Piše: Nika Šintić
U nedavnom tekstu posvećenom opstetričkom nasilju spomenuto je kako su mlade majke s kojima sam razgovarala redovito navodile udrugu Roditelji u akciji – Roda kao vrijedan, ako ne i primaran, izvor informacija o čitavom procesu trudnoće i rađanja. Već više od 20 godina Roda osnažuje rodilje u tome da istupe iz objektiviranih i hijerarhijski najniže rangiranih papuča medicinskih pacijentica i postanu glavne akterice u vlastitoj trudničkoj priči. Pritom se odgovornost za nemar, potkapacitiranost i nasilje unutar opstetričke struke ne svaljuje na ionako opterećena leđa pojedinki nego ih se nastoji poučiti i savjetovati o njihovim reproduktivnim pravima, istovremeno zagovarajući promjene na razini sustava koji u tome zadatku podbacuje. O temeljnim nedostacima institucionaliziranih porođajnih praksi, tretmanu trudnica i hijerarhijskim odnosima unutar sustava razgovarala sam s Monicom Melindom Topalović, sociologinjom i volonterkom u udruzi Roda.
Kada biste, generalno gledano, trebali izdvojiti temeljne nedostatke našeg trenutnog sustava prenatalne, perinatalne i natalne skrbi, što biste posebno naglasili?
U polju primarne ginekološke zaštite žena postoji manjak ginekologa/inja te njihove ordinacije često premašuju, pa čak i dvostruko, idealnu brojku upisanih žena, koja iznosi 4500 žena. Zbog toga se žene često okreću privatnim praksama, gdje broj ginekologa/inja sve više raste. Osim toga, primarna zaštita je smještena u većim gradovima te isključuje žene koje žive u manjim gradovima, udaljenim mjestima, otocima i sl. Nadalje, oprema koju koriste primarne ginekološke prakse često nije prilagođena za žene s invaliditetom, koje su isključene iz ove sfere. Stolovi za ginekološki pregled nisu prilagođeni za sve korisnice primarnih ginekoloških usluga. Nekim ordinacijama žene s invaliditetom ne mogu niti pristupiti.
Osim nedostatka osoblja u polju primarne zdravstvene zaštite žena, veći problem je nepostojanje jasnih smjernica usklađenih s preporukama relevantnih institucija u EU i svijetu. Umjesto skrbi s poštovanjem prakticira se aktivno vođenje poroda, praksa koja je napuštena u razvijenijim EU zemljama.
Rađaone diljem Hrvatske imaju brojne nedostatke. Osoblje se ne upoznaje s trudnicom, ona nije informirana o svim medicinskim intervencijama, privatnost ne postoji (kreveti u rađaonama su okrenuti prema ulazu tako da svatko može proviriti), zbog konstantnog nadzora CTG-a ženi je ograničena mogućnost kretanja kao i primarna potreba za odlaskom na wc, a zbog zastarjelih preporuka ograničena joj je i mogućnost hrane i pića, tako da žena leži na krevetu, gladna i žedna, punog mjehura i crijeva. Ženama se često napravi klistir prije poroda kako se ne bi morale dizati na wc, ponekad im se umetne čak i kateter. U nekim rađaonama pratnja je moguća tek pred izgon bebe, te žena uglavnom sama, u ležećem položaju (znamo da je ovo najgori položaj za aktivni dio poroda) provodi vrijeme u trudovima u predrađaoni ili u rađaoni. Tu nažalost nije kraj, jer se kasnije u rodilištu bebe odvajaju od majke bez pitanja i obrazloženja. Neke su žene odvojene od beba bez validnog razloga, nemaju podršku za dojenje niti podršku i savjete za lakši oporavak kod kuće.
Svi smo se susreli s patronizirajućim nastupom nekih zdravstvenih djelatnika koji odražava asimetriju moći između liječnika i pacijenta, a čini mi se da se u slučaju trudnica i mladih majki on dodatno produbljuje kroz prizmu rodne neravnopravnosti. Provodi li se to, po vama, uz nedovoljno slušanje pacijentica i manjak obazrivosti prema njihovim osjećajima, pa i potrebama, i možete li navesti kakve primjere takvih slučajeva?
Hijerarhija moći unutar zdravstvenog sustava ne uključuje samo odnos liječnik/ica- pacijent/ica, već i niz drugih odnosa, kao što su liječnik/ica/primalja/medicinska sestra/ te trudnica/rodilja/žena. Žene su na samom dnu hijerarhije moći. Jedan od problema unutar te hijerarhije je taj da se niskorizične trudnoće tretiraju kao patološka stanja, u kojima je trudnica ‘bolesna’ tj. pacijentica iako je porod normalno fiziološko stanje i u većini slučajeva ne zahtijeva intervencije. U tom odnosu onda oni s najvećom količinom moći ‘uzimaju stvari u svoje ruke’ kako bi spasili bolesnu trudnicu. Često se prema trudnici projicira strah kako bi bila poslušnija i prihvatila sve intervencije, a sve to se opravdava onom poznatom „samo da je dijete živo i zdravo“.
U svemu tome žene se ne doživljavaju kao sudionice svojih poroda već se njihov porod tehnologizira, njihovo tijelo svodi na stroj za porod i prate samo brojevi na uređajima. Upravo to pokazuje kako žene ne mogu aktivno sudjelovati u vlastitom porodu niti suodlučivati, već netko drugi donosi odluke o njihovim tijelima umjesto njih. Ženina se ranjivost u trenutku trudnoće i poroda iskorištava kako bi medicinskom osoblju bilo lakše raditi svoj posao u lošim uvjetima. Kada žena odbije određene rutinizirane, zastarjele medicinske intervencije, medicinsko osoblje često je uvjeri da odbijanjem intervencija ugrožavaju dobrobiti djeteta. U tom slučaju žena ipak pristane, što je u potpunosti opravdano jer je strah u tom trenutku veliki neprijatelj poroda. Čak i kada žena dobije vlastiti nagon za tiskanje, ponekad je osoblje pokušava spriječiti jer nisu još spremni za porod iako ženino tijelo jest. Žene se u tom trenu objektiviziraju jer je njihovo vlastito poimanje tijela i upravljanje svojim tijelom dovedeno u upitno stanje, te tako prestaju vjerovati sebi i svojim tjelesnim pokazateljima.
Nastavno na to, biste li rekli da se gore opisana dinamika pronosi i kroz izostanak podrobnijih vodiča, tečajeva za trudnice i općenito zanemarivanje važnosti edukacije budućih majki na razini sustava?
Modernih edukacija formiranih na znanstvenim spoznajama utemeljenih pristupa trudnoći, porodu i postpartumu svakako ima; Rodin e-tečaj Priprema za porod je upravo primjer takve edukacije. Ženama treba omogućiti edukaciju o njihovim pravima na porodu, informacije o postupcima i rizicima, što mogu odbiti a što imaju pravo tražiti. RODA je formirala plan poroda koji svaka žena može besplatno preuzeti, ispuniti i priložiti prije poroda te se ujedno informirati o svim intervencijama na porodu. Međutim, osoblje i dalje često s podsmjehom prihvaća plan poroda te ponekad pokušaju tijekom poroda napraviti sve obrnuto od onoga što u planu piše. Edukacija medicinskog osoblja je manjkava, žene i dalje rađaju na leđima u osvijetljenim prostorijama i ograničava im se kretanje, pa čak i primarna potreba odlaska na WC.
Preporuke Svjetske zdravstvene organizacije su jasne i uključuju odbacivanje ili smanjivanje na najmanju moguću mjeru nekih od zastarjelih i opasnih praksi, poput brijanja međice, klistira, probijanja vodenjaka, konstantnog CTG nadzora, epiziotomije, šivanja površinskih ruptura, Kristellerovog zahvata i dr. koje se kod nas još uvijek rutinski provode.
Neki izvori sugeriraju da su se dotični problemi samo radikalizirali u vrijeme pandemije, kada su trudnice prisiljavane bez pratnje odlaziti u rađaonicu, pa čak i nositi maske tijekom poroda. Dapače, iz prve ruke znam za nedavne slučajeve izoliranja trudnica na čuvanju trudnoće u bolnici uslijed opasnosti od ‘sezonskih prehlada’. Koliko su se takve mjere nastavile i na što nam one ukazuju?
Tijekom pandemija korona virusa, situacija u rađaonama i rodilištima svakako se pogoršala. Pratnja tijekom poroda bila je uvjetovana negativnim PCR testom. Međutim, ponekad je teško znati kada će se porod pokrenuti. Tada su budući očevi ili partneri trudnica oko termina svaki dan išli na testiranje kako bi mogli prisustvovati porodu. Često su žene morale rađati pod maskama, što jako otežava pravilno disanje tijekom poroda. Neke su majke bile odvojene od svojih beba po rođenju dok im nisu došli negativni nalazi PCR-a, neke čak u potpunosti izolirane i odvojene u slučaju pozitivnog nalaza. Jasno je koliko su te mjere bile neproporcionalne. Nažalost, unazadile su prakse u rodilištima.
Kako sve udruga Roda nastoji redigirati ove nedostatke i koji bi, po Vama, bili ključni koraci u promjeni i poboljšanju sistema natalne skrbi?
Od svog osnutka 2001. Roda se zalaže za unapređenje sustava skrbi za reproduktivno zdravlje žena. Udruga Roda je 2018. godine pokrenula inicijativu #Prekinemo šutnju nakon istupa saborske zastupnice Ivane Ninčević Lesandrić o kiretaži koja joj je učinjena u javnoj ustanovi bez anestezije. Prikupljeno je tisuću svjedočanstava o porodničarskom nasilju a i o nasilju koje se vrši u ginekološkim odjelima diljem Hrvatske. Međutim, i dalje ne vidimo značajne promjene u sustavu.
Udruga RODA osmislila je besplatan plan poroda dostupno online gdje se žene mogu informirati o svojim pravima na porodu i napraviti vlastiti plan poroda. Osim toga, RODA organizira besplatne e-tečajeve na stranici edukacija.roda.hr, kao što su Priprema za porod, Priprema za babinje, Priprema za dojenje i Budi tata (sve informacije vezane za korištenje očinskog i roditeljskog dopusta). RODA je razvila i mobilnu aplikaciju ‘expecting’ sa svim informacijama o trudnoći koju žene mogu besplatno preuzeti.
U svibnju 2022. pokrenule smo zajedno s još 120 udruga diljem Republike Hrvatske inicijativu Dosta! kako bi se Mireli Čavajdi i svim ženama koje se nađu u sličnoj situaciji osigurao pristup sigurnom i legalnom pobačaju.
Nedavno smo provele i istraživanje ‘Skrb s poštovanjem za trudnice i rodilje’ u okviru projekta RESPECT u partnerstvu s Fakultetom zdravstvenih znanosti Tehnološkog sveučilišta i udrugom BirthForward (Cipar) čiji će rezultati biti uskoro objavljeni.
Puno smo toga napravile, ali još je puno posla pred nama.
Zrcali li to sve pak manjkavost modernoga pristupa medicini uopće, koja u svome fokusu na problem i (nesumnjivu) efikasnost malko zanemaruje aspekt suosjećanja, sigurnosti i afirmacije neophodan za duševno zdravlje trudnice i, posljedično, razvoj i odgoj zdrave djece?
Porod je jedan jako važan događaj za ženu i cijelu obitelj, te iskustvo poroda može uveliko utjecati na ženin oporavak, njeno mentalno zdravlje i odluku o tome da ima još djece. Žene ne izmišljaju čudesa tijekom poroda, već žele da im se poštuju osnovna ljudska prava i omogući dostojanstven porod u skladu sa znanstvenim spoznajama. Dakle, da imaju mogućnost kretanja unutar odjela u kojem se nalaze, da imaju pravo na pratnju, pravo na hranu i piće, odlazak na wc i, naravno, pravo na odbijanje medicinskih intervencija ako nisu nužne za njihovu dobrobit i dobrobit djeteta; da se poštuje tijek i prostor poroda umjesto da ga se ubrzava. Ženama nije potrebno suosjećanje tijekom poroda već da se poštuju njihova osnova ljudska prava.
