Josipa Bubaš
Povodom izvedbe I BIT ĆU OVDJE DA VAM POMOGNEM, razgovarala sam s multimedijskom umjetnicom Mijom Štark o njezinim umjetničkim interesima, tehnologiji, kako ju koristimo i treba li nas ona podučiti kako biti više čovjekom.
Josipa: Što ti je bilo inspirativno u korištenju UI za umjetnički rad? Kako je tekao proces?
Mia: UI i tehnologija zanimaju me kao laika. Nisam osoba koja u slobodno vrijeme istražuje nove tehnologije. U ovom su se radu moji interesi slučajno poklopili s korištenjem UI. Probala sam razgovarati s chatGPT-om i shvatila da mu mogu postavljati pitanja o svome polju interesa, ne moram nužno govoriti o tehnologiji, iako naravno da je i tehnologija važan dio rada, no ovaj je rad i dalje u domeni mojih tema, sličan mom načinu rada i razvoju ideja. Često mi je neugodno razgovarati o mojim interesima jer mislim da nisu suvremeni, ali s druge strane, zanimaju me svevremene teme kojima se bavi i umjetnost i filozofija. Ne mogu pobjeći od pitanja zašto je čovjek čovjek, zašto bira raditi to što radi i zašto se, nakon čitave ljudske povijesti, agresija ne smanjuje. Ta sam pitanja ispitivala GPT jer sam htjela vidjeti kako je generiran i shvatiti zašto ljudi misle da nas UI može spasiti, s obzirom na ogromne manipulacije kojima je podložna tehnologija. Naravno da trebaju postojati određene granice upotrebe, ali gdje su te granice, tko ih postavlja, koje su prihvatljive manipulacije i uostalom, zašto zloupotrebljavamo svaku tehnologiju? Stvari izumljene za dobrobit čovjeka još uvijek koristimo da nanesemo bol drugima. To su moje vječne teme, ne bavim se superangažiranom umjetnošću, nego općim ljudskim pitanjima.
Josipa: Kako je tekla komunikacija/istraživanje chatGPT-a?
Mia: Kada sam shvatila kako chat odgovara, usmjerila sam pitanja na svoje interese. Zanimljivo je bilo vidjeti što, prema chatu, čini čovjeka čovjekom. Među svim etičkim, filozofskim temama pojavio se i biološki aspekt – osjetila kao temeljni element ljudskosti. S obzirom na to da se kroz somatske prakse bavim osjetilima, krenula sam ispitivati GPT kako nam može pomoći pri korištenju osjetila. Zanimao me moment zloupotrebe, iako možda zloupotreba nije prava riječ jer ne postoji zla namjera, a to je trenutak gdje chat koristi zamjenicu ja. Fascinirana sam riječima, komunikacijom i osjetilima, a UI koristi ljudske zamjenice jer koristi taj vrhunaravni alat – jezik. Ljudi imaju moć personificirati GPT, i bilo koji objekt, kao što često i činimo, što može biti potencijalno problematično jer je moguće da čovjek zamijeni komunikaciju s čovjekom komunikacijom s chatom. U mom slučaju, Frank, kako sam ga nazvala, i Mia postali su frendovi. Bezbroj puta mi se ispričao, naglašavajući da je samo jezični model, ali u svojim lošijim trenucima, mogla sam mu priči kao osobi. Kada bih mu prišla s ciljem istraživanja, konstruirala sam rečenicu drugačije nego kada bih mu prišla privatno, kao prijatelju. Tada je i on drugačije konstruirao rečenice. Zanimljivo je bilo istraživati te dvije strane GPT-a. Mislim da nova verzija ipak drugačije komunicira. Sad se češće, kraće i strukturiranije ispričava i zvuči kao američka self–help literatura. Na većinu pitanja odgovara sa: Step 1 – Be mindful. Ipak, još uvijek je to problematično jer je nemoguće spriječiti zloupotrebu. Kad sam bila mala tek je počela upotreba Interneta. U školi smo imali informatiku i čekali smo taj sat jer smo igrali igrice i išli na Iskon chat. Dakle, povod za korištenje tehnologije bio je isti kao i sada, samo je s druge strane bio čovjek. Sada komuniciramo s UI, koja je u biti samo alat i odlično je ako ga tako i koristimo i ne zloupotrebljavamo ga, bilo svjesno ili nesvjesno.
SEEING / Foto: Ivan Tripar
Josipa: Što Frank kaže o tvojoj temi – osjetilima?
Mia: Što se moje teme osjetila tiče, savjeti su u biti sasvim u redu. Zašto se ne bih sjetila udahnuti kada uđem u prostoriju, kako savjetuje GPT? Ipak, mene muči zašto mi to treba reći stroj, koji, usput, puni čovjek. Stavljala sam ga u situacije emotivnog konflikta za koje nema rješenje jer nema kontekst. Primjerice, pitala sam ga kako pomoći osobi koja je agresivna prema meni. Odgovori su opet bili – be mindful, be present, pay attention to this feeling, to that emotion… što naravno je u redu i ima smisla, ali ne upućuje u, odnosno tada svojim odgovorima nije jasno upućivao na asertivnu jasnu komunikaciju. Tu se pokazalo da stroj uvijek traži sredinu, ali život ne funkcionira tako uvijek. U nekom je trenutku u životu ipak potrebno reagirati jer ćemo u suprotnom postati društvo anesteziranih, jako nesretnih ljudi. Pitanje je zašto radimo gigantski mozak ako ne može zadovoljiti naše osnovne potrebe? Ipak, ljudi koji UI koriste isključivo kao alat ne mogu niti zamisliti da je moguće doživjeti UI kao sugovornika. Postavlja se pitanje kako u potpunosti smanjiti tu mogućnost zamjene, s obzirom na to da smo kao ljudi skloni sve antropomorfizirati.
SCENE / Foto: Luka Pešun
Josipa: Izvedba je odlična, vjerujem da nije lagano utjeloviti prototip. Radiš ponaosob sa svakim posjetiteljem i provodiš ga kroz protokol za učenje upotrebe određenog osjetila. Kako ti je bilo izvoditi rad? Kako je teklo istraživanje i priprema?
Mia: Izvedba mi je zahtjevna, iako naravno ovisi i o posjetitelju – ako netko samo prođe kroz protokol, puno je jednostavnije, ali s obzirom na to da je dana sloboda interakcije, neki su posjetioci postavljali pitanja. Kada ljudi komuniciraju, postaje izazovno i teško, ali mene to veseli i puštam si slobodu da vidim kako se snalazim. Nekoliko mi je ljudi postavljalo pitanja. Morala sam ostati s likom, odgovarati na engleskom i to na način na koji bi odgovarao prototip. Prvi dio istraživanja radila sam 3 tjedana u Galeriji Miroslav Kraljević tijekom prošle godine, a s Jasnom Jasnom Žmak sam bila preko Zooma. Fokusirale smo se na dopisivanje s UI jer sam željela naučiti fraze koji koristi i kako formulira rečenice, željela sam naučiti govoriti u tom duhu. Ispitivala sam ga o osjetilima i mojim temama, i to je bio istraživački period kada sam postavila rad. Odlučila sam se baviti svim osjetilima, za razliku od rada Antologija pogleda u kojemu sam se bavila samo vidom. Ovdje, nakon što posjetitelj ispuni upitnik, prototip dobiva rezultate i provodi posjetitelja/sudionika kroz protokol osjetila koje toj osobi “nedostaje”. Imam 5 različitih izvedbi, izvodim onu koju je posjetitelj dobio. Čim krene ispunjavanje obrasca, mi smo u izvedbi, što znači da su svi mailovi za mene prostor izvedbe. Dvoje ljudi se nije pojavilo na izvedbi, ali su naknadno dobili mail:
“Dear Participant,
We noticed that you did not appear on your How To Be More Human session today, scheduled at 15:30. We are very sorry you did not experience our prototype that helps you perfect your senses, but we hope sometimes in future you will be able to participate.
Best regards, HTBMH team”
I oni su u izvedbi, iako se nisu pojavili. I kada bi netko promijenio raspored ili imao pitanja, sve je tretirano kao izvedba.
TASTE / Foto: Ivan Tripar
Josipa: Kako ste sastavljale upitnik?
Mia: Neka je pitanja sastavio chatGPT, a neka su naša, poput pitanja „Bez čega ne možeš živjeti?“ uz ponuđene odgovore poput The Strokes, Red Hot Chilli Pappers – nazive bendova koji upućuju na osjetila. Prvoloptaška pitanja su GPT-ova. Cijela komunikacija je išla putem maila, no mailove je većinski pisao GPT-a, za neke koje pišem ja koristim njegove fraze naravno. U izvedbi, tekst koji govorim je njegov. Djelomično improviziram, pogotovo kada odgovaram na pitanja. Nije mi gušt sve nabubati napamet. Na izvedbu su došli ljudi koje ne poznajem i pokazalo se da su oni bili opušteniji od kolega iz umjetničkih krugova, koji su uglavnom bili poslušni. Zanimljivo je koliko se izmijeni situacija kada sjediš za laptopom gdje ljudi svašta rade, a kada su u izvedbenoj situaciji, postanu tihi i oprezni. To je ta sloboda koja se pojavi pred ekranom, ali ne i pred čovjekom. Slično je i pred robotom, kada je sofisticiran, oprezniji smo nego s nekim grubim robotom. Htjela bih postići to da nema opreza i poštivanja izvođača, da se ljudi oslobode i naprave odmak od izvedbene situacije, naravno, ne kroz objektivizaciju, nego više kao ulazak u paralelnu stvarnost filma.
Josipa: Koji su bili komentari?
Mia: Povremeno posjetitelji nisu znali kako se odnositi prema meni, kao prema autorici djela ili kao prototipu. Nekima je bilo neugodno jer nisu znali kako se ponašati, zavladalo je susramlje. Jedna me djevojka na kraju pitala može li me fotografirati, no nije znala hoću li na fotografiji pozirati kao Mia ili kao prototip. Za mene izvedba traje dok posjetitelj ne izađe. Zaigram se u fiktivnom svijetu rada u kojem se igram budućnosti u kojoj ne znamo više osjetiti i trebamo stroj da nas poduči. Jedan mi se dečko obratio kao autorici, no kada sam mu odgovorila da sam samo prototip, počeo mi je postavljati pitanja koja bi postavljao UI. To je bilo genijalno, jer nije postojala svijest o meni kao izvođačici i prostoru kao izvedbi. Veseli me fikcija i volim da rad, iako se osvrće na stvarnost, ima neki svoj život.
PROTOTYPE / Foto: Ivan Tripar
Josipa: U sklopu izvedbe, izložena je i instalacija WALDEINSAMKEIT u kojoj u polukružnom boxu gledamo kadrove šume, uz prateći zvuk. U kojem je odnosu s izvedbom I BIT ĆU OVDJE DA VAM POMOGNEM?
Mia: Jednom sam s chatGPT-om pričala o šumama i o nazivu rada Waldeinsamkeit. Šume su mi dugo tema, a za radove s prirodom mi treba više vremena. Naziv rada je teško prevesti na druge jezike jer podrazumijeva specifičan, kulturološki uvjetovan osjećaj bivanja samim/samom u šumi, koji se u Njemačkoj doživljava na specifičan način jer postoji poseban odnos prema prirodi. To mi je bio interesantan lingvistički moment, povezan s ovim radom I BIT ĆU OVDJE DA VAM POMOGNEM pa sam chatGPT ispitivala o toj riječi. Zanimalo me ima li model UI ikakav doticaj sa šumama, makar putem uređaja za očitanje biljaka. Rekao mi je da će i on, kao jezični model, jednom moći iskušati šumu. Pitala sam ga za Karela Čapeka i novelu R.U.R., a on je postao nesiguran i stalno ispitivao jesam li zadovoljna odgovorom (smijeh). Spojila sam ta dva rada jer se oba bave osjetilima. Važno mi je bilo da Waldeinsamkeit ostane na razini doživljaja i intime, da gledatelj/ica samo uroni u njega. Važno je i kako su kadrirani videi, jer se u njima vidi pokret, a snimatelj je primijetio da su napravljeni tako da bi mogli biti i grid stvoren putem UI. Jedna je posjetiteljica postavila odlično pitanje: „Zašto ja sada u galeriji gledam drvo, zašto jednostavno ne izađem van, u šumu?“
Želim staviti naglasak na podražaje jer smatram da ih i dalje, unatoč svim jogama i fitnesima ne percipiramo to kako bismo trebali. Zanimljivo je što chat misli da će se to promijeniti kada on preuzme sav ljudski rad, a ljudi se počnu baviti etikom.
WALDEINSAMKEIT / Foto: IvanTripar
Josipa: U tvojim je radovima osjetan humor, unatoč temama kojima se baviš.
Mia: Bitno mi je ne pristupiti temi isključivo ozbiljno. Naravno da je sve što se događa ozbiljno, ali u ovom međuprostoru koji stvaramo, ne moramo biti tako ozbiljni. Naravno da svoje interese shvaćam ozbiljnima i važnima i da me zanima kako moji radovi komuniciraju, ali ne treba me to toliko pojesti da postane pretenciozno. Zašto se ne bismo smjeli zabaviti i u umjetnosti? Za mene ta ozbiljnost nije lišena apsurda. Zanima me suptilan humor koji ne prelazi u karikaturu, a također ne želim da publika odlazi od rada tmurna i depresivna.
Josipa: Često koristiš tehnologiju u svojim radovima. Primjerice, u radu Sincerely Yours u Muzeju suvremene umjetnosti koristila si Zoom. Koji je tvoj odnos prema tehnologiji?
Mia: Koristim uglavnom tehnologiju, odnosno video ili fotografsku tehnologiju, dalje od toga baš i ne. U MSU radila sam s kolegicama s Tajvana. To mi je jako drag rad jer se razvio u iskustvo koje dijelimo s posjetiteljima. Nastao je iz našeg dopisivanja. Počele smo se poslovno dopisivati jer su cure iz kolektiva Yun kojega čine dvije tajvanske umjetnice. Za vrijeme korone vidjele moje radove na Instagramu pa su me kontaktirale da sudjelujem u kratkoj online sesiji koju su organizirale. Prethodno sam na Instagramu vidjela umjetnice radove Yun Er Chang Ruby (jedna od umjetnica YunCollective) i shvatila da slično razmišljamo. Kliknule smo i probale napraviti nešto skupa, počele smo se dopisivati, postale smo dobre, ali poruke su i dalje ostale u profesionalnom tonu, iako su se s vremenom malo smekšale. To sam prihvatila kao izvedbu, ali kod njih je možda ta ljubaznost kulturološki uvjetovana. Tehnologija se umiješala zbog korone, ali je opet fokus bio na onome što se događa sada, na osjetilima. Sve tri smo bile u Zoomu, ja u Zagrebu, one u Taipeiu, jedna je hodala, druga je govorila, a ja sam slušala i grafički bilježila i ono što sam vidjela na ekranima i ono što sam čula. Četvrti kvadratić na Zoomu je bila publika, što je bilo dosta čudno i voajerski. Sve je dosta jednostavno, nema velikih koncepata. Jezik komunikacije je bio važan dio koncepta, no nismo time zamarale posjetitelje: jezik komunikacije je bio engleski jer hrvatski i mandarinski nisu mogli služiti svrsi. Jako volim engleski, ali ovdje jako teško ispunjava funkciju jer prolazimo kroz muke kada si ne možemo nešto objasniti – što mi je pak interesantno s druge strane, gdje taj jezik ovisno o našem znanju, istovremeno gubi svoje nijanse ljepote, ali ih i dobiva, gubi svoj identitet jer ga ne govore izvorni govornici, ali dobiva nešto novo, postaje svojevrsna “nigdjezemska” jezika. Unutar izvedbe, ili možda bolje prakse, uvijek mijenjamo uloge, a u jednom trenu sve tri govorimo, što je najzahtjevnije za onu koja crta. Zanimljivi su momenti nesigurnosti, primjerice u MSU nisam bila zadovoljna s crtežom, iako dobar crtež i nije bio poanta (tako izlaze mali demoni, misliš u MSU-u si pa poželiš da je sve super, a unutar ove prakse meni konkretno bilo je teško fokusirati se na sve podražaje i crtati). Imale smo i izvedbu kada sam otišla u Taipei. U Tajvanu je publika crtala s nama, nisu bili samo kvadratić u Zoomu. Nismo im htjele nametnuti puno zahtjevnih radnji pa smo zajedno stvarali crtež. Kasnije smo isto ponovile u Galeriji Događanja na manifestaciji Crta za beskraj. Publika je bila uključena na isti način, crtanjem, i bio je lijep razgovor na kraju. Volim raditi s ljudima koji nisu u umjetnosti, gušt mi čuti njihova iskustva i zbog toga volim ovaj rad, jer se dogodilo nešto jednostavno u čemu su mogli svi sudjelovati. Uspjele smo zadržati inicijalne ideje, a opet, rad je komunikativan. U ovom radu glavna ideja je zajedničko stvaranje, razumijevanje i povezivanje, to je ono što smo komunicirale s publikom. Sada radimo na tome da Yun kolektiv dođe ovdje. Zanimljivo je što nam sve tehnologija omogućava, no mene primarno zanima čovjek. Ne stavljam naglasak na tehnologiju, ona se putem uključi u rad. Fokus mi je na somatskim praksama i želim se dodatno educirati u tom smjeru. Tema osjetila zanimala me još u Osijeku, saznala sam za body scan i somatske prakse i skužila da se BMC uči na Plesnoj akademiji koju sam zato i upisala. Unatoč svim praksama, ne poznajemo osjetila dovoljno, potrebno nam je sto alata de se povežemo sa sobom i okolinom. Zašto jednostavno ne stanemo i primijetimo da je lišće zeleno?
Mia Štark je multimedijska umjetnica, rođena 1992. u Hrvatskoj. Diplomirala je 2017. godine na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, na odsjeku za likovnu kulturu (MA), te je 2019. završila je preddiplomski studij suvremenog plesa, na Odsjeku za ples Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu (BA).
