Piše: Nika Šintić
„Razmišljali smo o drugom djetetu, ali mislim da ne bih mogla ponovno kroz to prolaziti, trauma je jednostavno prevelika.“
„Misliš na sam proces rađanja?“
„Ma ne, to su fizičke rane, to s vremenom zacijeli. Mislim na to kako su se ponašali prema meni.“
Ako sam, u svojoj neupućenosti u samu temu, gore prenesenu crticu iz razgovora s vrlo bliskom osobom i mogla svesti na izoliranu instancu, sljedeće iskustvo trudnoće kojemu sam nazočila unutar najužeg kruga prijatelja dalo mi je naslutiti da bi ipak mogla biti riječ o problemu na razini sustava. I doista, izgleda da grubo ophođenje porodničara predstavlja nekakvu prešutnu, prešućenu i zanemarenu carinu koju su žene navikle plaćati da bi njihovo dijete došlo na svijet u profesionalnim i sterilnim uvjetima. U ovoj formulaciji ogleda se i izvjesna pristranost (mimo one stvorene solidarnošću), jer medicinske ustanove postavlja za najjače pretendente na skrb nad trudničkim tijelom. Međutim, poistovjećivanje rodilišta s napretkom razmjerno je nova stvar. U nas, otkriva etnologinja i istraživačica Željka Jelavić, ono iskrsava u diskursu nakon Drugog svjetskog rata, premda je njegov primarni razlog bio visok stupanj higijene u bolnicama, potican i u kućanstvima (!) kako bi se smanjila stopa smrtnosti majki. Mogućnost, stoga, obavljanja poroda u kućnom okruženju nije bila dezavuirana od samoga početka, niti je institucionalizacija perinatalne njege odmah podrazumijevala ravnodušnu, tvorničku obradu pacijentica. Željka Jelavić navodi i zapis cijenjenog koprivničkog ginekologa Krešimira Švarca iz 1959. godine, u kojemu je rodilište koncipirano kao neka vrst „doma za trudnice i rodilje“. Tek će se kasnijim pravnim rješenjima, poput Zakona o zdravstvenoj zaštiti iz 2008. godine te Zakona o zaštiti prava pacijenata iz 2004. godine rodilja početi poimati kao pacijentica, a slijedom toga i porođaj kao medicinski i potencijalno patološki događaj.
Ova vremenska lenta odražava širi proces medikalizacije, kojega aktivist i pisac Irving Zola određuje kao vid socijalne kontrole obilježen upijanjem svih aspekata osobnog života što su nekoć bili izvan oblasti liječništva. Kontrola je u ovom slučaju stavljena u službu opreza, danas standardiziranog kroz, primjerice, mjesečne ultrazvučne preglede budućih majki. No, s ovolikim rasponom zadaća nastupa i izvjesna odgovornost; poznati francuski opstetričar Michel Odent ističe kako su brojna istraživanja pokazala da rutinski ultrazvuci ne poboljšavaju ishod trudnoće u kontekstu broja živorođenčadi ili smanjenja perinatalne smrtnosti, ali zato itekako utječu na emocionalnu dobrobit trudnica zbog fokusa na moguće opasnosti. Kada već preuzimaju nadzor nad procesom trudnoće, ne bi li se doktori trebali starati i za psihičku dobrobit svojih pacijentica?
Nekada se čini da ne rade nijedno od toga dvoga.
Kada se ustanovilo da njezino dijete ne raste tempom kojim bi trebalo, Jelena – nazovimo je tako – je upućena na Ambulantu za visokorizičnu trudnoću, gdje je provela narednih 20 dana. Makar je bio kraj kolovoza, posjeti i izlazak iz odjela bili su strogo zabranjeni zbog opasnosti od tobožnjih sezonskih prehlada, možda potencirane nedostatkom tople vode u kupaonicama. Od osoblja, kaže, nitko nije bio naročito neugodan, već jednostavno nezainteresiran i suviše opterećen dugim smjenama i velikim brojem pacijenata. Vizite su se održavale ujutro i navečer, a svodile su se na brzinski pregled i svega nekoliko riječi. „Dođu u sobu, kažu: ‘aha, vi ste tu radi ovoga, u redu, mi to pratimo’ i izađu van. Ne kažu što to prate i zašto to prate i zapravo ih ne možeš ništa niti pitati jer će se naživcirati. Kad sam tek bila došla, djevojka s kojom sam dijelila sobu upozorila me da ih ne ispitujem previše toga jer će ih to iznervirati.“
Jelena je zbog manjka informacija cijelo vrijeme bila u visokoj pripravnosti, a kada je po izlasku iz bolnice nastavila s tjednim kontrolama, noći prije probdjela bi u strahu da će kardiogram imati iznimno loš nalaz. „Najgora stvar bilo mi je to mjerenje srca i pokreta, jer uopće ne razumiješ kontekst toga što se događa, a ako neko vrijeme ne bude određene aktivnosti, to se produžuje i produžuje dok beba ne da nekakve znakove. Međutim, oni te tamo prištekaju i odu. I sad ti tamo ležiš i ne znaš što se treba dogoditi i svako malo dođe neka sestra, odmahne glavom, kaže ‘morat ćemo još’ i ode.“
Druga mlada majka koja mi se povjerila, recimo da se zove Mia, kazala je da je na samom početku trudnoće nitko nije ni za što adekvatno pripremio. Kada sam je upitala je li bilo ikoga na razini sustava tko bi je proveo kroz to što je čeka, i sve tjelesne promjene koje to podrazumijeva, rekla mi je sljedeće: „Iskreno, nitko me čak ni u bolnici (uoči samog poroda) nije ni na što upozorio. Sama si u svemu tome.“
Kao i Jelena, imala je osjećaj da subjekt u cijeloj priči nije ona, već liječnik kojega priječi u obavljanju važnijih poslova činjenicom da je ljudsko biće, a ne automat koji ne poznaje strah, bol i tjeskobu. Kada su je smjestili u rađaonu, Mia je stalno morala ići na toalet, i premda je te večeri jedino ona rađala a wc je bio na nekoliko koraka udaljen od njezine sobe, nakon nekoga vremena osoblju se nije dalo nadzirati njezino kretanje, iako bi ono trebalo biti blagotvorno pri samome procesu, pa su joj rekli da mokri po svom sjedalu. Sati su prolazili, ona je ležala i primala drip, bol je postajala sve nesnosnija a nitko je nije dolazio provjeravati, da bi naposljetku bila primorana vrištati od bolova kako bi je netko napokon došao poroditi. Upitavši je što bi izdvojila kao glavni nedostatak našega sustava perinatalne skrbi, odgovorila je sljedeće: „Iskreno, na prvo mjesto bih stavila ljubaznost, pogotovo prema prvorotkama. Definitivno bi trebali poraditi i na informiranju pacijenata, i makar smo to već puno puta čuli, dosta se doktora prema nama ženama ponaša kao da smo – krave. Nemam drugu riječ kojom bih to opisala. Sad si tu, sad to moraš odraditi i ajde bok. Nemaš ni fizičku ni psihičku podršku, ništa.“
Jelena i Mia doživjele su vrlo grubo i invazivno ophođenje tijekom pregleda i poroda, koje i mnogim drugim ženama sačinjava sastavni dio samoga bolničkog iskustva. Venezuelanski liječnik Rogelio Perez-D’Gregorio za sistemsko ponižavanje trudnica skovao je termin „opstetričko nasilje“, a prvi put ga navodi 2010. godine u uglednom časopisu International Journal of Gynecology & Obstetrics. Za dr. Perez-D’Gregorija opstetričko nasilje obuhvaća postupke poput neprimjerenih, pa čak i izlišnih medicinskih intervencija, prisiljavanja žena na ležeći položaj s uzdignutim nogama, požurivanja poroda bez informiranog pristanka rodilje te ranog i medicinskim indikacijama nepotkrepljenog odvajanja majke i djeteta. U hrvatski pak jezik ovaj pojam ulazi svega dvije godine kasnije, prilikom okruglog stola „I nasilje na porodu je nasilje nad ženama“ održanog u Hrvatskom saboru u organizaciji udruge Roditelji u akciji – Roda. Godine 2018. uslijedila je i kampanja #Prekinimo šutnju, tijekom koje su mnoge žene podijelile svoja svjedočanstva o nasilju ne samo u kontekstu perinatalne i natalne skrbi, već i za vrijeme običnih ginekoloških pregleda (a da ne spominjemo slučajeve poput nedavno utvrđenog silovanja pacijentice u KBC Osijeku). No, kao i obično kada je riječ o mnogoglavoj zvijeri patrijarhata, rješavanje ovoga problema, odnosno spleta problema, iziskuje intervencije na mnogo ravni, a ne samo onoj pravnopolitičkoj. Monica Melinda Topalović iz udruge Roda naglašava da ženama treba omogućiti edukaciju o njihovim pravima pri porodu, kao i mogućim postupcima i rizicima. Roda, koju su sve žene s kojima sam razgovarala navele kao primarni izvor informacija o drugom stanju, osmislila je besplatan plan poroda upravo kako bi redigirala ove sistemske nedostatke, no, čak i kada bi medicinsko osoblje spremno prihvaćalo njihove sugestije, valja se upitati do čega će nas dovesti opetovano delegiranje ovakvih odgovornosti na volonterska građanska udruženja?
