Piše: Nika Šintić
Jedno od kultnih utjelovljenja svima dobro poznatog toposa isprazne, lascivne, zavodljive ljepotice svakako je Lorelei Lee, protagonistica romana Muškarci više vole plavuše koji svoju čuvenu ekranizaciju dobiva 1953. godine s Marilyn Monroe u glavnoj ulozi. Sama je glumica odigravala ovu ulogu i izvan filmskog seta, gurnuta u izrabljivački svijet halapljivog muškog pogleda u kojemu i nije mogla opstati kao ništa drugo doli objekt. Sumoran završetak njezine priče, čije su dubine krile slojevitu, tankoćutnu i tragično neshvaćenu ličnost, nipošto nije okončao snagu stereotipa što ga je toliko vješto upražnjavala. Američki će zabavnoindustrijski kompleks u narednim desetljećima izbaciti različite inkarnacije ovog seksističkog arhetipa, dajući mu čak i korporativnofeministički prizvuk filmom Plavuša s Harvarda koji je ranih 2000-ih zagospodario i hrvatskim ekranima. Dok je Elle Woods navigirala snobizmom i predrasudama na prestižnom fakultetu prava da bi zadobila pozornost svog nekadašnjeg dečka, u domaćoj se štampi pripremala lavina žutila koja će tijela razuzdanih starleta utkati u samo središte društvenih kronika.
Bila je to nekakva čudnovata simbioza, ili prije uzajamno parazitiranje, gdje su putem različitih skandala djevojke poput Ave Karabatić, Maje Morales i Simone Mijoković produživale vlastit vijek u univerzumu tabloida dok su mediji svesrdno monetarizirali i, dapače, intenzivirali to njihovo (često i prisilno) izlaganje. No, za razliku od Elle Woods, naše starlete nisu uspjele raskinuti mizoginizirajuće okove stavljene na ovaj tip ženstvenosti. Možda među njima nikada i nije bilo ničega osim ovlašne sličnosti, koju smo ionako, uslijed neprekidnog amerikaniziranja našeg pop-kulturnog i medijskog prostora, skloni nerazmjerno uvećavati. Feminizam artikuliran Plavušom s Harvarda fokusirao se na individualnu probitačnost u svijetu gdje je sestra sestri otok, a ne na temeljito ispiranje društva od patrijarhalne samoživosti koja do ovakvih ekscesa uopće dovodi. Elle Woods zadržala je modni i karakterni kolorit barbike jer je njemu unatoč briljirala na fakultetu, i premda je pokazala kako hiperženstvenost može koegzistirati s poslovnim i intelektualnim vještinama, ostaje upitno ima li ona doista ikakav legitimitet ukoliko nije poduprta akademskim uspjehom.
Y2k Scene Queen / Foto: Wikimedia Commons
Ako je pitati korisnice Tik-Toka, samo je pitanje pogrešno postavljeno. Godine 2020. na Internetu se razvija autodidaktička zajednica koja čitav ovaj vrijednosni sustav pokušava izvrnuti na glavu, i to oživljavanjem tzv. bimbo estetike s početka tisućljeća. Riječ ‘bimbo’ ne odnosi se na grad u Srednjeafričkoj Republici, nego na derogatoran izraz za atraktivnu, naivnu i seksualiziranu mladu ženu, preuzet iz engleskog jezika; na hrvatski bismo ga nespretno mogli prevesti riječju ‘fufa’ ili možda kakvim drugim pejorativom nakalemljenim na ženske osobe zbog njihova izgleda, načina na koji govore i sl. Bilo kako bilo, razne su TikTokerice prigrlile ovaj koncept u znak otpora kulturi koja je ovakve i, uopće, pretjerano ženstvene žene otpisala kao površne, nesposobne i balave.
Upravo je kombinacija njezine tobožnje praznoglavosti i lepršavog vizualnog identiteta pomogla mladim generacijama da pandemijom razlomljen svijet oboje u ružičasto, pritom revidirajući nepravdu koja je nad bimbo ikonama počinjena. Filozofija zaborava zato odražava kako eskapizam tako i odbijanje znanstveno-intelektualne tradicije koja već stoljećima i tisućljećima muški mozak maskira kao nepristrani umni subjekt i mjerilo ljudskog uopće. Suvremene bimbo djevojke demonstriraju kako nam nekada i nisu potrebne zakučaste, kompleksne teorije da bismo prakticirali pravednost i inkluzivnost; kroz šećernu i plastičnu femininost na društvenim se mrežama predstavljaju osobe različitih rodova, rasa i tjelesnog stasa (doduše ne i dobi), dijeleći ljevičarske i antikapitalističke stavove.
Paris Hilton / Foto: Wikimedia Commons
Dakako, ovaj proklamirani antikapitalizam donekle blijedi pred šljokicama, aksesoarima, pa i kozmetičkim zahvatima što obilježavaju bimbo trend; konzumerizam je bez sumnje njegov neophodan dio. Nadalje, oslanjanje na figure poput Elle Woods i Paris Hilton približava ih upravo lean-in odnosno girlboss feminizmu baziranom na probijanju u patrijarhalnom poslovnom svijetu, makar se sam fenomen dijelom i javlja kao reakcija na imperativ maskuline asertivnosti i ambicije koju ženskom radništvu nameće slobodno tržište. Naoko nepojmljiv kontinuitet s girlboss retorikom predstavlja obostrano isticanje važnosti pojedinačnog izbora, koji feminističkim označava sve što žene rade. Prema toj će logici Anina odluka da ostvari karijeru u automobilskoj industriji biti jednako važna za žensku borbu kao i Leino kirurško podizanje stražnjice. U stvarnosti se politiziranjem ovih krajnje beznačajnih izbora depolitizira feminizam kao takav, i svodi na krajnje ograničen djelokrug pojedinca. U slučaju modernih bimbo djevojaka taj je djelokrug blještav, mirisan i inkluzivan, no u kolektivnom smislu stvari neće puno pomaknuti ni naprijed ni natrag. Jedinstvenim koktelom eskapizma i bunta protiv elitizma i klasizma akademskih krugova kroz razvodnjavanje i trivijaliziranje ozbiljnih tema dobiva se ništa drugo doli autentičan, glamurozan zamor.
Je li, stoga, bimbo estetika doista feministička, ostavljeno je na interpretaciju, no to nipošto ne delegitimira trend kao takav; veće je pitanje zašto bi stvari koje žene vesele trebalo opteretiti težinom feminističke odgovornosti, i ne krije li se u takvoj predeterminaciji neka vrsta neravnopravnosti.
