Razgovarala: Nika Šitić
Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) već dvanaest godina osnažuje radnike u potraživanju njihovih prava, samoorganiziranju i oblikovanju društva u skladu s demokratskim principima odlučivanja. Kroz istraživački, obrazovni, medijski i terenski rad promišljaju o proaktivnim modalitetima sindikalnog djelovanja, uspostavljanju radničkih saveza te podržavanju širih inicijativa u skladu sa zadružnim načelima i solidarnosti. S obzirom na ovo opsežno sindikalno i aktivističko iskustvo, razgovor koji sam prošloga tjedna imala prilike povesti s BRID-ovom Anom Vračar nadišao je puko upoznavanje s okolnostima i radom udruge i poprimio dimenzije prave teorijsko-praktične učionice.
Kako biste se kao udruga predstavili?
Rekla bih da je BRID izniknuo iz studentskog pokreta i blokada fakulteta 2008. i 2009. godine. Samo iskustvo blokade i povezivanja sa sindikatima kroz, primjerice, gostovanja sindikalista koji su prethodno pokušavali spasiti svoja poduzeća od privatizacije sličnim procesima, pomoglo je u osvještavanju o potrebi takve vrste kontakta, za kojega u tom trenutku nije postojalo puno prostora. Tada kreće i šire povezivanje s radničkim pokretima, pa tako podržavamo, recimo, radnice u štrajku koje se bore za tvornicu Kamensko, i kasnije se to prelijeva u formalniju suradnju sa sindikatima. Kroz razgovor, ali većinom kroz terensku suradnju, otkrivamo sve što im nedostaje, a što ljudi iz drugih područja mogu u neku ruku pružiti. Iz tog razloga BRID-ove aktivnosti i jesu podijeljene na terenski, obrazovni, istraživački i medijski rad; upravo su to aspekti za koje smo zaključili da mogu pružiti najbolju podršku na većoj razini. Dugoročna ideja i jest jačanje sindikata, kako bi se doveli u situaciju gdje njihovi članovi i članice raspolažu s dovoljno znanja i praktičnih iskustava za samostalan nastavak tih aktivnosti.
Što bi izdvojila kao okolnosti unutar kojih je baš 2008. i 2009. godine sazrio trenutak za uspostavu BRID-a?
Nekako sve kreće od tih blokada, ali svakako su važne i naše prve suradnje sa Zelenom akcijom, prosvjedi za podršku Čistoći, potom Kamensko, Varšavska… Teško mi je izdvojiti jedan prijelomni trenutak. Bilo je tu dosta radnih akcija koje i nisu toliko popraćene ili zapamćene, možda zato što su se odvijale izvan Zagreba; pričamo o Petrokemiji, tvornici Itas u Ivancu, proizvodnom pogonu Benettona u Osijeku itd. S njima smo dolazili u doticaj preko radnika i sindikata, što je također oblikovalo BRID u organizaciju kakva je danas.
Slovo „D“ u kratici BRID odnosi se na promicanje demokratskih procesa odlučivanja. Na koje se sve načine to odražava?
Demokratizacija i cilja na povećanje participacije članica i članova u sindikatima. Ono što vidimo u sindikatima koji postoje već dugo vremena jest da je vodstvo prilično odijeljeno od članstva. Nije to isključivo lokalna boljka, mnogi sindikati tako funkcioniraju i u regiji i u inozemstvu. Članstvo tada jednostavno nema mogućnost utjecati na procese u sindikatu, što, sasvim razumljivo, dovodi do sve manje zainteresiranosti oko djelovanja sindikata, i želje da se svi članovi u njega uključe. Organizacije se u tim slučajevima potpuno zatvaraju, a trebalo bi biti obrnuto. Mnogi recentniji primjeri otvaranja sindikata i promišljanja o tome kako da se to izvede pokazuju da se takvim pristupom doista puno dobiva. Nažalost, većinom pričamo o inozemstvu, ali situacija unutar sindikata nije toliko različita da ne bismo mogli povući paralele. Recimo, predsjednik Sindikata automobilskih radnika iz SAD-a uvijek iznova naglašava kako im je kod velike pobjede u prošlogodišnjim pregovorima pomoglo to što su jednostavno dali članovima da planiraju što žele i izražavaju to vodstvu. Tu od osjećaja da te netko cijelo vrijeme koči pod izlikom prethodne uhodanosti dolazi do toga da ljudi stvarno žele sudjelovati. Rezultat možda nije nešto što bi vodstvo samostalno osmislilo, ali je nešto do čega je stalo članovima na terenu. Demokratizacija u nazivu bila bi nešto na tom tragu.
Nekoliko je vrsta participacije u radu same udruge – simpatizeri, članovi i partneri – i premda one nisu definirale nekakvom vrijednosnom vertikalom, na koje sve ostale načine BRID uzmiče uobičajenim i opisanim hijerarhijskim strukturama?
Zakonski moramo zadovoljavati određene principe, a u praksi se trudimo i proširiti ono što piše u statutu. Najviše tijelo za donošenje odluka upravo je skupština, a skupštinu čine svi članovi i članice BRID-a; ustvari je riječ o nastojanju da svi sudjeluju u raspravi i donošenju odluka. Prema tome, nemamo, naprimjer, izvršni odbor koji će odlučivati za sebe, a drugi članovi i članice neće imati priliku reagirati na to. Što se tiče vrsta participacije, uveli smo ih zato što nam nije toliko cilj privući stotinu ljudi koji će se pridružiti samo na papiru, bez mogućnosti mobilizacije kada zatreba. Želimo pronaći ljude koji znaju da mogu odvojiti malo više ili malo manje vremena na određeni period, i onda raditi s njima. Iz tog razloga postoji klasifikacija članstva. Naravno, u praksi se to kroz vrijeme sve prelijeva, ali na formalnom nivou bi članovi bili oni koji imaju vremena sudjelovati u svim vrstama aktivnosti, bilo da je riječ o sastanku u nekom drugom gradu, ili pak o držanju predavanja o sindikalnom organiziranju. Partneri su tu zbog nekih specifičnih aktivnosti koje nisu svojstvene samo sferi aktivizma, primjerice radna skupina za zdravstvo; neke ljude takve stvari jednostavno ne zanimaju pa se posvećuju terenskom radu, dok ovi drugi nemaju kapaciteta preuzeti i još i to. Primarna svrha je stoga dati ljudima do znanja da se mogu uključiti u onom opsegu koji je njima izdrživ; to je otvaranje aktivizma prema ljudima s različitim životnim situacijama.
U svom radu stavljate mnogo naglaska na proaktivnost. Što bi sve obuhvaćao idealan ‘paket’ proaktivnog djelovanja?
Kada govorimo o proaktivnosti, cilja se na to da ljudi mogu doći i reći što ih zanima. Više je stvar u određivanju smjera; nije da BRID na početku godine definira čime će se isključivo baviti, makar postoji okvirni plan stvari koje traju već godinama. Ipak, kada nam netko skrene pažnju na, primjerice, ugrožavanje sigurnosti na radu te zanemarivanje javnog interesa unutar Jadrolinije, onda nastojimo ostvariti kontakt s tamošnjim sindikatom. Možda će se u priču uključiti manji broj ljudi jer su ostali već na nečemu drugom, ali taj prostor zapravo obuhvaća proaktivnost: znači da nema apriornog zatvaranja, nego da ostavljamo prostora za nove stvari.
Postoje li neka specifična područja koja bi mogla odrediti kao izgledna žarišta koja će u bližoj budućnosti iziskivati neku vrstu proaktivnosti?
Na ono što bih ja izdvojila kao potencijalna žarišta jako utječe ono čime se sama bavim, a to su većinom javni servisi. Vidim mnoštvo problema na tom polju, a u nadolazećim mjesecima je na razini EU opet najavljen povratak većim mjerama štednje i okretanje od svega što je bilo obećano tijekom pandemije. Nadalje, nemamo dovoljno zaposlenih u sustavu zdravstva i obrazovanja, i možemo pretpostaviti da do tih zapošljavanja neće doći, da se te plaće neće povećati, da ti radni sati neće pasti. Na razini cijele Europe također svjedočimo mobilizaciji ka novoj industrijalizaciji, odnosno zahtjevima da se bolje promišljaju i planiraju mjesta u, nazovimo ih tako za sada, tradicionalnim industrijama. Neki je dan održan prosvjed belgijskih radnika protiv zatvaranja Audijeve tvornice u Bruxellesu, koja ima 3000 radnih mjesta, i on je potaknuo raspravu o nedostatku strategije Europske unije za odgovaranjem na lokalne potrebe i omogućavanje normalnih uvjeta rada. Umjesto toga, Europa je za sada fiksirana na to da zapriječi ulazak kineskim proizvođačima na europsko tržište. Stoga bih rekla da su žarišta svugdje i da mogu izniknuti bilo gdje. Znamo da i među medijskim radnicima postoje inicijative za povećanjem razine organiziranosti i potraživanjem godinama zanemarivanih prava. Imamo više sindikata aktivnih na tom polju. Na kraju krajeva, nismo ni zagrebli pitanje organiziranja migrantskih radnika, a znamo da su upravo njima radna prava trenutno u najgorem stanju.
U sklopu BRID-a provodite i Žensku sindikalnu školu. S kojom namjerom je škola pokrenuta i do kakvih je pomaka dovela?
Radi se o programu koji postoji od 2014. godine. Pokrenut je kako bi se unutar sindikalnog pokreta stvorio prostor za razgovor o položaju žena na radnom mjestu i u društvu, a onda i za druge feminističke teme. Jedan od glavnih razloga za pokretanje programa je bio dojam da žene članice sindikata rjeđe sudjeluju na edukativnim aktivnostima koje pripremaju njihove organizacije. Posljedica toga je da u startu imaju manje mogućnosti aktivno se uključiti u sindikalni rad. Zato škola još uvijek nastoji kombinirati teorijske i praktične aspekte, i kroz nekoliko sesija godišnje raspravljamo o npr. mobbingu i povijesti feminističkog pokreta, ali isto tako radimo i vježbe sindikalnog organiziranja. Od prve Ženske sindikalne škole do danas pokrenuto je više sindikalnih programa, uključujući edukacije središnjica koje su posvećene ponajviše temama iz domene socijalnog dijaloga, tako da je situacija nešto bolja – ti programi se na ovaj ili na onaj način nadopunjuju, i svakako ima više prilike za uključivanje žena članica sindikata. Ali ono što mislim da je specifično za Žensku sindikalnu školu je što se uvijek nastoji fokusirati na konkretne primjere borbe radnica, dovesti sindikalistkinje i radnice koje su u tim borbama sudjelovale, i poticati povezivanje žena različitih dobi i različitih profesija.
Na početku si istaknula zdravstvo i obrazovanje, što su sfere koje načelno imaju veći udio ženskog radništva. Postoji li potreba da se i pitanje njihovih radničkih prava oslovi iz rodne perspektive?
Postoji užasno velika potreba za tim. Kada govorimo o zdravstvu, veći dio radnica u tom sektoru čine medicinske sestre koje su načelno žene; ako se ne varam, taj se postotak u Hrvatskoj penje i preko 90%. Ako pak govorimo o ljudima koji vode njihove organizacije, vidjet ćemo da se, recimo u zadnjih desetak godina, na te pozicije biraju muškarci. Ovdje opet uočavamo problem vezan za otvaranje prema članstvu i njihovu aktivaciju: medicinske sestre još uvijek govore kako se ne osjećaju kao da su u dovoljno snažnoj poziciji da traže bolje uvjete, jer nisu, misle, one te koje mogu upogoniti takve pokrete. Takav stav rezultat je uspješnog potiskivanja te profesije i višegeneracijskog učenja da je ono što je u zdravstvu ključno zapravo pomoćno: ne možemo za medicinske sestre, primalje, laboratorijske tehničarke reći da obavljaju rad koji je tek pomoćan. Riječ je o tisućama žena koje bi de facto mogle promijeniti sustav u trenutku kada im organizacije to omoguće. Još uvijek postoji puno prostora za fokusiranje na pitanje feminizma unutar zdravstva, i to iz više perspektiva. Znamo, barem anegdotalno, i da žene još uvijek ne mogu dobiti bilo koju specijalizaciju poput muškaraca, znamo da se prema medicinskim sestrama na radnom mjestu odnosi jako specifično jer je sustav posložen tako da ih se tretira kao ispomoć muškom doktoru. Jako je puno uglova iz kojih se treba pristupiti tom problemu.
Možda je to i odraz svijeta koji sustavno potiskuje same stubove onoga što ga reproducira. Pritom se sigurno ističe neplaćeni kućanski rad. Postoji li težnja za sindikaliziranjem kućanskih radnica, odnosno domaćica, koje su najvećim dijelom žene?
Kolegice koje vode program ženske sindikalne škole svakako se jesu bavile istraživanjima i prezentacijom toga problema članicama sindikata koje dolaze na edukativne programe BRID-a. Jedno polje koje također treba istaknuti, što čak i sindikati rade u zadnje vrijeme, jest fizička briga za druge, primjerice starije osobe. Ovdje opet dolazi do presijecanja različitih problema: za početak, palijativna skrb većinom pada na žene, većinom je posve neplaćena i sve je više preuzimaju migrantkinje. Znamo da žene iz zemalja Jugoslavije odlaze u ostatak Europe da bi obavljale upravo taj oblik brižnog rada, koji niti je dovoljno plaćen niti je prepoznat kao doprinos drugim društvima. Postoje generalne inicijative za organiziranje i povezivanje tih radnica, što je u slučaju migracije iznimno važno. Pokazalo se to u iskustvu mnogih sindikata, primjerice onih iz Gruzije, čije mnoge članice – inače obrazovane medicinske sestre – odlaze u Italiju raditi kao kućne njegovateljice zato što će tamo biti više plaćene nego za rad u gruzijskom javnom ili privatnom zdravstvu. Povezivanje s drugim ženama na odredištu pravi barem minimalnu razliku i na njemu treba inzistirati.
U proteklih nekoliko godina nabujalo je pitanje stranih radnika, čija je inkluzija u hrvatsko društvo još uvijek na vrlo niskoj razini, napose po pitanju jezika. Hoće li se doskora pružiti podrška i njihovom organiziranju?
Po tom se pitanju dosta toga pokreće, samo treba vidjeti što će se s vremenom etablirati i učvrstiti. Nadam se da barem do dijela pridošlih radnika dopre informacija o sjajnom radu Sindikata graditelja Hrvatske, u čiju je profesiju ušao velik broj migrantskih radnika. Oni su jedni od malobrojnih koji su na to adekvatno reagirali; nekada u situacijama ulaska novih grupa radnika u određeni sektor sindikati nemaju kapaciteta za toliko širenje svoje organizacijske inicijative ili cijelu stvar odgađaju za kasnije, no ovdje nije bilo tako. Sindikat graditelja je stvarno sjeo i ispregovarao odredbe za kolektivni ugovor koji se odnose na migrantske radnike, a osim toga rade s njima svakodnevno na gradilištima i trude se premostiti tu ogromnu jezičnu barijeru. Isto tako treba uzeti u obzir da ljudi dolaze na različite načine, često i preko agencija koje im možda obećaju tečaj jezika, no na kraju ga ne pruže. Tada si ostavljen potpuno sam, nema načina da to premostiš, zbog čega jako puno migrantskih radnika i ostaje neuključeno u neke oblike organizacije koji bi ih eventualno mogli podržati.
U Sloveniji djeluje Delavska Svetovalnica, isto tako sindikalna, no možda malo manje tradicionalna podrška posvećena upravo migrantskim radnicima, a recentnije inicijative, ili bar pokušaji da se taj razgovor pokrene u Hrvatskoj, došle su sa raznovrsnih adresa, primjerice od Instituta za etnologiju i folkloristiku i, naravno, Centra za mirovne studije.
Grassroots gašenje požara neizmjerno je važno, no iskorjenjivanje problema potrebuje barem ugrubo elaboriranu podlogu. Postoji li određeni svjetonazorski okvir pod kojim vi operirate?
Kada govorimo o sadržaju, najbliži bi nam bio socijalizam, i svakako se zauzimamo za antikapitalistički pristup. Dugoročno BRID ne želi podržavati trenutni sistem, gdje vidimo da za radnike nema apsolutno nikakvog prostora, već ga želimo zamijeniti nečim boljim. Inzistiramo na boljem društvu, koje nije tek plod naše bujne mašte; njegovi se temelji mogu utkati u cijelu priču oko radničkog organiziranja i sudjelovanja u društvu. Nikako nije u pitanju samo reforma.
Može li se zahtjev za posvemašnjom transformacijom i uspostavljanjem nečega novoga uopće pomiriti s konkretnim, aktualnim, neposrednim i krajnje neophodnim poboljšanjima? Svode li se takva poboljšanja na puko podmazivanje sustava, čineći time razotuđenje sve daljim i skrivenijim – što bismo klasično nazvali sindromom većih nadnica – ili se sustav može transformirati iznutra?
Bojim se da se oko ovog pitanja i dalje vode duge rasprave; nemam usustavljen odgovor, ali moj pristup jest da je potrebna nekakva ulazna točka, zato što je previše vremena proteklo od makar jednog iskrenog pokušaja promjene. Teško je uspostaviti neki oblik komunikacije i povjerenja među ljudima; ne govorim to isključivo između radnika i nas koji smo de facto izašli s fakulteta u tom trenutku, nego općenito. To povjerenje suštinski nedostaje, a bez njega nema pomaka. Perspektiva o kojoj govorimo nadilazi moj i tvoj životni vijek, što samo po sebi ne ulijeva povjerenje, ali istovremeno smatram da imamo kolektivnu odgovornost da budemo solidarni i da na neke od postojećih potreba možemo reagirati u kraćem roku. Voljela bih da već prekosutra možemo uvesti sustavne promjene u funkcioniranje zdravstva, tako da raskrstimo s privatizacijom i vratimo se na javno; frustrirajuće je kada od radnika i radnica, koji pod tom privatizacijom najviše ispaštaju, čujem da bi im puno značilo da je cijeli sustav uređeniji i da postoji nekakav oblik kontrole nad tim poslodavcima. Tek tada se eventualno može otvoriti prostor za razgovor o tome kako nije problem u loše kontroliranom poslodavcu, nego u privatizaciji.
Iako bi neki rekli da pogoršanja dovode do shvaćanja kako inkrementalne promjene nisu toliko efikasne, priznat ću da one ipak donose pomake u dobrom smjeru. U kontekstu politike svakako je pozitivno kada ljudi iz partija stoje uz inicijative poput one za obranu izvora rijeke Une, i bilo bi sjajno kada bi se ta podrška proširila i na manje popraćene lokalne borbe, kao što je Vrginmost, gdje lokalni aktivisti primaju prijetnje zbog činjenice da upozoravaju na taljenje plastike u tvornici.
Koliko bi politički filter mogao utjecati na neposrednu budućnost iz perspektive radništva?
Ako govorimo o partijskoj politici i razlici koju donosi neki zeleni, progresivni pokret na vlasti u usporedbi s desnim, konzervativnim i neoliberalnim opcijama kojima lokalna scena obiluje, osobno mislim da ta razlika može biti samo ograničena. Svakako je lakše raditi kada ti za vratom ne diše prijetnja ekstremno desne vlasti, poput onog kratkog perioda kada je Zlatko Hasanbegović bio ministar kulture. Širu sferu građanskih sloboda vrlo lako uzimamo zdravo za gotovo i zaboravljamo koliko je bitno u kolikoj mjeri u društvu postoji sloboda govora, reagira li vlast na aktivizam represijom, itd. Ali dugoročno nama, radnicima i sindikatima trebaju puno ambicioznije lijeve politike kako bi mogli ne samo odgovoriti na prijetnje tim slobodama, već stvarno poboljšati društvo. Preduvjeti za izgradnju takve politike postoje: puno je ljudi na terenu koji se s društvenim radom upoznaju upravo kroz lijeve i progresivne političke organizacije, samo ostaje pitanje koliko su im one spremne dati prostora za rad i inicijativu.
U kontekstu politike, napose političke kulture, golemu ulogu igra obrazovanje. Budući da od sustava formalnog obrazovanja ne možemo očekivati mnogo u pogledu političko-aktivističkog oštrenja, kako ono kotira u udrugama poput BRID-a?
Opet se slažem. U životu sam imala sreće da mi svaka sredina pruži neki oblik ili mogućnost političkog obrazovanja, bilo direktno ili indirektno. Kada sam počinjala raditi s BRID-om, najviše mi je upadalo u oči to da, kada izađemo iz Zagreba, ili, u nekoj mjeri, Rijeke, Splita i drugih većih gradova, izostaje prostor u kojemu ljudi mogu promišljati i razmjenjivati svoje ideje; nema tribina, nema kino projekcija, nema ničega. U redu, takvi prostori mogu se stvoriti projektno, ali što se dogodi kada taj projekt završi, i kada ta udruga – što se redovito događa – prestane funkcionirati? U nekom trenutku su neke teme zanimljive, u nekom trenutku će financijeri htjeti plaćati za to da žene u Lici imaju tri punkta gdje mogu doći i razgovarati o feminizmu, a dogodine im to više neće biti interesantno i taj prostor će nestati. Iz tog razloga, kada govorimo o političkoj edukaciji, moramo govoriti i o stvaranju takvih prostora na način da oni budu trajni i da reflektiraju ne ono što mi u Zagrebu mislimo da bi ljude trebalo zanimati, nego ono što ih doista pogoni na terenu. S time smo se susretali kroz praksu, i naročito kroz inicijative s kojima smo surađivali i nastojali izgraditi sadržaj koji će trajati. Frustrirajuće je što od, recimo, deset ideja koje se u godinu dana pokušaju ostvariti njih devet već dogodine neće postojati. To je gotovo neizbježno, jer nema materijalnih mogućnosti da se takve inicijative podrže; svaki treći projekt kroz koji se takvo nešto financira dati će novac za najam platna i autorska prava, ali ne i za to da se netko iz zajednice zaposli u toj branši i otvori takav prostor; neće pokriti niti, recimo, putne troškove nekome iz Šibenika da se odveze u Osijek i priča o načinu funkcioniranja festivala FALIŠ. Ovaj manjak ima užasno osjetljive posljedice na terenu. Događalo se da, pogotovo iza 2012., svi ljudi koji pokažu makar želju da pokušaju nešto pokrenuti, naiđu na ogroman otpor unutar vlastite zajednice i ne preostane im ništa drugo nego otići u inozemstvo, naročito Njemačku. Jer, naime, poslova nema.
Pomno pratite i osnažujete radničke inicijative onkraj hrvatskih granica. Je li pod internacionalnim predznakom moguće stvoriti i platformu za suprotstavljanje sveopćoj militarizaciji čije razorne učinke tek imamo iskusiti? Postoje li inicijative pod kojima bi se radničko pitanje moglo prezentirati i kao nešto antimilitarističko?
Međunarodno gledano, apsolutno. Sindikati u zemljama poput Cipra, Francuske i Njemačke pokrenuli su zaista teške rasprave postavivši pitanje koliko argument radnih mjesta u industriji oružja opravdava dovođenje radnika u situaciju da proizvode nešto čime se ubijaju radnici u drugim zemljama. To je pitanje koje zahtijeva jako puno hrabrosti. Svi znamo da, ako nema posla, nema ničega. Teško je ljude kojima taj rad čini razliku između toga hoće li uspjeti platiti stanarinu ili će ih najmodavac idući mjesec izbaciti iz stana nagovarati da štrajkaju i bojkotiraju prijevoz oružja. No, sindikati i postoje kako bi adresirali ozbiljnost te situacije i pomogli radnicima da se iz nje izvuku; sindikati su tu da prave pritisak na vladu i poslodavce kako bi društvo izgledalo drugačije. Donekle je slično sa pravednom tranzicijom: korporacije koje trenutno zapošljavaju ljude u industrijama fosilnog goriva također snose odgovornost za pronalazak adekvatnih zamjenskih radnih mjesta. Prema tome, vlada ne treba polagati račune tim poslodavcima, nego samim radnicima. Mislim da se to kroz vrijeme pomalo zaboravilo.
Povijesno gledano, sindikati jesu imali snažno proturatno i mirovno djelovanje; može im se puno toga predbaciti, ali je doista postojala svijest o tome da militarizam ne može tvoriti srž radničkog pokreta. Treba pak vidjeti koliko su trenutni sindikati hrabri da se tim pitanjima bave. Mnogi nisu. Ipak, ima i pozitivnih primjera: od listopada prošle godine dosta je sindikata lučkih radnika u Italiji, Belgiji, pa čak i IG Metall u Njemačkoj, započelo priču o demilitarizaciji te o učinku masovnog planiranog naoružavanja Europe spram radnika.
Naprasito rezanje zdravstva i preraspodjela nekoliko milijardi eura u vojne svrhe šalje jasnu antiradničku poruku. Taj novac iz budžeta može se rasporediti na različite načine; ne postoji moralno objašnjenje za njihovo završavanje u industriji oružja umjesto u industriji njege: zašto ne uložiti u učitelje ili liječnice?
Uklapa li se u takvu perspektivu vaša suradnja s Inicijativom za slobodnu Palestinu?
Mislim da je u lokalnom kontekstu ta inicijativa ustvari prostor koji omogućuje razgovor o ulozi sindikata i radnika u borbi za mir o kojoj si pitala. Inicijativa je instinktivno napravila nešto oko čega se inače muku muči, a to je povezati ljude iz sasvim različitih priča, potaknuti ih da rade skupa i podsjetiti nas sve da različite društvene borbe u kojima sudjelujemo imaju zajednički nazivnik. Reakcija i zaustavljanje genocida kojem svjedočimo u Pojasu Gaze od listopada prošle godine nešto je što se jednako tiče radničkog pokreta, njegovateljica, novinara, organizacija za zaštitu ljudskih prava, pravnika, studenata i učenika u strukovnim srednjim školama. Doslovno svima nam je u interesu da taj genocid prestane ove sekunde. Osim što govorimo o nečemu što je bazična ljudska reakcija na takvo nasilje, govorimo o tome da su oni koji potiču i omogućavaju okupaciju i nasilje nad Palestincima – a to su, uz izraelsku vladu, zapadne vlade, njima bliske korporacije i kreacije poput NATO-a – isti oni koji tvrde da novaca ima za naoružavanje, huškanje, i tzv. kontrolu granica, ali ne i za obroke u školama, javno zdravstvo, ili dostojanstvene plaće. Tako da je borba za slobodnu Palestinu ujedno borba za svijet koji je bitno manje ružan od ovoga u kojem trenutno živimo, a FPI je ovdje napravila jako puno za jačanje te borbe. Kao organizaciji nam je jako drago što bilo kako možemo podržati rad te inicijative, pa tako i kroz suradnju na humanitarnoj akciji Free Gaza koja traje do sredine listopada ove godine i u sklopu koje se u petak, 20. rujna, održao benefit koncert u zagrebačkom klubu Močvara.
