Ivana Perković Rosan
Osnivačica Centra za razvoj vrijednosti, Maria Tomić Preiner diplomirana je psihologinja i socijalna radnica, ujedno i osoba s cerebralnom paralizom, koja kroz svoj rad promiče socijalnu uključenost, zapošljavanje i dobrobit osoba s invaliditetom. Svestrana i poduzetna Tomić Preiner nije stala ni na dva fakulteta već trenutno završava geštalt psihoterapiju kao i dječju psihodramu, a nakon nedavno završenog Festivala prava osoba s invaliditetom, kojem je bila jedna od organizatorica, u planu ima niz novih projekata. O tome kakve male promjene u svakodnevnom životu mogu pomoći osobama s invaliditetom, o mentalnom zdravlju, ali i o preprekama s kojima se suočavaju OSI tijekom studiranja razgovarale smo s Tomić Preiner.
Vi ste jedna od organizatorica nedavno održanog Festivala prava osoba s invaliditetom u KNAP-u na Peščenici, možete li nam reći malo više o samom festivalu i koji su njegovi glavni ciljevi?
Zapravo ideja o festivalu je nastala u sklopu jednog našeg projekta koji se zove ‘Život europskih vrijednosti za osobe s invaliditetom’. Kada smo razmišljali koliko se poštuju vrijednosti Europske unije u životu osoba s invaliditetom nailazili smo samo na loše primjere. Zato smo htjeli organizirati festival prava na kojem će se na malo afirmativniji način o ovoj temi govoriti kroz prikaz umjetničkih potencijala osoba s invaliditetom, a osim toga u sklopu festivala pušten je i jedan dokumentarni film kroz koji su se pokazali lijepi životni primjeri kako su same osobe s invaliditetom pokrenule određene promjene.
Tijekom festivala je predstavljena i izložba radova osoba s invaliditetom, koliko je važno za osobe s invaliditetom biti aktivan, bilo da je to umjetnički izričaj ili sport ili neki hobi?
Ja bih rekla da je odgovor na to pitanje dosta jednostavan. Koliko je važno za osobe bez invaliditeta toliko je važno i za osobe s invaliditetom. Što smo više aktivniji u društvu, uključeni i imamo široku socijalnu mrežu toliko je veća šansa da ćemo imati produktivnije, zadovoljnije živote, dobro mentalno zdravlje i adekvatnu mentalnu higijenu u konačnici.
Festival prava osoba s invaliditetom, izložba u KNAP-u / Foto: Ivana Perković Rosan
Završili ste dva fakulteta, diplomirana ste psihologinja i socijalna radnica, kakva su Vaša iskustva, jeste nailazili na prepreke tijekom studiranja? Što bi se moglo i trebalo popraviti što se tiče prava osoba s invaliditetom koje studiraju?
Nedavno smo imali primjer jednog panela gdje su same osobe s invaliditetom rekli koji su njihovi problemi tijekom studija. I zapravo se najviše istaknuo prijevoz. Posebno je teško osobama koje se kreću pomoću invalidskih kolica osigurati kontinuirani prijevoz od kuće na fakultet. Izazovno je i korištenje Erasmus programa, što za osobe s invaliditetom podrazumijeva nužnost asistencije, a to je nekad teško realizirati. Vide se pomaci u posljednjih nekoliko godina, u vidu senzibilizacije profesora na fakultetima za potrebe osoba s invaliditetom. Što je pozitivno, odnosno ide se u tom pozitivnom smjeru.
Što se tiče edukacije niste stali ni na dva fakulteta, završavate geštalt psihoterapiju te ste edukatorica integrativne dječje psihodrame?
Buduća sam psihoterapeutkinja, trenutačno apsolventica pod supervizijom i već radim s klijentima. To je posao koji me izrazito ispunjava i gdje sam se našla. Završavam i dječju psihodramu jer me rad s adolescentima i dječicom još više veseli. Znam da postoji sve veća potreba za ovakvom vrstom podrške, što s jedne strane znači da su ljudi postali svjesni koliko im ovakav oblik pomoći može biti dobar iskorak u neki kvalitetniji život po vlastitoj mjeri. Ako netko ima potrebu za uključivanjem u psihoterapiju, bilo da se radi o djeci, mladima, odraslim osobama ili obitelji meni će biti drago da mi se jave.
Festival prava osoba s invaliditetom, izložba u KNAP-u 2024. Foto: / Ivana Perković Rosan
Usprkos tome što ste imali dva završena fakulteta teško ste našli posao. Koliko još uvijek postoje predrasude prema osobama s invaliditetom i kako Vi gledate na situaciju u našem društvu, koliko inkluzija funkcionira u svakodnevnom životu, npr. u vrtićima i školama?
Inkluzija u Hrvatskoj dobro funkcionira u smislu da su klinci s invaliditetom dobili priliku družiti se sa svojim vršnjacima. S druge strane ona nije u potpunosti idealno osmišljena u smislu da u vrtićima ne postoji dovoljno dobro razvijena infrastruktura asistenata, pomagača koji bi se u potpunosti posvetili tom djetetu. Kad pogledam unazad, ja koja sam završila osnovnu školu na Goljaku i kasnije išla u redovnu gimnaziju mogu reći da mi je to iskustvo odlaska u osnovnu školu s djecom s poteškoćama bilo dobro iskustvo jer sam znala da imam prijatelje. S druge strane, dok radim s djecom s poteškoćama znam čuti da su dosta osamljeni, ne toliko u vrtiću koliko u višim razredima osnovne škole. Tako da mislim da ima još dosta prostora za rad na kvalitetnoj integraciji u obrazovni sustav. A što se tiče integracije u život u zajednici tu ima puno promjena, ali i puno posla za napraviti. Kada je bio Covid svi su iskusili kako je to doživjeti neki oblik izolacije, dok zapravo većina osoba s invaliditetom u Hrvatskoj živi takve živote zatvoreni u svoja četiri zida jer se mnogi ne mogu zbog arhitekture ili drugih poteškoća maknuti iz svojih stanova, tako da je mnogima izolacija sastavni dio života.
Dosta se govori u zadnje vrijeme o mentalnom zdravlju, koliko je osobama s invaliditetom dostupna psihološka pomoć, kakva je situacija kod nas po tom pitanju?
Ne mogu reći globalno, mogu reći ono što mi radimo na razini udruge. Svjesni potrebe za psihološkom pomoći i psihoterapijom, mi smo se zapravo povezali s različitim psihoterapijskim školama u sklopu kojih edukanti u našoj udruzi pružaju besplatnu pomoć osobama s invaliditetom i po brojkama koje mi imamo vidimo da je ista potrebna i da se i koristi. Ono što bih rekla i da nedostaje jedan segment edukacije psihoterapeuta, psihologa kako provoditi terapijske procese imajući u vidu specifičnosti pojedine poteškoće. Mislim da tu nedostaje neke vrste specijalističke edukacije u tom području.
Maria Tomić Preiner / Foto: privatni album
Kakve male, svakodnevne promjene mogu svi napraviti kako bi olakšali život osoba s invaliditetom?
Nema tu puno filozofije, mislim da se svi mi svaki dan trebamo truditi biti dobri ljudi. To znači kada vidite da se netko muči s prelaskom preko zebre da mu pomognete ili kada vaše dijete pita zašto je ova teta u kolicima da ne kažete nemoj to gledati nego čučnete pored njega i objasnite mu. Ono što mi je važno jest da svi možemo imati otvorenije srce i doživljavati osobe s invaliditetom kao osobe koje usput imaju neku poteškoću, a ne stavljati naglasak na tu poteškoću.
Smeta li Vas nešto u odnosu medija prema osobama s invaliditetom?
Smeta me to glorificiranje kao junake ili prikazivanje životnih priča koje su jako tužne i depresivne. U konačnici ja naglašavam u različitim medijskim nastupima da kada prestanemo pričati o pravima OSI-ja da to znači da smo ih počeli živjeti. Da činjenica da sam završila dva fakulteta i imam dvoje djece da to ne bude svjetsko čudo, već da to bude dio normalnog života kao što je to i za ljude koji nemaju neki oblik invaliditeta.
Svestrana ste i kreativna osoba, svojedobno ste radili na osmišljavanju igračke za djecu, imate li neke nove projekte na kojima radite?
Rekla bih da ja stalno imam neke nove ideje i nove projekte. Trenutno čekamo odobravanje sredstava vezano uz Erasmus projekt kroz koji bi napravili jednu platformu za mentalno zdravlje osoba s invaliditetom gdje bi naglasak bio da se pruža pomoć stručnjacima, bilo da su to nastavnici, psiholozi ili terapeuti o tome kako da pruže pomoć OSI. S druge strane bi mentalno zdravlje aktualizirali tako da bi imali video lekcije za OSI kako prepoznati depresiju, anksioznost i kako si pomoći. Imam još puno ideja i planova, ali malo vremena. Nadam se da će i država i EU prepoznati kvalitetu projekata i da ćemo dobiti sredstva za realizaciju istih.
