Piše: Ivana Perković Rosan
Najnoviji dokumentarac Vladimire Spindler ‘Geni moje djece’ priča je o jednoj obitelji, ali i o težini emancipacije kroz različite vremenske periode. Moglo bi se reći da sve počinje s jednom od prvih hrvatskih feministkinja Zofkom Kveder koja je još 1917. osnovala časopis ‘Ženski svijet’ i u prvom broju časopisa zahtijevala uvođenje prava glasa za žene. Vladimira Spindler dokumentarac je počela snimati prema spisima svoje prabake Mire Škrinjarić, a u njemu priča priču i o životima svoje bake Sunčane Škrinjarić, tete Tihane Škrinjarić, majke Sanje Pilić kao i o svom životu. O dokumentarcu, kao i o položaju žena i njenoj borbi s depresijom razgovarale smo s Vladimirom Spindler uoči premijere na ZagrebDoxu.
Iako su živjele u različitim periodima, životne priče svih ovih iznimnih žena imaju neke sličnosti, počevši od toga da su se sve bavile umjetnošću, do toga da su bile samohrane majke.
Tihana Škrinjarić, Sanja Pilić i Vladimira Spindler / Foto: kadar iz dokumentarnog filma ‘Geni moje djece’
‘Zanimljivo je to što je Zofka Kveder, koja je bila prva u toj lozi, osim što je bila književnica i novinarka, bila je i jedna od prvih feministkinja. Ali to nije feministkinja ovog vremena, ovo su bile feministkinje onog doba. To je bilo 1900. i to je bilo sasvim neko drugo vrijeme. Ona se borila za ženska prava i željela da se djevojčice iz malih sela školuju, bila je ispred svog vremena. Imala je dva braka, a kad je ostala sama životarila je, alimentacije nisu stizale. Sličnu sudbinu imale smo i mama i ja, mislim da se samo Sunčana neko vrijeme izborila za alimentaciju. Imale smo tu sreću da imamo tu Zofkinu crtu i da imamo jaku želju biti samostalne i raditi to što volimo čak i ako nam to donosi minimalnu zaradu’, istaknula je Spindler koja se na snimanje dokumentarca odlučila kada joj bavljenje fotografijom više nije bilo dovoljno.
Zofka Kveder i kćeri Vladoša, Maša i Mira (Škrinjarić) / Foto: kadar iz dokumentarnog filma ‘Geni moje djece’
‘2013. sam ponovno pročitala spise moje prabake Mire Škrinjarić koje mi je ostavila i koji se zovu ‘Geni moje djece’. Kako sam to pročitala odlučila sam napraviti nešto od toga. Film me je uvijek privlačio, otac mi je bio filmski radnik, moj brat i sin rade na filmu i ja sam jako bila vezana za film. Drugi moment je bio kada sam upisala ime moje bake Sunčane Škrinjarić i pratete Tihane Škrinjarić i Google mi je izbacio dvije fotografije i dva podatka. Tada sam shvatila da Sunčana i Tihana odlaze u zaborav i bila mi je želja da nešto napravim, da jednog dana ipak ostane neki podsjetnik na njih. 2014. sam dobila novac od HAVC-a za snimanje filma i tako je to krenulo.’, ispričala nam je Spindler koja je dodala kako se trudila biti što iskrenija u dokumentarcu.
Tihana Škrinjarić / Foto: kadar iz dokumentarnog filma ‘Geni moje djece’
‘Stvarno sam se trudila da ispričam biografski dio o njima, to mi je bilo jako važno jer one su žene koje su ovoj državi nešto ostavile. Uz to sam htjela i tu neku žensku priču ispričati. Ima tu priča o odnosu majke i kćeri, kćeri i majke, o očevima kojih nema, brakovima. Malo me je bilo strah, jer bio je to sklizak teren, kako da budeš iskren, a da ne iznosiš prljavo rublje. Jedna žena koja je pogledala film dok je bio u montaži rekla mi je da je stalno plakala kad je gledala odnos mene i kćeri i kako mi otvoreno pričamo o svemu jer ona ima dijete koje ima godina kao moja Maša. Mislim da će biti zanimljiv film drugima i izvan ovog podneblja jer seže u različite odnose. Svi imamo neke problematične odnose, bilo to mama, tata, brat, sestra, svatko će se u nekoj od tih priča prepoznati.’, rekla je Spindler koja je 2017. godina snimila i dokumentarac ‘Mama, zašto plačeš’ u kojem je otvoreno progovorila o svojoj borbi s depresijom.
Sunčana Škrinjarić / Foto: kadar iz dokumentarnog filma ‘Geni moje djece’
‘Ja sam 2016. shvatila da bolujem od depresije i dobila sam dijagnozu. U mojim mrakovima ima pozitivna stvar da me oni potiču da budem kreativna. To je bio početak te depresije kada sam upisala Restartovu školu dokumentarnog filma koja je trajala pet mjeseci i svi smo trebali snimiti završni film. A prije tog završnog filma imali smo četiri vježbe i svaka moja vježba je bila o depresiji. Za petu vježbu sam odlučila napraviti film o jednom umjetniku, otišla u neko selo tri dana snimala na minus devet po snijegu, to je bio jedan zgodan materijal. Ali su mi tada savjetovali u Restartu: ‘Nemoj bježati od svoje bolesti, radi ono što je tvoje. Upali kameru i snimaj što se doma događa’. Prvi kadar u kojem moj sin sjedi na stolcu i nije mu jasno zašto ja plačem je zapravo prvi kadar koji sam snimila. Kad sam sve montirala i poslala Oliveru Sertiću, koji je bio moj mentor, on mi rekao: ‘Imaš film’. Na kraju je ispalo da su film pogledali mnogi i da je umjetnički, redateljski kružok počeo o tome pričati, tako sam upoznala starije kolege režisere i njima je to bilo nešto potpuno drugačije, na drugi način ispričano.’, prisjetila se priznata umjetnica koja je svojim dokumentarcem doprijela do mnogih.
Sanja Pilić i Vladimira Spindler / Foto: kadar iz dokumentarnog filma ‘Geni moje djece’
‘Jako puno je reakcija bilo na film, čak sam bila pozvana na Filozofski fakultet na prezentaciju mog filma koji je prikazivan u edukativne svrhe. On nije imao samo umjetničku vrijednosti. Nakon gostovanja kod Aleksandra Stankovića u emisiji ‘Nedjeljom u 2′ vidjela sam koliko ljudi imaju problem s time. Bila sam zatrpana porukama. Meni se i dan danas javljaju ljudi koji su očajni i koji nemaju s kim to podijeliti. Očito postoji potreba da se o tome priča.’, dodala je Spindler koja se otvoreno dotakla i teme lošeg položaja žena koje su slobodne umjetnice.
