Piše: Nika Šintić
Već gotovo dvije godine zainteresirano građanstvo ima prilike slušati i promišljati o raznovrsnim humanističkim temama na tribinama „Studentske riječi“. Posrijedi je ciklus rasprava nastao kroz kolaboraciju Knjižnica grada Zagreba s Odsjekom za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a izdvaja ga činjenica da program posve biraju, uređuju i moderiraju same studentice i studenti. Zagrebačka Gradska knjižnica tako svaka dva mjeseca ustupa svoju Galeriju Kupola, inače poznatu po ugošćavanju raznih izložbi, panel-diskusija i okruglih stolova, javnim susretima na kojima prominentne ličnosti iz našega intelektualnog miljea obrađuju teme poput filozofije politike, kulture narcizma, antihumanizma, koncepta revolucije i sl.
28. ožujka na red je došla i filozofija roda, u neku ruku prigodno okrunivši mjesec koji je na pojedinim mjestima protekao u ženskom predznaku. Kako ga, stoga, bolje zaključiti ako ne dekonstruiranjem samoga pojma ženskoga?
Pri spomenu na Georga Wilhelma Friedricha Hegela, idejnog praoca teorijskog rakursa iz kojega se nastupalo na tribini, voditelj Luka Mayer ističe da ovaj veliki mislioc svojom kritikom metafizike nije smjerao na njezino ukidanje nego postavljanje na rolšuhe, razoružavši je pretenzija na čvrsto ukopanu apsolutnost; tako je i na tribini propitivan koncept roda, često shvaćen kroz niz točno definiranih kategorija koje dubinski i vrijednosno determiniraju svoje pripadnice. Sučelice studentu Mayeru bila je filozofkinja Ankica Čakardić, predstojnica Katedre za socijalnu filozofiju pri Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu – gdje, među ostalim, održava i kolegij Filozofija roda – i vrsna stručnjakinja za luksemburgijansku kritiku političke ekonomije.
Diskusija je započela konceptualnim pitanjem o samom značenju roda, čije je razrješavanje iznimno otežano – ako se ono uopće može držati poželjnim – bogatstvom tradicija i pristupa ovome pojmu. No, umjesto udžbeničkog razlaganja različitih ishodišnih točaka na feminističkom obzoru, riječka je filozofkinja naznačila da će se oslanjati većinom na marksistički feminizam, budući da on pruža najbolje alate za izvlačenje ideja iz bezdani metafizike, prisutnoga i u današnje doba unatoč hegelijanskoj atletici. Rod će se, slijedom toga, čitati kao društveni odnos, suprotstavljen pokušajima metafizike da u mjehur esencijalizma zatvori historijske pojavnosti. Ipak, to ne znači da je razborito prihvatiti njegovo strogo odvajanje od spola, jer se možda upravo time čini velik ustupak esencijalističkom projektu. Nadalje, uzimanjem roda za biološku datost a spola za socijalni konstrukt upućuje se i na dvojnu narav nauka koje im pripadaju, pa će tako biologija i druge prirodne znanosti biti ovlaštene fiksirati fizičke odrednice onoga što bi spol trebao biti, dok će društvene i humanističke znanosti proučavati prolazne, pa čak i proizvoljne utvare društva. U tom je ključu iz publike sugerirano da je poimanje roda kao suštog konstrukta obilježeno transfobijom, zato što niječe mogućnost autentične inklinacije koja se opire heteronormativnoj, odnosno cisnormativnoj okolini. Prihvaćanje ove inklinacije mukotrpan je proces jer podrazumijeva koturanje uzbrdo, a ako se, u slučaju transrodnih osoba, i ne izvodi drukčije negoli baš na dvije rolšuhe, onda to nije toliko zbog ograničenosti samoga poriva koliko zbog žrvnja binarnog razmišljanja koje nas sve primorava na svakodnevno upriličavanje što tipičnijeg oblika roda. Prevlast lažnih binoma ne očituje se tek na identitarnom polju; ona prožima geopolitiku, kulturu, odnos prema prirodnom svijetu i uopće čitav kolotur proizvodnje života. A čim je riječ o proizvodnji, valja se okrenuti ekonomiji.
To nas pak dovodi do drugog dijela tribine, fokusiranog na vezu između marksizma i feminizma. Ova dva diskursa susreću se u nazoru o potlačenosti kao temeljnom društvenom mehanizmu, razvidnom u asimetriji moći koju fundira upravo ekonomska nejednakost. U kapitalističkom sustavu ta nejednakost nastaje kroz rad koji se otuđuje od radnika i generira višak vrijednosti, a njegov društveni izraz (uz svijest o njihovoj premreženosti) predstavlja klasnu diobu ljudi. Marksistička analiza rada čitavu će stvar iscrpiti klasnom problematikom, i shodno tomu izostaviti reproduktivni rad koji tek postavlja na noge proletarijat da bi mogao efikasnije proizvoditi svijet kapitalizma. Ovdje se uključuju marksističke feministkinje. Opresija žena, kažu, proishodi upravo iz podjele rada što je žene zaključala u krug skrbničko-obiteljskog života i preko antropologije, biologije, teologije i svakojakih drugih ‘logija’ hipostazirala njihovu povijesno i situacijski determiranu ulogu u čistu, transhistorijsku bit.
Međutim, onoliko koliko se, kako ističe profesorica Čakardić, priča o braku i majčinstvu nastoji provesti kroz neki oblik upravljivosti, toliko je prijelomno već i misliti o drukčijim modalitetima života, budući da moć vladajućih binoma priječi i sam um da putuje onkraj njihovih granica. Što se stoga može napraviti unutar tih granica? Ankica Čakardić kazuje da je na kratke staze presudno inzistirati na kvalitetnijim javnim institucijama, rasterećenju žena u kućanstvima i što većoj ekološkoj održivosti. Tek tada će se ove granice uspjeti malko rastegnuti.
