Piše: Nika Šintić
Ono što smo danas, u digitalnom, kvantificiranom svijetu često skloni zaboraviti jest da se kritika stvarnosti, kao i moć njezina reimaginiranja, najviše brusi na humanističkim katedrama i u umjetničkim ateljeima. Ipak, vježba kritičnosti lako može prerasti u uzvišeno i beskorisno umijeće ukoliko se ne upari sa smionim zamišljanjem onoga što može biti. Ovom će pozornicom zablistati umjetnica. Dajući kritičkom impulsu materijalni izraz, umjetnica istovremeno govori dvama glasovima: individualnim i univerzalnim. Njezino zanimanje stoga je ujedno i njezin poziv, a njezin poziv stapa se s njezinom osobom. To pak ima ozbiljne implikacije, jer da bi preživjela, ona mora stvarati, ali da bi stvarala, mora od nečega živjeti.
Za roditelje blagoslovljenih nesretnika rođenih s ovim svrabom taj je problem lako rješiv: školuj se za nešto utrživo a slikanje, crtanje ili kiparstvo neka ti je pride! Tako je bilo i sa slikaricom Franciskom Topolovec. Još je u ranom djetinjstvu Franciska počela slikati, a u osnovnoj se školi kroz satove poduke kod korejske umjetnice Ji Suk Baek zaljubila prvo u akvarel, potom u ulje na platnu i akril. No, unatoč velikoj želji da upiše Školu primijenjene umjetnosti, roditelji su je uputili na gimnazijska vrata kako bi odgodili donošenje velikih životnih odluka u tim nježnim godinama; jer kada dijete odluči krenuti ovim putem, nerijetko ga je primorano dotjerati do kraja. U srednjoj školi Franciska stoga prestaje slikati, no nije prestala željeti slikati pa se naposljetku ipak upisuje na Akademiju likovnih umjetnosti. Međutim, dok je ona strpljivo gurala s gimnazijskim obrazovanjem, njezini su kolege u Primijenjenoj polako stjecali socijalni kapital i tehničke vještine koje će im pomoći da se brže snađu u likovno-akademskom okružju. Jednom mi je drugom prilikom kiparica Mirna Savić otkrila da je u okviru formalnog obrazovanja sve što se o njezinom umijeću dalo naučiti – naučila upravo u Školi primijenjene umjetnosti. Ondje se potiče kreativnost, izoštrava tehnika i promiče kultura umrežavanja, pa su tako i učenici bolje pripremljeni za sve što će ih čekati kasnije na Akademiji. A to uključuje i očekivanja od mentora. Prije negoli kakvi duhovni vodiči što svojim mladim naučnicima osvjetljuju stvaralački put, mentori su više nekakva pasivna podrška u studentovim vlastitim istraživanjima. „Prve dvije godine na Akademiji“, objašnjava mi Franciska, „tehničkog su karaktera. Dolaziš svaki dan, crtaš i najviše učiš upravo kroz tu konzistentnost, ali nakon toga program je daleko slobodniji. Meni je to možda bilo i previše slobode, jer nisam točno znala što želim i nedostajalo mi je jače usmjerenje. Imala sam osjećaj kao da pričam s ljudima na skroz drukčijem jeziku, kao da uopće ne razumijem što mi govore.“
Sloboda podrazumijeva i eksperimentiranje s medijima izražavanja, koji se danas sve više kreću u okvirima konceptualne umjetnosti, instalacija i uopće materijala koji nadilaze kist i platno. Slikarstvo je, objašnjava Franciska, stara, pa čak i izumiruća tehnika. Možda je upravo zato ustrajanje na njoj još snažniji čin, a priori bogatiji kritičkim potencijalom od nekih svojih suvremenijih pandana. Znakovito je stoga da za svoj diplomski rad ova mlada slikarica odabire prikazati životinje na rubu izumiranja. „Htjela sam završiti obrazovanje temom koja će biti bitna i osvijestiti ljude o nekim problemima. Oduvijek mi je bilo zanimljivo slikati lubanje, što sam povezala s činjenicom da je u onim pandemijskim danima, dok smo mi bili zatvoreni u svojim kućama, priroda odjednom živnula.“
Lubanje smo navikli promatrati kroz akromatske naočale, no u njezinoj interpretaciji one još uvijek zadržavaju natruhe životnog bojila, prkoseći vlastitom nestajanju. Ne bi li se nešto slično moglo reći i za slikarstvo? Izazovi suvremenog doba potražuju i inovativnost u njihovu kritičkom oslovljavanju, zbog čega se, kazuje mi Franciska, i na Akademiji visoko vrednuje novitet u stvaralaštvu. U ekonomskom smislu na prekarijat ionako često sveden položaj umjetnika dodatno ugrožavaju novi modaliteti stvaranja koje donosi umjetna inteligencija, što pak slikare prisiljava na otvaranje tehnikama poput digitalnog crtanja ili konceptuale. „Slikarstvo kao tehnika ima svoja ograničenja, i jako je teško ostati u tom mediju. Moja posljednja izložba, Isprepletene energetske veze: ljubavni odnosi u fokusu, sastojala se od slika, ali je uključivala i interaktivne alate poput vune i špage.“ Ipak, većina njezinih dosadašnjih izlaganja, bilo grupnih (u sklopu projekata poput Noći muzeja, Salona mladih, Plati i nosi i dr.), samostalnih (primjerice Sanjala sam u Knjižnici Sloboština) ili pak rezidencijalnih (Art sharing/space sharing, Macerata, Italija; Borders of memory, Carinarnica, Slovenija; Open studio, Bologna, Italija i dr.), uključivala je poglavito slikarske radove. Danas, dvije godine nakon završetka Akademije, Franciska nastoji proširiti spektar stvaranja, tako da se okreće i digitalnom radu te kiparstvu. Osim toga, drži i radionice slikanja uz vino, kao i tečajeve za djecu i odrasle. „Taj me posao jako ispunjava, volim gledati i djecu i odrasle ljude kako napreduju iz sesije u sesiju, a naročito me veseli rad s djecom jer su opuštena, otvorena za sve opcije i nimalo opterećena krajnjim rezultatom; samo su prisutna i stvaraju.“ Moglo bi se reći da time dotiču samu srž umjetničkog procesa: „kada sam na taj način prisutna, imam osjećaj kao da nešto kanaliziram, kao da nisam subjekt nego samo posrednik“, ističe Franciska.
I doista, ako je kreativni postupak vođen ničim drugim nego tim osjećajem, koji onom univerzalnom uistinu omogućuje da se izrazi kroz individualitet, slikarstvo nikada neće izumrijeti. „Nadam se“, zaključuje mlada umjetnica, „da ću sada lakše nastaviti s radovima koji nisu zatvoreni u kalup slikarstva, ali definitivno znam da od njega ne mogu pobjeći. Više puta sam probala, i koliko god dugo ne slikala, samo bi mi bilo gore i morala bih se vratiti. Jednom davno mentorica mi je rekla: ‘slikat ćeš samo ako od toga ne možeš pobjeći’. I trebaš se naučiti nositi s tim.“