Članice zagrebačkog Pogona o iskustvu rada u jedinstvenom prostoru institucionalizirane suradnje nezavisne scene i javnog sektora

Josipa Bubaš

S Janjom Sesar, Sonjom Soldo, Mateom Munitić Mihovilović i Martinom Kontošić razgovarala sam u novom prostoru Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, u Mislavovoj 18. Povod razgovoru bio je nedavno proslavljen 15. rođendan, iskustvo rada u jedinstvenom prostoru institucionalizirane suradnje nezavisne scene i javnog sektora, participativno upravljanje i planovi.

Josipa: Što je Pogon i kako je nastao?

Janja: Pogon je dom nezavisne kulture kojeg su 2008. godine zajednički osnovali Grad Zagreb i koalicija organizacija iz polja nezavisne kulture i mladih, okupljenih u savezu Operacija grad.
Pogon na različite načine pruža podršku organizacijama s nezavisne kulturne scene i mladih za produkciju, prezentaciju i afirmaciju nezavisne kulture kao i za obrazovne programe civilnog društva u polju kulture i mladih i to bez naknade. Centralna misija je prostorna i tehnička podrška koju Pogon nudi bez naknade svima onima koji djeluju u okviru koji sam opisala. 
Osim što je jedinstveni resursni centar za scenu u gradu, Pogon je drugačija ustanova po načinu osnivanja i upravljanja jer civilni osnivač i lokalna samouprava zajednički i ravnopravno upravljaju njome te dijele odgovornosti i obaveze. Sretni smo što taj jedinstveni, pionirski model živi i uspješno radi već 15 godina.

Josipa: Je li model preuzet od nekoga izvana ili je proizašao iz nezavisne scene?

Sonja: Pogon je nastao kao odgovor na potrebe ove scene koja je dugo radila na dobivanju prostora. Kroz to vrijeme je dozrijevala ideja da takav prostor treba biti zajedničko dobro kojim se dinamično, zajednički upravlja kroz rad na programima i upravljanje ustanovom. Dugo se raspravljalo o prostoru i načinu rada. Zašto baš ustanova? Htjeli smo institucionalizirati scenu, pružiti stabilnost i legitimitet, ali na način koji dozvoljava propuh.

Janja: U srži modela je participacija i to je ono što nas povezuje s nekim organizacijama i prostorima koji provode participaciju u upravljanju, a koje možemo sresti u inozemstvu. No, ona se u različitim kontekstima, ovisno o geografskom položaju i društveno-političkom razvoju, implementira na različite načine, uzimajući u obzir potrebe i specifičnosti lokalne sredine i aktera. Zbog svega toga model nije preuzet izvana već je oblikovan prema potrebama i specifičnostima lokalne scene, kako je Sonja rekla. 

Josipa: Postoji li interes za primjenom ovog modela i izvan Hrvatske?

Janja: Da, postoji veliki interes i u Pogon svake godine dolazi više grupa i organizacija na studijske posjete i prezentacije našeg modela upravljanja i korištenja prostora koji je doista jedinstven i izvan nacionalnih okvira. Centar Jadro u Skopju, Makedoniji, osnovan je po uzoru na Pogon, a postoji i nekolicina domaćih i inozemnih inicijativa koje razmatraju implementaciju sličnog modela ili već rade na njegovom razvoju. Kreiranje i oblikovanje participacije je ključna tema i to se može promišljati i u praksi provoditi na različite načine.

Josipa: Kako to konkretno izgleda u Pogonu?

Matea: Što se tiče programskog dijela, iz reda članica Operacije grad bira se 5 članova koji kroz programsko vijeća suupravljaju Pogonom. Pogon ne ulazi u estetiku i ne kurira programe, no postoje jasne smjernice kakvi programi pripadaju Pogonu – to su programi posvećeni suvremenoj umjetnosti, organizacijama na nezavisnoj kulturnoj sceni i mladima. 
S druge strane, tu je Grad Zagreb koji financira djelovanje ustanove, hladni pogon, plaće zaposlenika, investicije u prostor.

Sonja: Oba osnivača trebaju usuglasiti bitne odluke, usmjerenje, formalne dokumente, a to se događa u Upravnom vijeću koje ima jednog člana iz Grada, jednog iz Operacije grad, a  jedan je zaposlenik Pogona. Tu se događa suupravljanje, a onda organizacije imenuju programski savjet koji je nadležan u rubnim situacijama, te tada tumači pravila Pogona koja su jako jednostavna. U 15 godina rada, principi koji su dogovoreni u početku, poput otvorenosti programa, izostanka kustoskog autoriteta, bez preferiranja iskustva i izvrsnosti i dalje opstaju, Pogon je maksimalno otvoren o čemu svjedoči i javni kalendar rezervacija i korištenja prostora.

Josipa: Kako Pogon funkcionira danas, u odnosu na svoje početke?  

Matea: Fali tehničara, falilo ih je prije, a i sada ih fali (smijeh) –  to se nije promijenilo.

Sonja: Možemo reći da ima više programa, ali važno je reći i da puno košta raditi u Pogonu. Prostor velik i na njega je velik pritisak zbog učestalosti korištenja. Imamo i dosta opreme pa nam treba netko tko može brzo i efikasno tu opremu postaviti, ali isto tako i brzo rastaviti. Trenutno imamo dojam da bi, čak i da imamo dvostruko više prostora, bili puni. S druge strane, kada gledam današnje budžete, vidim kontinuirani pad, a broj produkcija raste. Također, bez obzira na to što danas imamo veći uvid u to što se događa internacionalno, pri čemu je prije dvadesetak godina bilo puno zahtjevnije programirati festival jer tada nisi mogao biti tako dobro upućen, ovdašnja scena je imala mogućnost publiku daleko bolje upućivati u svjetsku produkciju nego danas. Kroz međunarodne projekte shvatili smo da jedna cijela generacija dobrim dijelom, nažalost, nije bila izložena interaktivnim i participativnim radovima i da je naviknutost i volja za participacijom publike nazadovala jer se mladi nisu imali prilike upoznati s tim praksama. Za publiku je danas situacija puno lošija.

Janja: Pogon je još uvijek mlada ustanova čija se misija nije mijenjala od početaka do danas jer postoji jasna potreba scene za prostornom i tehničkom podrškom, ali i više od toga. Zato se Pogon polako, ali kontinuirano kapacitira i taj će proces trajati još neko vrijeme. Pri tome mislim na osiguravanje financijskih sredstava za hladni pogon, zapošljavanje potrebnog broja suradnika radi unaprjeđivanja podrške korisnicima i ono što je od ključne važnosti – osiguravanje adekvatnog prostora.
Zadnjih nekoliko godina kapacitiramo Pogon da korisnicima možemo ponuditi više tehničke podrške upravo zato što je to većini organizacija preskupo. U narednom nam je periodu važno ekipirati se u tom segmentu i stvoriti paket koji umjetnicima omogućava da se fokusiraju samo na umjetnički rad.

Postojala je vizija u kojoj je Pogon trebao biti jedan od centara na revitaliziranim lokacijama starih tvornica koje su detektirane 2000-ih, kao što su blok Badel Gorica, Gredelj i druge, a koje su prepoznate kao prostorni potencijal za društveno-kulturne sadržaje. Ipak, i tu vidimo pozitivne pomake, kao što je početak izgradnje Paromlina u kojem će jedan dio biti za društveno-kulturne aktivnosti. Osim toga, obnova naše centralne lokacije, Pogona Jedinstvo na Trnjanskom nasipu, predviđena je u Programu razvoja kulture Grada Zagreba 2024.-2030.
Što se Pogonovog programskog okvira tiče, Pogon je otvorena platforma, kako za mlade tako i one već etablirane umjetnike i bitna nam je ta raznolikost, razmjena i učenje među generacijama, kao i miješanje različitih publika koje oni donose. Važno je također istaknuti da je Pogon platforma za pokušaj, i za neuspjeh, bez kritičke osude.

Josipa: Čime se sve Pogon bavi?

Janja: Ubrzo smo shvatili da osnovna djelatnost Pogona ne zadovoljava sve što scena treba i da postoji potreba rada i razvoja vlastitih projekta kojima ćemo podržati scenu kroz međunarodne suradnje, medijaciju, razvoj publike i posebne programe neformalnih edukacija koji podižu kapacitet scene, poput Pogonatora i Pogonovog inkubatora za tehničare gdje Pogon samostalno ili u suradnji s organizacijama piše i provodi projekte te aplicira na različite, nacionalne i europske fondove. 

Sonja: Pri tome nastojimo ne biti konkurencija onima zbog kojih postojimo jer smo svjesni da je naša polazišna točka privilegirana, da imamo veći kapacitet za dobiti grantove i tu pokušavamo djelovati komplementarno sceni i pružiti podršku jer to možemo.

Martina: U Pogonu i kroz organizacije koje gostuju u Jedinstvu ne predstavlja se isključivo nezavisna scena, već ulaze različite produkcije te dolazi do susreta nezavisne scene s tzv. mainstreamom. Susret različitih publika važan je i koristan jer podrazumijeva upoznavanje šire publike s onim što scena radi, ali i svojevrsno osvajanje javnih prostora koji pripadaju svima. Ne želimo da javnost misli kako prostor suvremene umjetnosti nije njihov prostor. To se primjećuje kroz zaziranje od participacije, što je rezultat toga što se ljudi ne prepoznaju uvijek u onome što scena radi. To je kako pitanje medijacije na kojem treba raditi, tako i šire strukturno pitanje.

Josipa: Je li moguće raditi na razvoju publike bez rada na obrazovanju?

Sonja: Stvari jednostavno dugo traju, mislim da smo sada na mapi nekim ljudima koji nisu bili dio našega kruga, a to je rezultat petnaestogodišnjeg truda koji se vidi po broju publike. Korona je također bila značajan period, raditi smo cijelo vrijeme i ljudi su konačno shvatili važnost kulture. Nakon tog perioda primjećujem poboljšanje, prepoznavanje publike.

Janja: Od razvoja aktivnosti koje familiziraju širi krug ljudi sa suvremenom umjetnošću, tu je bila Pogonizacija, Jedinstvena vrtna zabava koja je svojevrstan dan otvorenih vrata Pogona za različite dobne skupine. U zadnje dvije godine organiziramo i šetnje kroz kvart te plesne susrete za različite dobne skupine. To sve shvaćamo kao dugoročan proces i vidimo pozitivne promjene jer imamo više posjetitelja i više ljudi zna za ovaj prostor i što se sve u njemu može vidjeti. 
U tom procesu i mi učimo, mijenjamo se pa i primjećujemo promjene kod današnje, posebice mlade publike koja posjećuje raznolikije prostore nego što je to na primjer radila generacija koja je bila često fan pojedinih, određenih prostora gdje bi najčešće odlazila. Danas mladi ljudi posjećuju različite tipove prostora, možda i međusobno vrlo različitih. Razlog tome je možda i širok raspon sadržaja koji ti prostori nude, i onih koji bismo nazvali mainstreamom ali i onih alternativnih. 
Zato danas imamo priliku u naš prostor privući različite ljude, budući da su i navikli ići na različita mjesta. Ovdje nas čeka još puno medijacije, promocije, ne samo na društvenim mrežama nego i od osobe do osobe, u školama… I da odgovorim na tvoje pitanje – sve ove naše aktivnosti trebale bi biti komplementarne obrazovnom sustavu, a to bi podrazumijevalo i jaču zastupljenost umjetničkih predmeta i sadržaja u obrazovnim ustanovama – prvenstveno vrtićima i školama. 

Matea: U zadnje dvije godine je programski savjet kroz program Pogonator, među ostalima, izabrao i programe vrlo mladih plesnih umjetnika koji sa sobom dovode novu publiku koja ranije nije bila u Pogonu, što je super, pogotovo na plesnoj sceni. 

Janja: Treba napomenuti i da smo mi u svojevrsnom kulturnom hubu s Močvarom i trudimo se upućivati jedni drugima. Močvara je etabliran, prvenstveno glazbeni klub, ali je i svojevrsni društveno – kulturni centar tako da su naši sadržaji komplementarni.

Matea: Na rođendanu se vidjelo da to funkcionira i da može funkcionirati ako se programi odvijaju  istovremeno u oba prostora. Publika koja dolazi u Močvaru navrati u Pogon ako su otvorena vrata izložbe, ali u tim situacijama treba dodatno raditi na zajedničkoj promociji naših programa.

Josipa: Možete li reći nešto o međunarodnim suradnjama? 

Sonja: Međunarodnu suradnju smo započeli jer smo shvatili da je podrška nezavisnoj sceni potrebna i na tom polju stvaranja. Potrebno je stvoriti prilike za međunarodnu suradnju, što i radimo kako bi  lokalni umjetnici dobili šansu za međunarodne koprodukcije i rezidencije, a da istovremeno domaća publika  stekne uvid u vanjske produkcije. Konkretno,  u projektu Stronger Peripheries – Južna koalicija, ideja je bila da se povežemo, ne uvijek s centrom i istim referencama, koje su uglavnom zapadne i sjeverne, nego da istražimo i upoznamo i scene konceptualnog, a ne geografskog  juga, koje su nam možda sličnije jer rade u sličnim uvjetima i pokažemo mali dio tih produkcija ovdje. Bitno je u tome  bilo pružiti nekakav pošteniji produkcijski okvir, to još uvijek nije dovoljno, ali idemo projekt po projekt. Nakon 15 godina, solidan je broj ljudi boravio na Akademie Schloss Solitude rezidenciji, a i prošli projekt Corners je omogućio dosta produkcija i suradnji. Nakon svog ovog vremena, možemo reći da smo stvorili mnoge šanse i producirali brojne radove.

Janja: Dostupnost inozemnih sadržaja kao i međunarodne razmjene ključne su za nezavisnu kulturnu scenu i u tom smislu nastojimo graditi podršku u ovom polju rada. Međunarodna suradnja je i važan dio Plana razvoja kulture grada Zagreba do 2030. te se nadam da će uspješno zaživjeti mjere koje su tamo zacrtane, a koje streme ka snažnijem susretu s internacionalnom scenom i tendencijama i još snažnijim stavljanjem Zagreba na međunarodnu kulturnu mapu.

Josipa: Dominantno ste ženski kolektiv, je li to rezultat određene politike zapošljavanja?  

Sonja: To što smo mi rodno neizbalansirana organizacije je posljedica strukturnih problema, to nije zato što inzistiramo da zapošljavamo samo žene. U kulturi nema puno novaca i moći pa ima puno žena. Zaključila sam to davno i to se nije promijenilo. Ipak,  u nekim muzejima koji su financijski u boljem stanju, pojavi se tu i tamo koji muškarac.

Matea: To nije samo slučaj Pogona, to je problem čitavog kulturnog sektora.

Janja: To što smo dominantno ženski kolektiv nije začudno u sektoru kulture u kojem to vrlo često, ako ne i dominantno srećemo. Ključna politika zapošljavanja je naći što kvalitetnije suradnike. Rodna neizbalansiranost je posljedica strukturnih zadatosti, a strukturne promjene se postižu kroz obrazovanje i osiguravanje jednakih prilika, odnosno kreiranje javnim politika koje to omogućavaju.

Matea: Nemam problem s rodnom neravnopravnošću u korist žena, mislim da je to OK jer su stoljećima dominirali muškarci, pa se ne treba kažnjavati organizacije jer imaju više žena.

Josipa: Zahtjevi pri apliciranju su jasni, ali često obrazovanje i odgoj ne podržavaju njihovu realizaciju, jer se djecu u školama uči konzervativnim vrijednostima i nepropusnim rodnim ulogama.

Sonja: To nikako nije slučajno, ali borba traje.

Janja: Važno je na tome raditi strukturno, na različitim razinama i u različitim poljima.

Josipa: U sklopu Plana razvoja kulture Grada Zagreba u planu je obnova Pogona, ali i otvaranja novih prostora kulture. 

Janja: Paralelno s našom temeljnom misijom pružanja podrške i prostora nezavisnoj sceni, čitavo vrijeme se bavimo osiguravanjem infrastrukture, prvenstveno obnovom zgrade Pogona Jedinstvo. Kao što sam već spomenula, obnova Pogona zakazana je za 2026. godinu i doista se nadamo da će se osigurati sve pretpsotavke kako bi se to realiziralo. Nadamo se da će nakon obnove i Pogon biti  moderni centar koji nudi adekvatnu podršku.
Jako nas veseli otvaranje novih prostora jer je dostupnost kulture diljem grada izuzetno važna, a potrebe nezavisnih organizacija za prostorima za rad i prezentaciju su velike.

Josipa: Kako vidite ulogu Pogona kada se realiziraju i novi prostori kulture?

Sonja: Postoji puno neispunjenih funkcija i puno potreba,  jako se veselimo i sigurno ćemo se prilagoditi. Ima jako lijepih smjerova u kojima bismo mogli ići, primjerice stvaranje mjesta za eksperiment koje ne postoji i za koje ne možemo odvojiti dovoljno vremena. Rado ćemo sudjelovati u razmatranju kako bi programski trebala izgledati druga mjesta i sigurna sam da će biti dovoljno i posla i aktivnosti.

Matea: Nažalost, puno je odbijenih programa u Pogonu i to radi nedostatka prostora i manjka termina, bit će posla za sve jer su potrebe ogromne.

Martina: Uloga Pogona je uvijek bila podržavajuća, pa će tako i u valu otvaranja novih prostora Pogon imati važnu ulogu u prijenosu znanja. Sigurno nećemo biti u poziciji konkurenta, nego u podržavajućoj, suradničkoj ulozi.

Janja: Puno je razina podrške, od prostora za prezentaciju, što je uglavnom prva stvar koju vidimo, ali i prostora za produkciju i probe. Ti prostori ne moraju biti veliki, ali ih treba puno, i to za različite vrste umjetnosti, neformalne edukacije itd.  Svaki novi prostor je dobrodošao i sigurno ćemo se uklopiti i rado surađivati.

Martina: Treba težiti tome da ti prostori budu besplatni, kao i podrška koju pružaju, jer ako to nije zadovoljeno u dovoljnoj mjeri, otvara se pitanje tko ima pristup prostorima kulture. Snažna institucionalna podrška tim je važnija jer treba misliti i na umjetnike koji nisu u poziciji platiti korištenje. Uz komercijalne prostore i one koji u ovim nemogućim ekonomskim uvjetima moraju radi samoodrživosti naplaćivati korištenje, uvijek mora biti dovoljno i onih koji su dostupni svima, kako se ne bi dogodilo isključivanje najosjetljivijih skupina. 

Janja: Otvaranje novih  prostora stvarno je prilika za sve jer umjetnički sadržaji na taj način mogu biti dostupniji i prisutni u različitim kvartovima. Nama će to omogućiti drugačiju organizaciju termina, duže trajanje izložbi, više izvedbi i repriza, da produkcije dobiju dulji život. Trenutno smo prisiljeni krojiti termine prema osiguravanju potreba što većem broju korisnika.

Josipa: Tko će biti publika u svim tim prostorima?

Sonja: Pokušavamo raditi na kontinuiranom stvaranju i širenju publike, i to je dio borbe koju smo spominjali, kulturom protiv zatupljivanja.

Janja: Ključna je medijacija od najranije dobi. Bitno je da klinci vide koliko ih umjetnost nagrađuje novim spoznajama i aha momentima kada uđu u taj svijet. S druge strane, bitan je razvoj društveno-kulturnih aktivnosti. U Pogonu će nam nova, obnovljena, infrastruktura dati mogućnost da imamo prostor u kojemu ljudi mogu boraviti bez posebnog cilja, popiti kavu, družiti se, svratiti. Te dvije stvari su jako važne i radimo ih i u ovim okolnostima koliko nam dozvoljava trenutna infrastruktura. Osim toga, važno je povezivanje s lokalnim akterima i organizacijama, drugim kulturnim centrima koji imaju važnu ulogu u kvartovima, odnosno mrežni princip rada, koji je nama prirodan. Sve to dovodi do razvoja publike, odnosno zajednice, ali ne na patronizirajući način, nego na način da se ljudi osjećaju pozvano doći i/ili participirati, kao gledatelji i/ili sudionici radionica, razgovora itd.

Sonja: Da bi to jače zaživjelo, treba nam više mjesta okupljanja, Pogon to nije sposoban omogućiti u dovoljnoj mjeri – zbog stanja trenutne infrastrukture u Pogonu Jedinstvo nedostaje nam prostor gdje ljudi mogu doći kada god hoće, što onda pridonosi tome da se osjećaju pozvani i na programe.

Martina: Zato su važni organski pristupi publici, više kroz pristup zajednici nego kroz konkurentski, marketinški pristup. Svi zajedno moramo promišljati kako produciramo i što prezentiramo uz svijest da publike ima dovoljno, samo je pitanje kako utjecati na njihovu percepciju kulture i umjetnosti.