Piše: Nika Šintić
Iako je Osmi mart već dobrano iza nas, ožujak nam donosi još mnoge događaje usredotočene na žene i ženski položaj u društvu. No, tamo gdje se neki zadržavaju na principu zastupljenosti kao najlogičnijem vidu afirmacije žena u javnom prostoru, drugi idu korak dalje i promišljaju mogućnosti transformacije društvenih pretpostavki što uopće dovode do nejednakosti među spolovima.
Podredivši čitav svoj ovomjesečni program rodnoj problematici, Muzej grada Zagreba nastojao je objediniti navedene pristupe, pa su tako proteklih tjedana zainteresirane građanke i građani imali prilike sudjelovati na kreativnoj radionici „Tijela na papiru“, poslušati predavanje o njemačkoj umjetnici, dizajnerici i arhitektici Else Oppler te pogledati dokumentarni film „Feminizam WTF“. Svojevrsnom krunom čitave manifestacije može se uzeti međunarodni skup Umjetnice i muzeji: prema novom muzeju umjetnica u Zagrebu koji je ovoga utorka okupio prominentne autorice, istraživačice, teoretičarke, kustosice i muzejske djelatnice iz različitih dijelova svijeta, kao što su Austrija, Turska, Njemačka, Velika Britanija i Kanada.
Kako uopće izgleda feminizam u okrilju muzeja? Odgovor na ovo pitanje sadržan je u samim odredbama ovih dvaju pojma, kao i njihovoj začuđujućoj međupovezanosti. Svi već znaju da feminizam figurira poglavito kao krovni termin, povezan općim otporom prema rodnoj neravnopravnosti. No, kada bismo ga terminološki suzili – a opsegom i intencijom proširili – i podveli pod optiku intersekcionalnosti, mogli bismo ga shvatiti kao obuhvatno teorijsko-aktivističko suprotstavljanje patrijarhalnoj organizaciji života u svim njezinim ispoljenjima. To pak cijeli zadatak čini, u najmanju ruku, iznimno zahtjevnim, jer iziskuje reinterpretaciju kulturnih, društvenih, političkih i umjetničkih praksi koje su ispisale gotovo sve stranice dosadašnje ljudske povijesti. Muzeji su pritom ni više ni manje nego njezine riznice, prostori koji mapiraju historiju nadmoći i hegemonije te je konzerviraju za buduće naraštaje. Doduše, bečka istraživačica Elke Krasny u svome će izlaganju naglasiti da je pogrešno muzej doživljavati kao monolit, budući da on može imati ne samo imperijalistički, nego i aktivistički predznak; kao ustanova namijenjena čuvanju tragova iz prošlosti, muzej je isto tako i mjesto pregovora za budućnost. U tom ključu osmišljena je i dotična konferencija: kroz izlaganja i raspravu među istaknutim stručnjakinjama smjera se ispitivanju novih koncepcija muzeja, koji bi predstavljali i svojevrstan forum, odnosno inkluzivan prostor za promišljanje umjetnosti i zagovaranje socijalne pravde. Ova ideja nije sasvim nova; još je 1981. godine u Bonnu osnovan prvi Muzej žena s ciljem promicanja ženske kulturne i umjetničke baštine, a ubrzo su uslijedili i njegovi pandani diljem svijeta.
U Hrvatskoj takav projekt još uvijek nije ostvaren, makar Zagreb ovdje ima vlastitog „konja za trku“, i to zahvaljujući jednom slikarskom entuzijastu – dr. Josipu Kovačiću. Kolekcionarski interes ove svestrane ličnosti bio je usredotočen prvenstveno na sve ono čemu prijeti nemar i zaborav, a među desetljećima sakupljanim radovima „zaturenih autora“ Kovačić je primijetio važnu poveznicu – njihov nastanak iz kistova ženskih umjetnica. Tako se razvila bogata zbirka od 1077 djela 33 hrvatske slikarice, koju je, podsjeća nas kustosica Tihana Puc na početku skupa, povjesničarka umjetnosti Leonida Kovač opisala kao „arhiv nepostojeće povijesti umjetnosti“. Godine 1988. zbirka je u cijelosti donirana gradu, da bi je prije dvije godine preuzeo Muzej grada Zagreba. Upravo je ova zbirka središte budućeg Muzeja umjetnica, čijemu je konceptualiziranju uvelike usmjeren i skup Umjetnice i muzeji, te okrugli stol „Rodna perspektiva u muzejima“ upriličen idući dan. Zajednički im je cilj rasvijetliti povijest i kontekst nastanka ženskih muzeja (kako je to, primjerice, uradila turska sociologinja i akademkinja Meral Akkent u svojoj prezentaciji), preispitati epistemičke pretpostavke kroz koje kulturne institucije pronose patrijarhalne odnose moći (što je učinila Elke Krasny), proučiti strategije feminističke kritike dotičnih odnosa moći (predstavljene u izlaganju kanadske istraživačice Darlene Clover), ali i potaknuti suradnju i umrežavanje između stručnjakinja i institucija na lokalnoj, nacionalnoj i internacionalnoj razini.
