-lose (ako pobjediš – pobjedio si ženu u fizičkom nadmetanju, ako izgubiš, izgubio si od žene u fizičkom nadmetanju). U nekim drugim ritualima je ženama ipak puno bolji položaj. Recimo u izradi koreografija, unošenju baklji, sudjelovanju u sačekušama (u drugim ulogama – npr. špijunskim).
Postoji li hijerarhija pri raspodjeli zaduženja u skupini općenito i obavljaju li žene neke specifične aktivnosti?
Hijerarhija u raspodjeli aktivnosti ne postoji nominalno. Kao što je već rečeno, djevojkama nije baš dopušteno sudjelovati u navijačkom nasilju. Permisivnije aktivnosti su one koje se tiču rituala “tribine”, kao što je koreografija, unos i paljenje pirotehnike i drugo. Neki rezultati pokazuju kako se pereptuiraju neke klasične rodne uloge poput skrbi za “ranjenike”, pospremanja materijala, pripreme i šivanja materijala za tribinu i drugo. A ipak, i svi muški navijači rade iste aktivnosti. Pritom, s obzirom na kompleksni reputacijski menadžment u navijačkoj skupini, do viših pozicija se uglavnom dolazi kroz isticanje u navijačkim ritualima i inzistiranju na zamjećenosti od starijih ili vodećih navijača. Djevojke unutar navijačke supkulture proživljavaju višekratna šikaniranja, ali i udvaranja. U nekim situacijama, može se raditi i o maltretiranju na psihičkom i fizičkom nivou. S druge strane, samim time što su djevojke i manjina na tribini puno su vidljivije nego muški navijači u fazi inicijacije pa se nerijetko događa da iz neke grupe mladih, prva zamjećena bude upravo neka djevojka – što je, s te strane, dobro za njezin reputacijski menadžment.
Preuzimaju li one zbog želje za pripadanjem skupini neke tipično maskuline oblike ponašanja?
Kod preuzimanja oblika ponašanja mora se odmah spomenuti da naziv Bad Blue Girls nije naziv koji djevojke prihvaćaju kao opis njihovog identiteta. One su članice Bad Blue Boysa. Uglavnom, preuzimaju ponašanje svojih vršnjaka – muških navijača zbog želje za pripadanjem skupini. Ovdje opet valja biti oprezan jer je čitava navijačka supkultura vrlo utemeljena na muškoj logici kompetencije s drugim skupinama. Zašto govorimo o “muškoj” logici? Zato što je kompetitivnost gledana kao ona između pravih muškaraca i onih koji to nisu – kojima se pridaju pogrdni nazivi i nerijetko karakteristike “slabijeg spola”. Osim toga, postoje znanstvenici i znanstvenice koji su pronašli nekoliko strategija kojima navijačice funkcioniraju unutar navijačke skupine. Prva od njih je preuzimanje ponašanja od većinskog, muškog dijela, drugo je odbijanje takvog ponašanja, a treće je hibridno preuzimanje jednog dijela takvog ponašanja, a istodobno inzistiranje na vlastitoj, “ženskoj”, autentičnosti koja se kreira kroz autorefleksiju kako je neke stvari potrebno i eventualno bolje iskusiti iz pozicije žene, a ne muškarca. Naše sugovornice uglavnom pripadaju ovom trećem obliku. Neke navode kako su se iz početaka čak i oblačile kao muški dio navijača oko njih, tako da ne iskaču, ali su kroz protek vremena u skupini, odlučile “furati” svoj stil – dosadašnji stil koji biva na neki način feminiziran.
Kako se prema njima ophode muški članovi skupine? Koliko su one kao žene povezane među sobom?
Na ovo se nadovezuje tretman žena unutar skupine. Kao što je rečeno one su isprva tretirane kao neautentične. Ta pozicija im je pridata s obzirom na to da su žene u prevalent muškoj supkulturi koja cijeni koncepte pravog muškarca – heroja i odmetnika u jednom. Iz te perspektive jako je teško formirati ženske podgrupe unutar skupine jer je asocijacijska stigma kod navijača vrlo razvijena. Ukoliko se nalaziš u društvu nekoga tko surađuje s policijom, onda si i ti kriv jer si ga doveo u skupinu. Ako se nalaziš u društvu djevojke koja je tu radi toga da “nađe frajera” onda i ti nosiš stigmu takve djevojke. Stoga, navijačice s kojima smo razgovarali uglavnom izbjegavaju romantične veze s muškim navijačima. Nerijetko se ipak događaju takve veze, ali u formativnom razdoblju navijačice se to ili taji, ili uopće ne događa. S obzirom na tu asocijacijsku stigmu jako se rijetko navijačice grupiraju i mogu biti relevantna podskupina unutar ove, ali i drugih navijačkih skupina. Ipak, grupiranje postoji (premda neformalno – odnosno ne daju si ime za podskupinu kao muški navijači, ne postoji transparent ili neki identifikator) i u određenom kontekstu je dopušteno i poticano s obzirom na aktivnosti te “ženske podgrupe”. Najčešće se ipak radi o nekoliko djevojaka koje zajedno “briju” po utakmicama.
Kako šire društvo percipira djevojke/žene koje pripadaju navijačkoj skupini?
Kroz sve navedeno neki generalni zaključci, ponovno idu na dvije strane. S jedne strane djevojke su u navijačkoj skupini itekako gledane kao neautentične. Njihovo je prisustvo gotovo ravno prisutstvu turista na navijačkoj tribini i često se vidi kao direktna konsekvenca modernog nogometa, na koji se ne gleda blagonaklono. Šovinizam te fizičko i psihičko maltertiranje također su česte pojave. Tradicionalni obrasci ponašanja i podjela aktivnosti prisutna je i kod navijačkih skupina. Permeabilnost navijačkih rituala za djevojke je višekratno problematična jer im nisu dopuštene sve aktivnosti pa se samim time ne mogu niti probiti visoko u hijerarhiji skupine. S obzirom na to, možemo pričati o njihovoj marginalnosti u navijačkoj skupini. Na ovo se nadovezuje i ipak tradicionalističko društvo i kultura u kojoj žive, gdje se na navijačicu gleda kao na “muškobanjastu” pa je njezina ženstvenost ustvari dovedena u pitanje na vanjskom planu. Nastavno na to, kao pripadnica navijačkog plemena, koje u određenom kontekstu može trpiti različite oblike represije, ona je i u tom pogledu marginalan društveni akter. Jedna djevojka je navela kako su je dugi niz godina policajci na ulazima na tribine dirali po intimnim djelovima, a nije se smjela pobuniti zbog averzije policajaca prema navijačima općenito. Druga navodi kako im se na putovanju do Splita stane na livadi da obave nuždu, što je “dečkima relativno OK”, ali njima nije. Ovo sve ukazuje na dvostruku, ako ne i trostruku marginalnost navijačica, pripadnica navijačke skupine Bad Blue Boys.
Kakva je situacija sa ženama u drugim navijačkim skupinama?
Postoje i drugačiji primjeri s hrvatske navijačke scene. Recimo Armadašice imaju podgrupu Armada girls, imaju i transparent te su vrlo aktivne unutar navijačke skupine. Torcida isto ima svoje djevojke. Gotovo u svakoj većoj skupini one postoje. Najveća razlika koju smo dotaknuli istraživanjem je zapravo pozicija žena u navijačkoj skupini Zagreb 041, gdje je jedna od vođa skupine djevojka u srednjim dvadesetim godinama. Primjeri žena vođa navijača postoje i vani, uglavnom među lijevo orijentiranim navijačkim skupinama, no ne nužno zbog političkih razloga. Ipak indikativno je da su to uglavnom manje skupine navijača (do nekoliko desetaka) i što uglavnom takve navijačke skupine imaju političku i ideološku agendu, što ih bitno odmiče od glavnine navijačkih scena Europe. Navijači su uglavnom, bez obzira na nekakvu nominalnu političku opredijeljenost, ustvari dosljedni idealu “ultras no politica” – koji govori o navijačkoj neovisnosti od političkih i drugih moćnika koji bi ih eventualno željeli iskoristiti za svoje probitke u društvu. Zbog navedenog, navijači s kojima smo razgovarali smatraju politiku i političare te poltičku ideologiju profanom sferom koja ne smije ući u njihovu svetu sferu da ju ne okalja. Skupine koje podupiru nekakvu političko-ideološku platformu i na taj način mijenjaju navijački pokret, percipirane su kao neuatentičan akter, nedostojan naziva “navijač” ili “ultras”.
Foto: Wikimedia Commons
