Piše: Nika Šintić
Aula zagrebačke Gradske knjižnice i ove jeseni nudi ugodno iznenađenje svim prolaznicima i čitačima koje će put nanijeti preko Starčevićevog trga. U knjižničkom prizemlju postavljena je izložba „(Ne)znane junakinje Marije Jurić Zagorke“, debitantski projekt udruge Čuvarice vremena. Grupa je to povijesnih entuzijastkinja oformljena upravo na temelju zajedničke ljubavi i poznavanja Zagorkine baštine, a trenutno se u nju ubrajaju Martina Piškor, Đurđica Vitković, Ana Zbiljski, Martina Hukavec Vlašić i Neda Novosel. Izložba je svoju premijeru doživjela u veljači ove godine kao dio bogatog programa priređenog u Memorijalnom stanu Marije Jurić Zagorke povodom 151. rođendana čuvene novinarke. Važne, dapače, jubilarne obljetnice obilježila su i različita djela iz njezina spisateljskog opusa, poput povijesne drame Evica Gubčeva nastale prije 120 godina te romana Jadranka objavljenog prije 80 godina; ne čudi stoga kako na jedanaest panoa u vitrinama na ulazu u knjižnicu čitamo priče o najvećim heroinama Zagorkine povijesne fikcije, popraćene eksponatima poput antiknih izdanja romana, starih kovanica te fotografija osmišljenima u suradnji sa zagrebačkim Vintage Photo Souvenir studijem.
Razdoblje nastanka ovih priča još uvijek odiše borniranim seksizmom što ženama priječi ravnopravno sudjelovanje u društvenim tekovinama, radnom i akademskom svijetu, pa će tako, primjerice, zapošljavanje njihove autorice u političkom dnevniku Obzor biti proglašeno „kulturnim i moralnim skandalom“. Marija Jurić Zagorka u svakom je aspektu svog profesionalnog djelovanja krčila put budućim ženskim naraštajima, a od 1910. godine kao etablirana, zrela politička novinarka i borkinja za ženska prava počinje to činiti i svojim povijesnim romanima. Njezino pero putujući kroz vrijeme daje glas ženama koje su, makar i u ograničenoj mjeri, bile aktivne dionice u velikim prevratima svojih doba, a ne tek pasivne, transhistorijske esencije zaključane u oblast obiteljskog života.
Prva od njih je Evica Gubčeva iz spomenute pučke petočinke o Seljačkoj buni, prvom Zagorkinom ozbiljnijem scenskom pothvatu. Drama je napisana u žaru demonstracija protiv bana Khuena Héderváryja 1903. godine, kada sama Zagorka boravi u zatvoru zbog osumnjičenosti za rad „protiv države“. Iako djelo nije posve cijepljeno od rodnog esencijalizma i sindroma muškog protagonista, donekle prisutnog i u drugim odabirima iz autoričina repertoara, nepošteno bi bilo takve omaške promatrati anakronim naočalama; čak niti najmudrije glave ne izmiču kratkovidnosti svoga doba, a ono Zagorkino drugotnost je ljepšega spola upisivalo u svaku moguću sferu života. Njezina priča o Seljačkoj buni postavlja tako kao glavnoga junaka Matiju Gupca, čijih je ideja Evica kao njegova supruga tek podržavateljica i širiteljica. Ako, doduše, i nije agens seizmičkih promjena, Evica zadržava vlastitu autonomiju, a samoubojstvom u zatvoru vlastelina Franje Tahija, u svrhu spašavanja neuhvaćenih pobunjenika, ipak demonstrira jačinu svojih ideala.
Postav u Memorijalnom stanu MJZ / Foto: Čuvarice vremena
Junakinja pak Tajne krvavog mosta, Zagorkinog prvog povijesnog romana, ostavlja ponešto subverzivniji dojam, emulirajući u neku ruku samu svoju tvorkinju. Stanka se, naime, redovito preoblači u muškarca kako bi osigurala vlastitu egzistenciju i živjela životom nesputanim predostrožnostima što žene ograničavaju u kretanju, razmjeni ideja i sudjelovanju u društveno-političkom dijalogu. Motiv presvlačenja u muško ruho redovito se javlja u Zagorkinim romanima, obično s ciljem postizanja nečega što je akterici prepriječeno na spolnoj osnovi. Ova britka kritika ima i vizionarsku dimenziju, pokazujući, recimo, kroz lik kontese Nere iz Gričke vještice ili pak Gordane iz istoimenog monumentalnog romana što bi sve žene mogle postići kada bi im se omogućio ulazak u ekskluzivno muške utjecajne krugove.
Svojevrsna kronologija Zagorkinih heroina utoliko odražava i šira društvena zbivanja, kada se ova vizija polako primiče obzoru mogućega. Na plakatu posvećenom Kseniji Magdalenić iz romana Republikanci čitamo tako o Zagorkinom smionijem pokušaju da, uoči ratnih 1910-ih godina, žene stavlja u sve eksplicitnije političke uloge, zrcaleći tako rastuće sufražetske zahtjeve za pravo glasa i pristup obrazovanju. Građanski karakter tih nastojanja očituje se u romanu Jadranka, izgrađenom oko pripadnice srednje klase čiji je nedostatak miraza primorava na zapošljavanje. Usuprot svojim prethodnicama, naslovna junakinja ne upinje se toliko mijenjati društvo koliko zadržati vlastitu samostalnost i mogućnost rada; kako to biva u svakom poraću, 1920-ih godina, kada roman nastaje, hrvatsko društvo prolazi kroz retradicionalizaciju te dovodi u pitanje prikladnost ženskog sudjelovanja javnom prostoru, premda su im, primjerice, vrata domaćih sveučilišta otvorena još dva desetljeća ranije.
Postav u Memorijalnom stanu MJZ / Foto: Čuvarice vremena
Za razliku od Jadranke, koja je već na samom početku radnje prilično zaokružen lik, okićka kneginja Dorja iz Plamenih inkvizitora u proživljava znatnu preobrazbu i naposljetku odbacuje društvene konvencije što su joj nekoć bile životni kredo. „Osvrćući se“, čitamo na panou posvećenom Dorji, „na još jedan gorući problem kasnih 1920-ih, odnosno pokušaj ozakonjivanja zabrane braka između učiteljica i muškaraca druge profesije, Zagorka je Dorju suočila s izborom između novog muškarca koji je njezinom bratu i društvu po volji te onoga koji nije.“ Mlada aristokratkinja naposljetku odlučuje poći za izopćenikom i dijeliti njegovu sudbinu.
Nastavljajući i 1930-ih s kritičkim promišljanjem tradicionalno shvaćene uloge žene, diskriminaciju prema učiteljicama Zagorka oslovljava u romanu Mala revolucionarka kroz lik Zlate Garić, koja i odabire ovo zanimanje da bi se mogla vjenčati iz ljubavi, a ne pragmatičnosti uslijed potrebe za materijalnom namirenošću.
Paradoksalnost patrijarhalnih restrikcija očigledna je u činjenici da dotična profesija i sretan brak ne mogu koegzistirati, jer ovo potonje primorava ženu na vraćanje u zatvorenost obiteljskog života. Na kraju krajeva, saznajemo iz posljednje postaje ovog putovanja Zagorkinim literarnim feminizmom, ona sama bila je prilično realistična glede očekivanih dosega ženske borbe. Svijet ravnopravnosti gradila je uporno ali postupno, s pogledom na praktične ciljeve i neposredna prava koja čak i danas lako kližu iz ruku.
