Ivana Perković Rosan
Nina Sabo klaunodoktorica je Crvenih nosova koja se već devet godina donosi radost i smijeh u dječje bolnice i domove za starije diljem Hrvatske, ali i izvan nje. Naime, kao klaunica Lila već je dva puta posjetila jug Turske koji je bio pogođen katastrofalnim potresom. A za one koji nisu imali prilike njen lik klaunice Lile upoznati uživo Nina je osmislila i slikovnicu ‘Lila’. S ovom svestranom umjetnicom iz Rijeke razgovarale smo o Crvenim nosovima, njenoj slikovnici, kao i projektu Djeca u školama za djecu u bolnicama. Ovaj projekt je, naime, okupio djecu iz 62 osnovne škole, a oni su nacrtali preko tisuću crteža koji sada uljepšavaju zidove 11 bolnice i što je najvažnije prenose poruku zajedništva i podrške među djecom.
Kakva su Vaša iskustva kao klaundoktorice, kako ste se odlučili uopće da postanete dio Crvenih nosova te kakve su reakcije djece i roditelja?
Prije audicije za Crvene nosove išla sam na nekoliko klaunskih radionica i pomalo sam se zaljubljivala u kreativnu slobodu i otvorenost koju klaun u sebi nosi. Kada sam otišla na audiciju, nisam niti sama znala hoću li moći raditi u okruženju u kojem vladaju bolest, nemoć, nesigurnost, stres. Ali evo me, devet godina kasnije, potpuno sam zaljubljena u klauniranje i svoj posao. Pronašla sam smisao u njemu, odnosno, svaki put kada vidim kako se dijete i roditelj ozari kada nas ugleda u okruženju u kojem nam se ne nada, ili kada nas iščekuje jer nas je već vidjelo ili čulo za nas, iznova mi je potvrda da ono u čemu sam pronašla smisao – ima smisla.
Kakva je suradnja s osobljem bolnica?
Već 14. godinu obilazimo dječje bolnice i domove za starije diljem Hrvatske te konstantno gradimo odnos s institucijama u koje odlazimo. Mogu reći da kroz sve ove godine gradimo povjerenje, radimo na tome da na odjele, hodnike i katove donesemo radost, olakšanje i smijeh onima kojima je potreban, i vjerujem da je to i prepoznato. Imamo i poseban program upravo za liječnike i medicinske sestre čijim pohađanjem ostvaruju bodove od strane Hrvatske liječničke komore i Hrvatske komore medicinskih sestara. Program Humor u zdravstvu uključuje predavanje i radionicu o praktičnoj primjeni humora u zdravstvu. Tim programom također gradimo odnose i razumijevanje prema našoj misiji, jer na kraju krajeva, cilj nam je isti – ozdravljenje.
Postoji li neki događaj koji vam se urezao u sjećanje?
Nakon devet godina rada kao klaundoktorica Lila, vjerojatno bih mogla napisati knjigu punu crtica i anegdota s terena, no, gotovo je nemoguće riječima opisati čaroliju koja se dogodi neplanirano i istinita je baš za taj trenutak. Mogu reći da su mi najdraži oni događaji koji nas zadese pri ulasku u sobu. Na primjer, nedavno smo na onkologiji u Bolnici za majku i dijete u Rijeci zatekli slavljeničku situaciju jer je dječak napokon, nakon nekoliko dana – imao stolicu. Kada sam se to jutro probudila, nije mi bilo ni na kraj pameti da ćemo danas kolega i ja slaviti „kakanje“ i da ćemo na licu mjesta smisliti pjesmicu o ka-ka-kakici, koju će dječak još danima nakon pjevati u svojoj bolničkoj sobi.
Nina Sabo, projekt ClowNexus / Foto: Crveni nosovi
Recite nam malo više o klaunovimadoktorima, vi niste volonteri i prošli ste edukaciju da bi mogli raditi s bolesnom djecom, starijim i nemoćnim osobama te s djecom i mladima s teškoćama u razvoju?
Tako je, nismo volonteri. Mi smo profesionalni umjetnici, posebno educirani za rad s ranjivim skupinama, imamo kurikulum koji se sastoji od praktičnog i teorijskog dijela, a koji pohađamo u sklopu Internacionalne škole humora u Beču. Nakon što ispunimo sve uvjete, što traje otprilike 5 godina, postajemo certificirani klaunovi. No, tu edukacija ne staje, jer se razvijamo, surađujemo s drugim organizacijama te razvijamo projekte za koje je potrebno još edukacije. Tako smo naprimjer posljednje tri godine s kolegama iz drugih EU zemalja bili dio međunarodnog projekta ClowNexus za razvoj programa posebno osmišljenog za rad s djecom na spektru i starijima kojima je dijagnosticirana demencija, te smo ih, nakon tri godine edukacije, istraživanja i prakse uvrstili u programe koje redovno provodimo u Zagrebu i Rijeci. Iako vanjskom oku može djelovati kao da je to što radimo samo zabava, da bi tako izgledalo, potrebno je puno edukacije i iskustva, jer posao koji radimo uključuje korisnike kojima treba pristupiti s posebnom vrstom senzibiliteta i empatije, te u trenutku prepoznati situaciju, pročitati atmosferu i iz rukava ili torbe izvući ono što će atmosferu okrenuti naopačke i bar privremeno olakšati situaciju u kojoj se korisnici nalaze.
Trenutno ima više klaunodoktorica nego klaunodoktora u Crvenim nosovima?
Mislim da to nije ništa neobično, generalno se manje muških kandidata prijavljuje na audicije/prijemne, barem je to moje iskustvo što se tiče prijemnih ispita na glumi i na audicijama za klaunovedoktore. Ali ću vam reći da je, ako se u Domu za starije pojavimo u paru s kolegicom, neizostavno pitanje: A gdje vam je muški?
Klaundoktorice / Foto: Crveni nosovi
Svestrani ste, osim što ste klaunica Lila, pišete, režirate u glumite u predstavama za djecu i odrasle, a završili ste specijalistički studij Gluma, mediji i kultura u Rijeci?
Da, kada ovako to stavite na papir, ispada da sam jako svestrana, premda se često ne osjećam tako, jer bih voljela biti još svestranija. Nakon studija filozofije i religijske kulture u Zagrebu, upisala sam i završila specijalistički studij Glume medija i kulture u Rijeci. Nakon akademije, kolegica i ja pokrenule smo svoju kazališnu družinu, te smo nekoliko godina bile katice za sve, jer osim što smo svestrane, nismo imale sredstava olakšati si teret, pa smo sve radile same. To naravno ima puno pozitivnih strana i jedna je velika i vrijedna škola, no posljednjih nekoliko godina obje smo zaposlene, pa više nemamo vremena biti katice za sve, a i pronašle smo svoj krug ljudi s kojima surađujemo i stvaramo predstave za djecu i odrasle.
Autorica ste i slikovnice ‘Lile’ koja priča priču o klaunici Lili, koliko ste radili na njoj?
Lila je slikovnica koja odvodi u maštoviti klaunovski svijet Lile, o kojoj sam maštala već neko vrijeme, jer bih u nekom drugom životu u kojem znam crtati, voljela pisati i ilustrirati slikovnice. Ideja se polako počela kristalizirati kada sam vidjela da klaunovidoktori u Bogoti nose nosove raznih boja. Kao netko tko jako voli boje, odmah mi je na pamet pala ideja za slikovnicu u kojoj Lila mijenja boju nosa. Nakon toga trebalo mi je još neko vrijeme da se ideja iskristalizira, a iskristalizirala se zbog jednog šprahfelera – kada je moj tata rekao krilometri umjesto kilometri. Odmah sam sjela i napisala slikovnicu. Budući sam u ovom životu, a ne onom u kojem znam crtati, slikovnicu je prekrasno ilustrirala Andreja Jandrečić, umjetnica s riječkom adresom. Nakon slikovnice, nastala je i predstava istog imena koju još uvijek igram, a koju je režirala Morana Dolenc. Tako da je Lila stvarno sveprisutna u mom životu.
Možete li nam malo reći o projektu Djeca u školama za djecu u bolnicama?
Projekt se provodi već drugu godinu zaredom i njime se povezuju školarci i djeca koja provode svoje vrijeme na liječenju u bolnici s ciljem razvijanja empatije i suosjećanja kod djece te međusobne podrške. Osim razgovora o emocijama s učiteljicom, školarci crtaju njima dragog klauna, a crteži se onda šalju na adresu CRVENIH NOSOVA i tijekom ljetnih mjeseci izlažu na dječjim odjelima bolnica. Sudjelovanjem na ovom projektu školarci postaju svjesniji činjenice da svaka osoba zaslužuje ljubaznost, podršku i prijateljstvo, a s druge strane, djeca na bolničkom liječenju se uz poruke i crteže svojih vršnjaka osjećaju podržano i prihvaćeno, što je iznimno važno s obzirom na nedaće s kojima su se primorani suočavati. Ove su godine u projektu sudjelovale 62 škole s preko 1000 crteža, koji su izloženi u 11 bolnica diljem Hrvatske.
Klaundoktorica Lila / Foto: Crveni nosovi
S Crvenim nosovima bili ste i u Turskoj nakon potresa, po čemu ćete to pamtiti?
Dio sam projekta Emergency smile koji organizira naša krovna organizacija sa sjedištem u Beču – Red Noses International. U sklopu tog projekta već sam dvaput posjetila jug Turske, pokrajinu Hatay, koju je početkom veljače prošle godine pogodio potres razorne magnitude. Provela sam tamo, u dva navrata po gotovo mjesec dana, obilazeći sirijske izbjegličke kampove koji postoje još i od prije potresa te turske kampove u kojima žive Turci koji su izgubili svoje domove u potresu. U Antiohiji, povijesnom gradu u kojem smo živjeli dok smo bili tamo, oko 85 posto grada srušeno je u potresu, te je takvih kampova jako, jako puno. U sjećanju mi najviše ostaju ljudi koju su s nama dijelili svoje priče uz šalicu, dvije crnog čaja, djeca koja se rađaju i odrastaju u kampovima i koja žude za pažnjom, djeca koja se smiju, plešu, plješću, začudno nas gledaju. Ostaje mi u sjećanju gostoprimstvo, otvorenost, izdržljivost i nada u bolje sutra. Nadam se da ću se uskoro opet vratiti tamo, jer se osjećam kao doma daleko od doma.
