Piše: Nika Šintić
„Najmladja kći zagrebačke božice Thalije, petgodišnje dijete, nježni, mali kebrić, leptirić, kap rose na proljetnoj latici pupoljka.
Glumila je svojim bebama, pjevala im i plesala. Ispred ove publike našla se ravno pred publikom našega kazališta i ushitila sva srca. Kad ona nastupa publika se pretvara u razdraganu majčicu, miluje ju svojim ushićenim smiješkom, dariva bonbonima i cvijećem i prosiplje nad njom pljesak oduševljene nježnosti.
Kritičari, mrki i strogi kritičari pišu o njoj s udivljenjem. U nekoliko tjedana ona je postala mezimčetom publike, glumaca, svega teaterskog svijeta. Ima već čitav repertoir. Pjeva u »Grofici Marici«, glumi u »Graničarima«, u »Beatrici«, »Pred zalaz sunca« i »Silom bolesnik«. A plesala je i pjevala Geyšu na zabavi Udruženja glumaca. U svakoj je ulozi sasvim druga. To malo dijete govori i glumi i prenaša se u bit svoje uloge žarom nesvjesnog svojeg talenta.“
Niti deset godina nakon što ovaj panegirik izlazi u Ženskom listu kap rose presahnula je zajedno s proljetnom laticom pupoljka u stočnom vagonu vlaka za Auschwitz. Njezin kratak životni put bio je obilježen dvama ekstremima: rođena 18. siječnja 1927. godine u Zagrebu kao Dragica Dajč, kap rose zarana je pokazala zanimanje i izvanredan talent za glumu i performans, uvelike i zahvaljujući svojoj majci Ivki Singer koja je rado odlazila u kazalište i družila se s umjetnicima toga vremena. Tako se i dogodilo da je djevojčica, danas javnosti poznata kao Lea Deutsch, postala dio kazališne skupine „Dječje carstvo“ s kojom u dobi od svega pet godina stupa na pozorišne daske kao Priska u predstavi „Graničari“ Josipa Freudenreicha. Nižu se blistavi performansi, Lea pohađa i satove pjevanja, uvježbava balet, ritmiku i step i svojim poletnim, vedrim duhom priskrbljuje si veliku slavu među hrvatskim građanstvom. Za nju se pišu i posebni komadi, primjerice opereta Čudo od djeteta Tita Strozzija, a radoznali je prolaznici na cesti dozivaju imenima šarolikih junakinja koje utjelovljuje. Doživjevši glumačke zadatke kao dječju igru, Lea s velikom lakoćom savladava svaku novu ulogu, ponekad odrađujući i po tri različite predstave u istom danu.
Međutim, 1941. godine slava što ju je izvukla iz anonimne sigurnosti obitelji i vinula na teatarske kulise prelazi u osudu koja će je otrgnuti i od slave, i od teatarskih kulisa, i od sigurnosti obitelji. Sile Osovine tada napadaju i preustrojavaju Kraljevinu Jugoslaviju u skladu s fašističkom idejom „Nove Europe“, čiji budući stanovnici imaju zadovoljiti posebne kriterije: uzvišene kontingencije prošlosti poput rodoslovlja, rase i gena. Nezavisna Država Hrvatska na čelu s ustašama (a zapravo na čelu s talijanskom i njemačkom vrhuškom) upinje se provoditi ideju destiliranog, arijevskog hrvatstva, pod kojom samorazumljivo stradavaju mnogi Židovi, Romi, Srbi i drugi nepodobnici. Židovsko stanovništvo primorano je prijaviti – točnije, prepustiti – svoju imovinu nadležnom ministarstvu, shodno čemu i obitelj Deutsch dobiva nalog da napusti svoj stan u Gundulićevoj, premda im se na koncu dopušta da ostanu pod uvjetom da se u njihov dom useli jedan ustaša. U nadi da će izbjeći progon cijela obitelj prelazi na katoličanstvo, a otac Stjepan nedugo potom traži utočište kod dr. Vilka Panca u bolničkom odjelu za očni trahom, držeći da režimski silnici ipak neće nauditi ženama i djeci.
Stjepan Deutsch bio je, dakako, u krivu. Lea je izbačena iz škole te joj je zabranjen pristup Hrvatskom narodnom kazalištu, ne samo kao glumici nego i kao gledateljici. U pokušaju da zaštiti svoju obitelj Lea sastavlja pomno sročenu i od brojnih hrvatskih umjetnika i drugih građana potpisanu molbu Ministarstvu unutarnjih poslova da im se prizna arijevsko porijeklo, ali zahtjev je naposljetku odbijen i u svibnju 1943. godine šesnaestogodišnja glumica zajedno s majkom i mlađim bratom deportirana je u logor za istrebljenje.
Svoje posljednje mjesece u Zagrebu provela je tvrdoglavo sjedeći na klupi ispred ustanove u kojoj je gotovo jedno cijelo desetljeće izazivala ushićenje publike i kritičara.
Danas, 81 godinu nakon što je Lea Deutsch preminula na putu za Auschwitz, Hrvatsko narodno kazalište ponovno joj je otvorilo svoja vrata izložbom Između slave i zaborava: Lea Deutsch, čudo od djeteta i žrtva Holokausta. Na 15 panoa razmještenih po foyeru kazališta posjetioce će makar malčice okrznuti sjaj kojom je ova hrvatska Shirley Temple oduševljavala svoje suvremenike. Sadržaj eksponata – fotografije Lee u raznim kostimima, pisma, novinske intervjue i zanimljive crtice iz njezina života – autori dr.sc. Damir Agičić i dr. sc. Martina Bitunjac crpili su većma iz monografije gospođe Bitunjac Lea Deutsch: dijete glume, glazbe i plesa izvorno objavljene 2019. godine na njemačkom jeziku. Izložba je inicijalno predstavljena lani uoči jubilarnog, desetog izdanja Festivala povijesti Kliofest, a u sklopu aktivnosti Veleposlanstva Republike Hrvatske u Berlinu potkraj prošle godine gostovala je i u Njemačkoj. Na otvorenju u Zagrebu naglašava se njezina važnost u promicanju tolerancije kao takve, što je, dodat ćemo, i danas, kada u svijetu još uvijek svjedočimo planskim etničkim čišćenjima, od presudnog značaja.
Više od svega navedenoga, pričanje Leine priče, isticanje njezina živahna prkosa, briljiranja u ulogama ne samo djevojčica već i dječaka te govorenja zagrebačkom kajkavštinom pomaže izvući ovu mladu virtuozu iz bezimene omasovljenosti kojoj je jezovito lako nalijepiti žutu ili bilo koju drugu oznaku. U ožujku 1941. godine, tik prije no što joj je Davidova zvijezda prišivena na kaput, Lea Deutsch po posljednji put stupa na pozornicu. Dok je negdje prema sjeveru Heinrich Himmler vršio inspekciju Auschwitza i naređivao njegovo širenje a jugoslavenski kabinet potpisivao pakt s Hitlerom, Lea Deutsch obraća se svojoj publici odjevena poput paža i objašnjava im poteze svojih prijateljica iz razreda dok glume šahovske figure u predstavi „Šahovska igra“. Na jednom od zadnjih izloženih panoa, 83 godine nakon ove izvedbe, čitamo sljedeće od Leinih izgovorenih stihova:
„Dopustite nam, dame i gospodo,
/Da odigramo čudnu partiju,
Gdje glumci bit će šahovske figure!
/I neće bit to ništa novoga,
jer život naš i prošlost čitava,
/Pa i sve ono, što još dolazi
nije drugo – nego partija.
/Trajna borba, il poraz, il pobjeda
U kojoj ljudi samo su figure! (…)
/I s time je naša igra svršena!“