Razgovarala: Josipa Bubaš
S Annom Paszek, umjetnicom, feministkinjom i pravnicom čiju sam promišljenu i poetičnu live act izvedbu IUNE PETITE HYSTÉRIE gledala u varšavskom Teatr Druga Strefa, razgovarala sam o feminizmu, umjetnosti, antirodnim pokretima i položaju žena u Poljskoj.
Josipa: Što možeš reći o izvedbi IUNE PETITE HYSTÉRIE? Čime je motivirana?
Anna: Ideja performansa i bavljenja histerijom došla je iz rada na magisteriju iz Live Arta na Queen Mary University u Londonu. Predstava je inspirirana Foucaultovom idejom otpora i submisivnog tijela. Terminom biopolitika Foucault je pokazao kako sustav podčinjava tijela, i to ne isključivo tijela žena. Tijelo je glavni cilj društvene opresije. Pogodila me rečenica kojom Foucault izriče kako su histerici najveći pobunjenici u području psihijatrije. Histerija je medicinski termin kojim se koristio Charcot, Freud i psihoanalitičari, ali i brojni filozofi koji su je smatrali bolešću povezanom sa ženskom seksualnošću. Foucault je tvrdio da su psihijatri sami konstruirali histeriju i definirali ju kao bolest kako bi lakše kontrolirali i kategorizirali određena ponašanja kao patološka, posebice ona ženska. Upravo zbog toga mislim da histerija ima subverzivnu moć jer zavarava samoproglašene autoritete, odnosno muškarce koji smatraju da su žene bolesne ako su neovisne i neovisno odlučuju o svojoj seksualnosti. Histerija se pripisivala ženama koje nisu podilazile društvenim pravilima. Svjesna sam da živim u Poljskoj koja je specifična, ali bavila sam se histerijom na feministički način, ne baveći se lokalnim pitanjima. Nisam željela prikazati žene kao žrtve i slabe, željela sam iskoristiti subverzivni element da bih prikazala snagu žene i povijest psihijatrijske mizoginije koja ja manje poznata. Luce Irigaray, filozofkinja i psihoanalitičarka izbačena je iz društva psihoanalitičara okupljenih oko Lacana jer je imala hrabrosti kritizirati njegovu dijagnozu histerije i manipulaciju žena. To je bilo polazište rada, zatim sam istraživala objekte, gledala Charcotove fotografije, čitala opise histerije, razmišljala o konotacijama. Zanimali su me feministički elementi jer je histerija postala zanimljiva tema filozofima i umjetnicima. Njome su se bavili, primjerice, Salvador Dalí i Louise Bourgeois. Zaiteresirala me usporedba ženske mimikrije s histerijom, koju navodim u predstavi a preuzela sam ju od Luce Irigaray. Histerija je skriveni jezik tijela kojim se žena prilagođava muškom diskursu stotinama godinama, a sam je jezik moćan alat koji oblikuje naše viđenje svijeta. Sviđa mi se što je histerija tjelesni jezik strasti, snova, podsvijesti, oduvijek je bila fetišizirana, doživljavana kao egzotični drugi. Već u etimologiji je jasno od čega potiče (Histeria – maternica). Sama etimologija je mizogina jer ukazuje da žena ili treba imati djecu ili mora imati muškarca. Opasne su one žene koje nemaju ni jedno a imaju aktivan seksualni život. Bilo je potrebno staviti seksualnost u format koji je ženi namijenjen. Odlično je moći pokazati kako je medicina zadržala takvo sranje tako dugo. Dokazano je da su simptomi lažni jer su žene proučavane u odnosu na voajerske želje muškaraca. Bile su zdrave ali su stavljene na psihijatriju jer se nisu konformirale. Camille Claudel, francuska kiparica, provela je 15 godina u psihijatrijskoj ustanovi. Istraživanje ranjivosti i histerije predstavljaju historijsku šetnju poviješću mizoginije. Primjerice, Freud je dijagnosticirao Doru nakon nekoliko tjedana. On je, naravno, imao puno postignuća ali je šokantan odnos koji je imao prema ženama. Iako se danas promijenila percepcija, histerija je još uvijek simbol mizoginog pristupa ženskom tijelu.
Josipa: Kako si odabrala specifične motive s kojima radiš?
Anna: Zelenu vrpcu koju koristim u predstavi uzela sam kao simbol iz zbirke priča Carmen Marie Machado, Her Body and Other Parties u kojoj je zanimljiv tekst o zelenoj vrpci koja u tekstu označava mužev šav (kirurški zahvat za popravak perineuma žene nakon poroda). U izvedbi zelena vrpca ne govori o kontroli ženskog tijela nakon poroda već je za mene ona zadnji prostor koji posjeduje žena. To može biti intimna tajna ili predmet iz kuće u kojoj je odrasla, nešto vrijedno što zaista posjeduje i djelomično je misteriozno. Pokušavajući skinuti vrpcu muž je želi posjedovati, prisvojiti njezine tajne, emocionalne, mentalne ili materijalne. Kada sam se počela igrati s tim objektom, naišla sam na priču Zelena vrpca o Janny i Alfredu Alvina Schwartza, u kojoj Jenny cijeli život nosi vrpcu oko vrata a kada ju pred smrt skine, otpadne joj glava.
Babuške koje koristim u izvedbi su sve iste i za mene simboliziraju istost unutar ograničavajuće uloge koju društvo očekuje od žene, da žele i misle isto, da govore ono što ljudi na pozicijama žele da govore. Brisanjem njihovih lica ističem nestanak osobnosti. Pratim radove Laie Abril – španjolske feministkinje i fotografkinje koja se bavi abortusom, histerijom, nasiljem nad ženama, s sličnim temama kao i ja. Moja je prva predstava bila o abortusu. Water child je simbol za abortirano dijete, odnosno za japanski ritual žalovanja za abortiranim djetetom. Tu sam metaforu koristila jer nisam željela graditi predstavu na političkom statementu. Predstava ne govori samo o abortusu nego i o transformaciji žene, o fizičkoj, ali i duhovnoj smrti, rubnom iskustvu koji može biti i abortus, ali i porod. Laia Abril je napravila rad o histeriji i jedna od fotografija na webu je skup žena bez lica. Pa kada sam istraživala za predstavu, intuitivno sam povezala taj rad s babuškama. Veliki dio slika koje koristim su svjesno odabrane, no nije sve intencionalno.
U predstavi sam koristila i motiv iz Ibsenove Hedde Gabler koja izvrši samoubojstvo svirajući klavir. U 19. i 18. stoljeću klavir je bio instrument opresije žene jer, dok su ga svirale, trebale su sjediti uspravno, lako su naučile nekoliko melodija da bi se tako pokazale društvu, i predstavile svoje vrline potencijalnim muževima. To je bio instrument koji je, prema napisima, bio lako savladiv, pisalo se da ga svatko može svirati na osnovnoj razini i zato je bio dostupan i ženama. Igrala sam se i s tim slikama. Na prvoj izvedbi u Londonu, koristila sam melodiju inspiriranu Heddom Gabler.
Josipa: U kakvoj su relaciji tvoje predstave s položajem žena u Poljskoj?
Anna: Svi moji radovi su feministički, da ne živim u Poljskoj, vjerojatno bih radila drugačije radove, ali s obzirom na to da živim gdje živim, bavim se ovakvim temama, i to unatoč činjenici da živim u balončiću jer živim u velikom gradu, imam specifično društvo istomišljenika koje nužno ne odražava stavove većine. Govorim o stvarima koje su mi bliske, ne radim tako da prijavljujem radove s određenim temama koje se financiraju, već istražujem teme koje želim. Prvi rad mi je bio najvažniji jer mi je to bila prva mogućnost da budem na sceni. To je rad o transformaciji, smrti, majčinstvu i abortusu jer kada jednom zakoračiš s druge strane rijeke, bilo da se odlučiš na majčinstvo ili na abortus, postaješ drugačija osoba. Žena može imati sve te ekstremne emocije, ovisno o okolnostima. U Poljskoj su, dok sam bila trudna, bili su organizirani marševi protiv abortusa, što je bilo zastrašujuće. Zakon se nije promijenio ni danas jer nova vlast nema većinu u parlamentu, podijeljena je iznutra, i stoga ne može dekriminalizirati abortus, ali se barem stav promijenio. Sada je dozvoljeno napraviti abortus kada postoje medicinski razlozi, odnosno, kada je ugroženo ženino zdravlje, ali osim toga, sve je ostalo isto. Počelo je kada sam bila trudna, i iako nisam išla na prosvjede, osjetila sam težinu kolektivne atmosfere. No, ipak mi se čini da u Poljskoj abortus nije više tabu, većina Poljaka podupire liberalizaciju i depolitizaciju zakona o pobačaju, koji bi omogućio pobačaj bez potrebe za argumentacijom ili dokazivanjem razloga za prekid trudnoće. Do promjene je došlo nakon nekoliko smrtnih slučajeva u poljskim bolnicama, gdje su žene umrle jer nisu na vrijeme dobile potrebnu medicinsku skrb.
Josipa: Kako je izgledao tvoj prvi rad, Water Child i što je predstavljao?
Anna: Koristila sam smirnu koju su nekoć koristile babice da bi zaštitile ženu od bakterija i od umiranja pri porodu. Smirna se koristila za premazivanje mrtvih tijela, dajući im dvostruki simbolizam rođenja i smrti. Namjerno sam odabrala to ulje kako bih kreirala sekularni ritual prijelaza, koji je izuzetno važan za kolektivno iskustvo zajednice, a koji će pružiti prostor odmaka od religijskog simbolizma. Koristila sam i različite objekte kojima sam obavila ritual žalovanja jer sam željela stvoriti siguran prostor za žene. Pitala sam se postoje li poganski rituali za takve događaje, jer se u Poljskoj bavimo abortusom u politici, idemo na ulice, o abortusu govori crkva i političari, ali privatno, abortus ostaje tabu, o tome ne razgovaramo s majkama ni s prijateljicama iako je jedna trećina žena u Poljskoj abortirala. Rad govori o smrti na metaforičkoj razini. Najsnažnije što sam čula od žene koja je postala majka jeste da je njezino staro „ja“ umrlo. Potpuno se slažem s tom definicijom majčinstva. Dio predstave je snimka koju sam napravila na Visli gdje sam ulazila u rijeku s lutkom i dok me muž snimao, prala sam lutku u rijeci. Bilo je to u vrijeme javnih debata pa sam za predstavu odabrala taj vrlo tjelesni, direktni motiv. Nisam željela pristupiti temi iz političke perspektive. Mislila sam na sve žene koje nisu želje postati majke, najčešće su to žene koje već imaju djecu i ne mogu skrbiti za još jedno. Razmišljala sam i o tome kako odluka o abortusu može neočekivano izazvati potrebu za djetetom. Anne Ernaux u svojoj knjizi Događaj tvrdi da je zbog iskustva abortusa poželjela imati dijete. Oba iskustva su bila duboka za nju, kada u jednom trenutku odlučiš ne biti majka jer to društvo očekuje, možeš nakon toga poželjeti majčinstvo jer je to onda stvar osobnog izbora a ne društvenih očekivanja. Onaj tko nije prošao takvo iskustvo ne zna što ono znači. Osjećaji koje žena proživljava nakon abortusa su toliko ekstremni i raznoliki da je bilo kakva pretpostavka o tome kako bi se žena trebala osjećati prije i nakon pobačaja, besmislena. Zato ta odluka nikada ne bi trebala biti društveno regulirana, nego isključivo osobna i intimna.
Josipa: Kako izgleda feministička umjetnička scena u Poljskoj?
Anna: Umjetnice se bave važnim pitanjima i zato zovem tu praksu feminističkom, ali u performansu to i nije toliko često. U kazalištu je drugačije, jer tu caruje redatelj koji preuzima odgovornost, ali u autorskim djelima postoji tek nekoliko radova o pitanjima majčinstva u umjetnosti koji govore koliko je teško povezati majčinstvo i umjetničku praksu. Završila sam magisterij u Londonu za vrijeme covida i kada sam postala majka i počela raditi na performansu, iznenadilo me koliko se mi žene kao autorice cenzuriramo. Često ne radimo teme koje nas se tiču. Zašto ne govorimo o skrbi za djecu? Primjerice, u Varšavi nema djela o problemima ljepote, ne vidim radove o estetskoj kirurgiji, a to je većini žena važna tema, baš kao i starenje. Nisam vidjela feminističke radove koji otvoreno govore o tim problemima. Ponekad mi se čini da feminizam počinje i završava s abortusom. Naravno da je bitno o tome govoriti, ali ne mora biti sve o tome. Zanima me i što žene u selima misle o feminizmu.
Josipa: Kakva je pozicija umjetnica na sceni?
Anna: Sve je više umjetnica i kulturnih radnica ali ne na pozicijama moći, ne sjećam se kada je neka umjetnica imala solo izložbu u muzeju: ipak se struktura mijenja, iako su u muzejima umjetnice često samo dodatak muškim izložbama. Da bi rad ušao u muzej, moraš umrijeti (smijeh). Zofia Stryjeńska, umjetnica iz 1930–ih umrla je siromašna, a sada doživljava renesansu. No, pojavili su se progresivni kuratori. Mnogi su za vrijeme prošle vlasti bili odmah zamijenjeni. Prošla je vlast prvo maknula ljude na čelu kulturnih institucija, pa se sada izložbe ponovno osmišljavaju. Dolaze nove, interesantne stvari. Ima puno malih galerija, postoji umjetničko tržište, sve više ljudi investira u umjetnost. Takve galerije imaju hrabrosti uložiti u različita djela, često ima mjesta i za performans. U Poljskoj ne postoji velika tradicija performansa, uglavnom se njime bave slikari ili fotografi kojima je performans dodatak. Performans se često naziva konceptualnom, kritičkom umjetnošću. Nije bilo posebne škole za performans, većina je umjetnika studirala u Berlinu i tu postoji razlika jer su oni radikalniji, otvoreniji. Nekada se pitam mogu li nešto pokazati u Poljskoj. Koliko daleko možeš ići s hrabrom idejom i osjećati se ugodno? Religijske skupine brzo reagiraju. Za vrijeme studija, radila sam rad o seksualnom zlostavljanju u katoličkoj crkvi, plesala sam i prikazivala portrete poljskih biskupa. U Londonu su mi predložili da koristim i križ jer za njih taj simbol nema značenje, dok je u Poljskoj artist Dorota Nieznalska procesuirana zbog instalacije Pasija iz 2001., koja je uključivala fotografiju muških genitalija postavljenih na križu. Osuđena je na šest mjeseci društveno korisnog rada. Primjerice, u Poljskoj nisam vidjela niti jedan performans gdje netko izvodi barem polugol. Ne kažem da se to treba dogoditi, ali u live artu i performansu je glavni medij tijelo, radi se o donošenju sebe na scenu, tijelo je tvoj alat i zato je čudno da ne postoji golotinja, osim u kazalištu, i to ako zahtijeva uloga, odnosno neki viši autoritet drame.
Josipa: Zahvaljujući konzervativnim pokretima, u Hrvatskoj se feminizam počeo percipirati kao nešto negativno. Je li isti slučaj u Poljskoj?
Anna: Ako u malom gradu kažeš da si feministkinja, ljudi ne znaju što znači, neće baš direktno reći da si luda ali će pitati nemaš li važnijeg posla. Još uvijek je velika tradicija odlaska u crkvu i crkva je jaka, preuzela je sve rituale koji nisu nužno bili religijski, ali bili su moćni u smislu izgradnje zajednice ili davanja značenja određenim životnim transformacijama. Duhovnost je u Poljskoj samo u crkvi i teško ju je pronaći izvan nje. Mislim da kada kažeš da si feministkinja u Poljskoj, moraš objasniti što to znači. Feminističke grupe glasne su u uličnim marševima, a s njima ne dijelim sve vrijednosti jer sam i sama majka. To nije moj jedini identitet, ali zbog toga osjećam manjak tolerancije od strane feministkinja. Od kada sam postala majka, nitko se ne bori za mene.
Josipa: U Hrvatskoj su jaki anti-rodni pokreti koji su dobro povezani s poljskim organizacijama. Kakva je situacija ovdje?
Anna: I u Poljskoj su infiltrirani svugdje imaju bolju infrastrukturu i više novaca. Teško je i prosvjedovati protiv njih, jer i ne znaš tko stoji iza njih. U Poljskoj je jedina poznata organizacija Ordo Iuris i za njihove ideje bori se Kaja Godek, koja ima sina s Downovim sindromom. Neki su se novinari bavili njihovim izvorima financiranja, koji sežu do konzervativnih ruskih skupina. U Poljskoj je pozitivan rezultat njihovog djelovanja to što je desnica izgubila izbore upravo zbog njih. Nova vlast je za dekriminalizaciju abortusa, ali nemaju većinu već su u koaliciji s desnom strankom seljaka čiji se mindset nije promijenio. Konzervativan je i predsjednik, Andrzej Duda. Vlada nije uspjela izglasati dekriminalizaciju abortusa jer je nedostajalo četiri glasa, no obećali su da će nešto napraviti po tom pitanju pa i moraju. Različite stranke pokrenule su četiri inicijative kojima žele dekriminalizirati abortus. One su na čekanju jer su neki članovi konzervativne stranke glasali (PSL) protiv iz demografskih razloga. No, prije i li kasnije zakon će biti izmijenjen. Vlada je uvela mekše promjene putem regulative, pa bolnice više ne mogu uskratiti abortus zbog prigovora savjesti liječnika. Drugim riječima, ako bolnički doktori ne žele izvršiti abortus, bolnice su obavezne pronaći liječnike koji će to učiniti. Naravno da postoji underground tržište abortusa, koje ponekad obavljaju isti liječnici koji se pozivaju na prigovor savjesti u bolnicama. Mislim da će se ovim potezima barem promijeniti klima. Za vrijeme prošle vlade postojala je posebna jedinica u Ministarstvu pravosuđa koja je progonila liječnike koji su radili abortuse pa su bili pod velikim pritiskom. Zanimljivo je da su konzervativci iz Solidarnosti kada su došli na vlast 1990., izborili nezavisnost države koja nije uključivala nezavisnost žena pa je izgledalo kao da su iskoristili žene iz pokreta i potom im ukinuli prava koja su imali za vrijeme komunizma. U početku je u Solidarnosti bilo puno žena ali poslije je crkva je dobila sve veći utjecaj na zakone zbog svog bogatstva, i zbog toga smo postali puno konzervativniji. To je postalo najvidljivije na pitanju abortusa, ali postoje i druge teme. Tijekom komunizma postojalo je pravo na abortus, a kasnije se sve unazadilo.
U Poljskoj imamo pokret protiv abortusa koji pokazuju postere fetusa i na megafone izbacuju poruke što je agresivno i zastrašujuće. Varšava ih je, srećom, zabranila. Iza njih stoji Ordo Iuris koji agresivno zauzimaju prostor, ali nema klečavaca kao u Hrvatskoj.
Trenutno čitam knjigu Men who hate women Laure Bates koja se infiltrirala incelima i mrziteljima žena. To nisu samo neke bezvezne skupine, to su jako moćne grupe koji zaista mrze žene. Pri slučajevima femicida nikada se ne govori da su muževi možda članovi takvih grupa i šuti se o njihovim stvarnim motivima. Često se portretiraju kao idioti kojima se omaklo, a ne govori se o sistemskom problemu i postojanju takvih grupa na internetu kojima je cilj nasilje nad ženama.