Razgovarala: Josipa Bubaš
S Barbarom Arbanas Pascoal Ferreira, voditeljicom prvonagrađenog tima na prestižnom natjecanju robotike u Abu Dhabiju i višom asistenticom na FER-u razgovarala sam o položaju žena u robotici, manjku interesa za obrazovanje u tehnologiji i posljedicama uvođenja rodnih kvota.
Josipa: Nedavno ste, sa svojim timom, osvojili prvo mjesto na prestižnom međunarodnom natjecanju u robotici u Abu Dhabiju. Kako je tekao proces rada na projektu?
Barbara: Natjecanje u Abi Dhabiju poznato je u robotičkim krugovima. Već smo dva puta sudjelovali na njemu – 2017. smo prošli u demonstracijsku fazu, ali bez osiguranog financiranja i zbog toga smo odustali, 2020. smo se natjecali samo sa zračnim dijelom i ušli smo u finale uz još 25 timova, ali nismo ušli među pet najboljih. Prošle je godine došao poziv za pomorski izazov. S obzirom na to da na FER – u imamo laboratorije za pomorsku i zračnu robotiku, odlučili smo se udružiti kako bi povećali šanse za uspjeh.
Josipa: Znači li to da ste sami odgovorni za traženje sredstava za realizaciju projekta?
Barbara: Uglavnom da, ali ove godine je bilo drugačije jer smo prvo trebali predati projektne prijedloge od kojih su oni odabrali najbolje i ti su se projekti natjecali u simulacijskoj fazi. Za to nije trebalo financiranje jer je sve bilo na računalu, jedini trošak bilo je radno vrijeme. Kada su odabrali pet timova, svakom timu su dali 100000 EUR što generalno zvuči puno ali ustvari nije, jer je to pokrilo mjesec dana boravaka u Abi Dhabiju za 18 ljudi pa smo tražili druge izvore financiranja za realizaciju projekta.
Josipa: Jesu li sponzori bili hrvatske ili internacionalne tvrtke?
Barbara: Sponzoriralo nas je dosta međunarodnih tvrtki u obliku opreme, tako smo uštedjeli novce, svakako smo se snalazili. Podržale su nas i neke hrvatske tvrtke novčanim sponzorstvom i naravno naši profesori koji su pokrili troškove sredstvima naših laboratorija.
Josipa: Tko je sudjelovao u timu?
Barbara: U timu su bili doktorski studenti, zaposlenici FER – a, postdoktorandi i profesori. Mlađi profesori su bili stalno dostupni, a stariji su nas podržavali savjetom i financijski.
Josipa: Možete li malo više reći o nagrađenom projektu?
Barbara: Organizatori su predstavili temu i dali smjernice i katamaran, a trebali smo imati svoje letjelice. Bilo je zamišljeno da bez GPS-a moramo pretražiti to veliko morsko područje i naći brod koji su odredili. Kad ga pronađemo, moramo doći do njega i potom s letjelicama koordinirano premjestiti objekte koji se na njemu nalaze, staviti ih na naš katamaran i odvesti nazad u bazu. Definirali smo misiju, znali smo koje je određeno područje i kako objekti izgledaju, stisnuli smo Enter, gledali i nadali se. Ideja primjene je spriječiti ilegalni ribolov i određene ilegalne radnje pri čemu želite preuzeti teret i pregledati ga bez odlaska na brod jer bi moglo biti opasno. Vjerujem da su ti sustavi korisni, iako prikupljanje objekata iz mora zahtijeva još dosta razvoja, trebat će još dosta godina da se tako nešto pusti u okruženje ljudi i da radi sigurno, no besposadni brod za patroliranje mora već je postao sasvim nešto normalno.
Foto: UNIZG-FER
Josipa: U vašem timu u Abu Dhabiju je bilo nekoliko žena. Je li to uobičajeno?
Barbara: U našem timu ima dosta djevojaka, ali u drugim timovima nije bilo, mi smo imali tri žene, druga dva tima jednu, a ostali ni jednu. To je globalni problem.
Josipa: Robotika je uglavnom rezervirana za muškarce, samim prolaskom kroz fakultetsku zgradu, stječe se dojam da je više studenata nego studentica.
Barbara: U našem društvu još uvijek prevladavaju stereotipi da su žene u tehnologiji muškobanjaste, da se radi o teškim poslovima koji nisu za žene. Danas se sve radi na računalima, no ostala je kriva percepcija o ovim poslovima.
Josipa: Mislite li da je za to krivo obrazovanje?
Barbara: U osnovnoj i srednjoj školi nema razlike u obrazovanju, i dečki i cure su jednako dobri i u fizici i u matematici. Obitelj i društvo više utječu na formiranje interesa, dečke obitelj više usmjerava na matematiku i prirodne znanosti, kao i bavljenje tehnologijom. Kod naših studenata ne vidim razliku u kvaliteti, cure su često organiziranije i trude se više, možda i zato što ih ima manje.
Josipa: Koji su omjeri studentica i studenata na FER – u?
Barbara: Povećava se broj djevojaka, sada ih je 20, 25 posto, obično su na studijima energetike i računarstva djevojke, a robotika se i dalje iz nekog razloga smatra više muškim zanimanjem.
Josipa: Kako ste vi odabrali robotiku?
Barbara: Uvijek sam imala afinitete prema robotici, iako sam studirala računarstvo. Na trećoj sam godini saznala za studentski projekt na preddiplomskom studiju. Htjela sam raditi nešto praktično, i tu sam se susrela s prof. Bogdanom i njegovim laboratorijem. Profesor uvijek ima zanimljive studentske projekte, napravi grupicu koja zajedno rješava projekt što je puno zanimljivije nego kada radite sami. To mi je bilo zanimljivo i od tada sam ostala kod profesora, iako sam studirala računarstvo. Kada sam bila pred diplomom, otvorilo se radno mjesto i ostala sam u laboratoriju. Robotika je timski rad, bilo koji istraživački rad u robotici ne možete raditi sami, jer kada radite neke eksperimente, trebate donijeti opremu, za što je potrebno nekoliko ljudi, uglavnom su to kompleksni sustavi i teško je raditi sam, možda jedino u simulaciji, ali opet to nije to. Nitko ne zna sve, ali kad se spojimo, imamo nešto što je smisleno i primjenjivo.
Josipa: Zanima li mlade tehnologija? Vidjela sam kako na FER dolazi čitav razred osnovnoškolaca, je li to uobičajena praksa?
Barbara: Dosta često dolaze učenici od nižih razreda osnovne škole do viših razreda srednje. Trudimo im se približiti znanost, pokazujemo im opremu, objašnjavamo sustave. Dolaze nam cijeli razredi, isprobaju provozati robote i time ih pokušavamo zainteresirati za tehnologiju.
Josipa: Koji je vaš stav o financiranju i primjeni visoke tehnologije, može li ona pridonijeti još većem društvenom raslojavanju?
Barbara: Trudimo se uvijek razmišljati o tim temama što je dosta komplicirano. Kada imate neki projekt uvijek mislite i o tome tko će ga zaista i primjenjivati, na koji način napraviti nešto što će biti i korisno a ne samo znanstveno zanimljivo. Vojna industrija ima najviše novca i najrazvijeniju tehnologiju, ali mi većinu projekta financiramo iz EU i tu se ne potiče bilo kakva štetna primjena. Možemo predložiti projekt na bilo koju temu. Dosta smo fokusirani na zaštitu okoliša, posebno se to odnosi na morsku tehnologiju. Voljeli bismo imati neku tehnologiju koje je dostupna svima.
Foto: UNIZG-FER
Josipa: Kako gledate na razvoj tehnologije, s obzirom na budućnost rada?
Barbara: Idealan scenarij bio bi da tehnologija sve radi za nas a mi se bavimo umjetnošću. Tome težimo kroz istraživanja, ali znamo da do toga neće doći ubrzo. Činjenica je da tehnologija trenutno oduzima radna mjesta i postoji praznina koju moramo popuniti, o tome bi trebali razmišljati ljudi koji imaju utjecaja, mi se bavimo razvojem tehnologije, no možda će i neke naše tehnologije oduzeti radna mjesta.
Josipa: Koje su, po vašem mišljenju, posljedice uvođenja UI na društvo?
Barbara: Mi, koji se bavimo tehnologijom, znamo koliko je UI nesposobna. Iza nje su samo algoritmi i to još uvijek nije inteligencija koja može promišljati i donositi zaključke. Jako je dobro što ona može procesirati veliku količinu podataka i izbaciti nešto što nama zvuči smisleno, ali to nije nešto što će donositi svoje odluke i odlučivati o dobru i zlu, nije na toj razini i ne znam hoće li ikada biti, za sada se ne moramo brinuti. Ali naravno, što je tehnologija razvijenija, to ju bolje netko može iskoristiti u zle svrhe, ali to rade ljudi a ne tehnologija.
Josipa: Koji je vaš odnos prema znanosti i profitu?
Barbara: Netko tko je na sveučilištu, nije tu zbog novaca jer u industriji može ostvariti puno veća primanja, ovime se bavimo jer to volimo i želimo raditi na eksperimentalnoj razini. Kada dođete u industriju morate raditi nešto što već jako dobro poznajete, možda ćete tu i tamo nešto malo razviti, ali ovdje radimo inovativne projekte koji možda neće doći do industrijske razine, ali su jako uzbudljivi. U tehnologiji na sveučilištu ima dosta novaca, ali on je i potreban za kupnju opreme, njime se ne ostvaruje privatna zarada.
Josipa: Radite li na novim projektima?
Barbara: Uvijek imamo više projekata, ovaj je završio, gotovo je financiranje, cilj je ispunjen, dalje razvijamo te tehnologije za druge primjene. U laboratoriju imamo neke projekte za besposadni brod na koje možemo primijeniti ovo što smo razvili. Imamo i laboratorij koji se bavi letjelicama, i njima će projekt iza Abu Dhabija biti koristan za dalje, to su neke stvari koje mogu imati više primjena i nisu vezane uz jedan projekt. Brod koji smo koristili morali smo vratiti, dakle ne razvijamo isti sustav, ali sve je korisno po komponentama i može se uklopiti u druge projekte.
Trenutno radim i na projektnom prijedlogu osnivanja Centra izvrsnosti što bi bio veliki istraživački centar neovisan od fakulteta u kojemu bi mogli razvijati znanost. U propozicijama sam pročitala da predviđaju 40 posto žena, što je i naš cilj.
Josipa: Postoje li u vašoj struci razlike u plaćama između muškaraca i žena? Jeste li se tijekom karijere susretali s predrasudama? Odbijaju li one žene da se odluče baviti tehnologijom i kako promijeniti takvu situaciju?
Barbara: Što se tiče plaće, nema razlika, ali predrasuda ima, kroz studij sam se susretala s njima. Nikada nije bilo izrečeno ništa direktno, ali dalo se osjetiti, no, od kad radim na FER – u, više ne doživljavam takve situacije.
Tim FER-a na natjecanju u Abu Dhabiju činili su stručnjaci laboratorija za pomorsku i zračnu robotiku, a pobijedili su s projektom suradnje bespilotnih letjelica i besposadnih brodova. / Foto: UNIZG-FER
Josipa: Kojim je strategijama moguće promijeniti odnos žena prema tehnologiji i odnos prema ženama u tehnologiji?
Barbara: Moramo razmišljati o načinima privlačenja žena, dobro je imati cilj ali treba ga i realizirati, postaviti dobre uvjete. Imali smo i radionice na tu temu i puno se o tome priča. Neki su iznijeli problem korištenja kvota jer time možda zapošljavate nekoga samo zato što je žena a ne zbog stručnosti. Trebali bi se fokusirati na cilj, ali i uspostaviti mjere kojima ćemo privući žene.
Situacije je kompleksna, mislim da najbolje možemo privući žene primjerom, i što više izlaziti u javnost. Osobno se uvijek trudim uključiti i muškarce i žene kada izlazimo u medije, treba izlaziti s pričama o djevojkama, možda tako neka djevojka pomisli da se ona može baviti robotikom. Na FER -u se svake godine organizira FIRST LEGO League (FLL), na kojem sam uglavnom sutkinja – to je robotičko natjecanje gdje se od Lego sustava rade roboti, a sudjeluju osnovne i srednje škole koje uglavnom dobiju zadatke koje moraju riješiti. Dolaze ekipe iz cijele Hrvatske. Osim što moraju napraviti projekt, trebaju napraviti i plakat na zadanu temu. Često je tema iz područja ekologije i učenici trebaju dati projektno rješenje. U timovima sudjeluju i djevojčice i dječaci, ali u pravilu djevojke prezentiraju plakate, a dečki robote. Razgovarajući s njima, uvijek pitamo zašto je tako i potičemo da razmisle zašto cure ne bi prezentirale robote, zašto ne bi bolje podijelili posao. Cure uglavnom kažu da nisu za programiranje pa ih pitamo jesu li probale programirati, već kada su došle na natjecanje. Možda se cure ne osjećaju ugodno gurati u okolinu gdje će se osjećati diskriminirano ili ne žele odgovarati na pitanja okoline vezana uz svoje izbore.
Još jedan problem pojavljuje se u strukama u kojima ima manje žena. Često se i žene međusobno bore kao da su si konkurencija, ne podržavaju se, nego osjećaju da postoji ograničen prostor za žene. Događa se neko rivalstvo umjesto podrške. To su problemi koje moramo osvijestiti, činjenica je da u tehnologiji trenutno ima više mjesta za muškarce, to je ipak muška energija, metal, hladnoća, sivilo.
Josipa: Kako se nosite s tim problemima? Naveli ste da se u zadnje vrijeme otvaraju ta pitanja.
Barbara: Imali smo radionicu za žene u znanosti. Postoji projekt Women in Blue koji se bavi maritimnom robotikom, u kojoj je još gora situacija za žene nego u robotici. Razlozi su mi sada, nakon što se nekoliko godina bavim tim područjem, jasniji. Morska robotika zahtijeva teren na moru, hladno je i dižete teške terete. Prije par godina smo kolegica i ja došle na brod gdje smo jedine pitale imamo li WC. To je praktičan problem o kojem jedino žene misle, ali na kraju smo ga riješili. Možda iz tih razloga ovi poslovi nisu privlačni ženama. Women in Blue je međunarodni projekt i na radionici smo pokušali vidjeti kakvi su uvjeti rada ženama u tehnološkim institucijama kako bismo shvatili koji su problemi uspostave rodne ravnopravnosti, te smo otvorili teme poput rodiljnog dopusta. Neke su žene čak bile uvrijeđene jer se čini da ponekad dobijemo priliku samo zato što smo žene, što je sve veći problem. Forsira se korektnost što dovodi do apsurdnih situacija. Čini mi se da ponekad kvote rade veću štetu nego korist. Moramo razumjeti zašto žene ne žele ući u ovu struku i kada to shvatimo, trebamo stvoriti uvjete i dati jednaku šansu svima, bez diskriminacije. Primjerice u Abu Dhabi sam išla sa suprugom koji je dio tima, i jednogodišnjom kćerkom. Trebali smo dobiti posebne dozvole da bismo ju mogli voditi s nama na posao, jer bi ju u suprotnom morali ostavljati u hotelu sa strancima. Takve stvari odbijaju žene. Problem je što se ne prijavljuju na ovakve poslove, moramo ih sami tražiti. Treba se pitati zašto ih ne možemo privući. U redu je ako ne žele, ali ako postoji razlog zašto ne žele moramo se pozabaviti njime i naći održivo rješenje, a ne navlačiti brojeve, jer to i ženama stvara loš osjećaj. Potrebni su bolji uvjeti, potrebno je shvatiti što se time podrazumijeva. Treba pitati žene što im je manjkavo u uvjetima rada u tehnologiji, je li to nedostatak dječjih vrtića, što je, primjerice, u Zagrebu to veliki problem. U nekim je zemljama problem i rodiljni dopust koji traje samo tri mjeseca. U svakom slučaju, kvote su dovele do toga da se žene često pitaju jesu li prave osobe za posao ili su ih kvote dovukle do nekih projekata. Pohvalno je što u EU prepoznaju problem, ali trebalo bi više forsirati mjere podrške, a ne samo brojeve.
