Piše: Nika Šintić
Prošloga tjedna obilježena je 83. obljetnica Sisačkog partizanskog odreda, prve jedinice hrvatske narodnooslobodilačke vojske i prve antifašističke postrojbe u ovom dijelu Europe. Manifestacije priređene povodom ovog događaja u široj su javnosti prošle donekle nezapaženo, možda stoga što je praznik pao na još jedan vruć i ionako neradan dan.
Među borcima što su se tog davnog 22. lipnja – temperaturu ne mogu potvrditi, ali je datum također pao na neradni dan, ovoga puta nedjelju – okupili u hladovini šume Brezovica u okolici Siska našla se i stanovita Nada Dimić, rođena Gospićanka odrasla u Beogradu. U svom kratkom životu „Ankica Vinek“, kako je inzistirala da se zove do zadnjeg časa mučenja u zatvoru, etablirala se kao narodna heroina Jugoslavije i ikona antifašističkog otpora. Premda je streljana u koncentracijskom logoru Stara Gradiška godinama prije službenog proglašenja socijalističke države za koju se zalagala, njezino će ime nositi brojne ustanove, pionirski odredi i omladinske brigade u Drugoj Jugoslaviji.
Ako se može reći da su ona i njezine suborkinje hipostazirane u oličenje jednoznačnosti klasne i ženske borbe, onda je Antifašistička fronta žena, formirana nedugo nakon smrti Nade Dimić, imala ‘opunokrviti’ tu identičnost. Inicijativni odbori Fronte uspostavljeni su i prije njezina formalnog pokretanja u prosincu 1942. godine, do kojega dolazi radi stvaranja široke koalicije svih žena na oslobođenom teritoriju Jugoslavije. Te iste žene odigrale su ključnu ulogu u opismenjavanju stanovništva, prodoru žena u radni svijet, socijaliziranju kućanskog i reproduktivnog rada te uopće prevladavanju patrijarhalne premoći u društvu i politici. Upravo je njihovim naporima ravnopravnost spolova upisana u prvi Ustav SFRJ 1946. godine.
Filozofkinja Adrijana Zaharijević u svojoj raščlambi feminističkih struja u bivšoj državi stavove će AFŽ-ovki podvesti pod ono što naziva emancipatorskim pristupom, zasnovanim na nazoru da se rodna nejednakost može iskorijeniti isključivo kroz institucionalizaciju, slijedom čega će ženska emancipacija kao takva biti smatrana neostvarivom izvan socijalističkih okvira. Ukidanje Antifašističke fronte žena 1953. godine iz takve će perspektive biti sasvim logičan korak za društvo koje se samom borbom za samoostvarenog čovjeka bori i za samoostvarenu ženu.
Ipak, zbivanja što su obilježila naredna desetljeća pokazat će kako ovo bezrezervno uzdanje u etatistički socijalizam nije bilo sasvim opravdano.
Danas, s pameću suvremenog doba, iz nesretnog kraja socijalističkog eksperimenta i razorne nezajažljivosti onog kapitalističkog lako ćemo izvući zaključak da ni za čovjeka ni za ženu (od kojih nijedno nije postalo čovjekom) nema nade, počinjala ona velikim ili malim slovom.
Kadar iz filma “Crvena, da te nema, trebalo bi te izmisliti” / Foto: MSU
Umjetnica Milica Rakić ovaj će Zeitgeist na domišljat način interpretirati filmom Crvena, da te nema, trebalo bi te izmisliti što se donedavno prikazivao u Black Boxu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti. Kombiniranjem igranih i arhivskih scena autorica priča priču o fiktivnoj revolucionarki čija je sudbina postala zaglavljenost u ambisu, međuprostoru, inkongruenciji što marksizam dijeli od feminizma. Na početku naracije saznajemo kako je Crvenina vila ponovno stavljena na prodaju, premda je, s obzirom na profil njezine pokojne vlasnice, upitno hoće li ikada naći kupca. Pročitavši pozadinu o stvarnom objektu u kojemu je igrani materijal sniman, ne mogu se oteti asocijaciji na zgradu što je nekada nosila ime Nade Dimić; Crvenin dom nadahnut je, naime, vilom Aleksandra Leke Rankovića, jugoslavenskog potpredsjednika i osnivača OZNA-e, odnosno kasnije UDBA-e. Godine 2012. vila dolazi u vlasništvo Grada Beograda, koji je nekoliko puta nastoji prodati, no to mu ne polazi za rukom čak ni po sniženoj cijeni i tako je ovo nekoć raskošno zdanje danas pretvoreno u bršljenom i jezivim pričama obavijenu ruševinu. Zgrada pak nazvana po Nadi Dimić nije bila privatna rezidencija državnog funkcionera već jedno od najvećih trikotažnih poduzeća u Jugoslaviji, koje je nakon pokretanja stečajnog postupka krajem prošloga stoljeća također osuđeno na tihu propast u središtu grada.
Crvenin posthumni monolog signalizira neuspjeh kako socijalističke države tako i radničkog samoupravljanja da ostvare marksistički projekt razotuđenja čovjeka. Sama, sjetna i sujetna, Crvena tumara po, pretpostavljamo, salonu svoje kuće, razgovarajući sa svojim alter-egom predstavljenim visokopozicioniranim političarom obučenim u njezino ruho. Prodorom u javnu i političku sferu žene nisu uspjele stubokom transformirati sustav organizacije života, već su na razini birokratsko-etatističke vlasti odradile svojevrsnu obrnutu transsupstancijaciju i postale muškarci u muškom svijetu. Crvena nas uvjerava kako je do kraja ostala vjerna svojim idealima, no pomalo je teško povjerovati da je ova profinjena dama otišla u revolucionarno mijenjanje današnjice s pištoljem u ruci, kako sama tvrdi. Kontrast spram stvarnih borkinja dodatno je naglašen dokumentarnom građom koja prikazuje antifašistkinje dok sudjeluju u obnovi ratom uništene zemlje u najranijim godinama Federativne Narodne Republike Jugoslavije, što će sama autorica označiti gotovo estetskim iskustvom važnijim od postignutih rezultata, odnosno izrazom poratne opsjednutosti grandioznim ciljevima.
Izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu / Foto: Bojan Mrđenović
U takvom će shvaćanju Crvena možda predstavljati kontinuitet marksističko feminističkog imaginarija, budući da je posrijedi izmišljena ličnost u službi kolektivnog feminističkog napora u socijalističkom kontekstu. Ne osuđuje li se time ove autentične, opipljive osobe na egzistiranje u onom gotovo mitološkom i zamagljenom? Skulpture, tapiserije i slike postavljene na zidovima Black Boxa uz sam film odgovaraju umjetninama koje vidimo u interijeru Crvenine vile, time implicirajući da je njezina stvarnost postala i naša. Njihovo prisustvo denotira revolucionarkino podržavanje napora da se jugoslavenska kultura oslobodi skučenih gabarita socrealizma, teorije odraza i ostalih ograničenja nametnutih tijekom bratimljenja sa SSSR-om, no u kombinaciji s junakinjinim sjetno-bijesnim solilokvijem te ubačenim tekstualnim porukama nadahnutim uopćenim socijalističkim parolama ovi nas radovi upućuju na to da je vrijeme poleta i optimizma nestalo sa posljednjom AFŽ-ovkom.
Izložba u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu / Foto: Bojan Mrđenović
Autorica izložbene koncepcije Leila Topić priredila je izložbu s kustosicama Zoranom Đaković Minniti i Dinom Pokrajac u sklopu Kinematografije otpora, višegodišnjeg programa koji MSU razvija zajedno sa Subversive festivalom. Ostatak trenutnog postava Muzeja na vrlo artikulirane i suverene načine teži reimaginiranju društvene stvarnosti i reinterpretaciji same uloge muzejskih ustanova u njezinu krojenju, na način koji doista nastoji promišljati o održivijoj budućnosti za sve nas. Svojim pokličem o tome da se bliži dan ponovnog ženskog marširanja Crvena se ovom pregnuću pridružuje tek post festum, do mjere u kojoj je upitno koliko i ona sama i njezina autorica doista vjeruju svojim riječima, i koliko su u njihovu istinitost uspjele uvjeriti posjetitelje.
