Piše: Nika Šintić
Foyer Hrvatskog narodnog kazališta bio je 12. svibnja poprište nesvakidašnjeg koncerta pod nazivom Melodija disonance. U 45 minuta njegova trajanja uzvanici su imali prilike poslušati dvanaest izabranih kompozicija iz opusa skladateljica Dore Pejačević i Ivane Lang, a jedna od njih, Pjenušavi valovi, opus 98 za glas, flautu i klavir od Ivane Lang, ovom je prilikom doživjela i svoju praizvedbu.
Iako dolaze iz ponešto različitih konteksta, ove dvije velikanke hrvatske muzičke baštine po mnogim si pitanjima prilično nalikuju. U svome autorskom izrazu obje su se oslanjale na romantičku, odnosno neoromantičku tradiciju, preko koje su gradile vlastit i često kroz glasovirske skladbe iskazivan glazbeni vokabular. Nadalje, činjenica da su djelovale i nastojale se probiti u krajnje muškocentričnom okružju nedvojbeno predstavlja još jednu važnu dodirnu točku među dvjema virtuozama, pa će tako Laura Prpić, studentica produkcije pri zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti koja uz redateljicu Kristinu Grubišu stoji iza čitava projekta, objasniti da je njihovo povezivanje bilo motivirano ponajviše njihovim zaslugama.
Melodija disonance, HNK u Zagrebu / Foto: Slaven Botić
Iako smo u više navrata naglašavali da inzistiranje na suštoj zastupljenosti ne iscrpljuje zahtjeve koje nam nameće borba za rodnu ravnopravnost, u nekim će slučajevima i ona biti vrijedan početak; očigledno je to već i pri ovlašnom pogledu na statistike o prisutnosti glazbenica i skladateljica na muzičkim manifestacijama. Navedimo, primjerice, istraživanje fundacije DONNE – Women in Music provedeno na uzorku od 111 orkestara diljem svijeta: analizom čak 20,400 izvedenih kompozicija utvrđeno je da tek 7,7% globalnog koncertnog repertoara odlazi na žensko stvaralaštvo, dok je jedna domaća studija, nadahnuta onom fundacije DONNE i realizirana u sklopu projekta She is Music Glazbene škole u Varaždinu, pokazala da se ta brojka vrti oko 6,77 %, pa čak i otužnih 2% kada se iz odabrane koncertne sezone izuzme Muzički Biennale Zagreb.
Kristina Grubiša, Kristina Beck-Kukavčić, Laura Prpić / Foto: Slaven Botić
Unutar obzora reprezentacije valja istaknuti i to da je Melodiju disonance, inače završni rad studentice Prpić, osmislio i ostvario tim posve sastavljen od ženskih umjetnica, pod mentorstvom profesorica Snježane Banović i Karle Medvešek te glazbenih savjetnica, pijanistice i profesorice Eve Kirchmayer-Bilić i pedagoginje i mezzosopranistice Kristine Beck-Kukavčić, kćeri Ivane Lang.
Izvedba solistice Tihane Herceg Ivšić uz klavirsku pratnju Eve Kirchmayer-Bilić / Foto: Slaven Botić
Izvedbe solistica Margarete Klobučar i Tihane Herceg Ivšić uz klavirsku pratnju Nikoline Šoljić i Eve Kirchmayer-Bilić bile su prošarane čitanjem ulomaka iz dnevničkih zapisa i pisama dviju skladateljica, i upravo je ovdje, rekla bih, čitav poduhvat zasjao u svojoj punini. Glumice Tea Harčević i Tara Dorotić stupile su na kulisu kao nitko drugi doli – one same. Dok jedna iz torbe vadi različite papire i bocu vode – jer važno je biti hidratiziran – druga užurbano uletava na scenu i tako započinje njihova rasprava o dvjema figurama koje imaju upriličiti. Njihov razgovorni ton, koji se ne libi zadirati u različite inferencije i interpretacije, nastavlja se do kraja izvedbe, no do potpune identifikacije nikada ne dolazi.
Tea Harčević kao Dora. Koncert je zamišljen kao dijalog dviju značajnih hrvatskih skladateljica Dore Pejačević i Ivane Lang. Koncept su skupa osmislile redateljica Kristina Grubiša i Karla Leko. Tekst potpisuje Ana Perković, a kostimografiju Josip Đerek. / Foto: Slaven Botić
Čak i kada počinju oblačiti odjeću kakvu su po svoj prilici nosile Dora Pejačević i Ivana Lang, ne napuštaju tlo vlastitih pozicija. Utoliko se tobožnji dijalog između dviju kompozitorica pretvara u pokušaj dijaloga između dvaju beskonačnim jazom razdijeljenih vremena – prošlog i sadašnjeg. Laura Prpić kazuje da joj je stvaralačka iskra za Melodiju disonance došla od ideje univerzalne priče o životnom protoku kroz glazbu. Zato su, nastavlja, skladbe i podijeljene na način da oslikavaju različite faze života, od prpošne mladenačke zaljubljenosti preko osjećaja dvojbe, tuge i gubitka do duboke, spokojne radosti kojom se cjelokupno iskustvo privodi kraju. Svatko od nas moći će se prepoznati u većini ovih momenata, ali okolnosti, sadržaj i značenje koje im pridajemo odraz su isključivo nas samih (čak i da se svedemo na puka sjecišta društvenih, političkih, povijesnih i kulturnih transverzala). Time se upućuje i na zaludnost svake re-konstrukcije, pa i utjelovljenja punokrvnih osoba čiji puls još odzvanja jedino u pokojem napisanom retku ili prašnjavoj fotografiji. Uvažavanje ove vječite disonance možda je tek preduvjet za uspostavu pravoga dijaloga, prepunjenog nedoumicama, prazninama, neslaganjem i nagađanjem. Svaka će generacija s onom prošlom pregovarati na svoj način, time krčeći vlastiti put u oba smjera; ako je suditi po mladim autoricama s nedjeljnog debija, taj put biti će i više nego zanimljiv.
